Senzualna vizualna poema o fluidnoj ženstvenosti i morskoj dubini oživotvorena je u kultnoj jazz‑konobi Kamene priče u Balama.
Na velikim kružnim platnima Maja Lesjak Gavriloska stapa akril, digitalni kolaž i crtačku gestu u tihe vrtloge kože, algi i soli. Bez linearne naracije, radovi tvore niz fragmentarnih „zastajkivanja“: nježna bedra prelaze u pučinsku prazninu, peraje u dlan, pupak u morsko oko.
Autorica pripovijeda o tijelu kao lomljivoj membrani koja istodobno hrani i brani, a erotsku intimu uranja u feminističku samosvijest. Ciklični format platna, svojevrsni piktografski prozorčić, naglašava ideju eliptičnog disanja valova i menstrualnih ciklusa; promatrač se kreće od jedne „plutajuće“ slike do druge kao ronilac među koraljima. Upravo ta izmjena ranjivosti i zbijene snage daje seriji podmorsku napetost koja ne popušta.
Rođena 1978. u Celju, Gavriloska je diplomirala vizualne komunikacije na ljubljanskoj Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna te danas stvara u Velenju. Svoj alter‑ego, djevojčicu malapalu velikih očiju, opisuje kao biće koje prelazi granice dobi, spola i vrste, stalno „tražeći srce“ promatrača. Malapala je njezin polusneni medij kroz koji istražuje identitet, transformaciju i ljudsku krhkost. Autorica se jednako vješto kreće između slikarskog platna, ilustracije, murala pa čak i oslikanih jedara; u središtu je uvijek ručni trag i nepodmitljiva vlastita linija.
Bale, srednjovjekovno naselje podignuto na vapnenačkom grebenu, zadržalo je gotovo netaknutu matricu uskih, radijalno položenih uličica. Blagi usponi kaldrme, kamene klupe uz pročelja i tihi prolazi povezani niskim svodovima tvore arhitektonsku kulisu koja prigušuje korake i pojačava svaku riječ. U tom intimnom akustičnom prostoru izložba dobiva dodatnu dimenziju: plavetnilo i topli koraljni tonovi s platna stapaju se s hrapavom bijelinom zidova, a diskretni miris soli, koji dopire s mora udaljenog tek nekoliko kilometara, podsjeća da je svaka slika dio širega, živog krajolika.
Konoba Kamene priče, smještena unutar jednoga od tih kamenih sklopova, sa svojim grubim zidovima, drvenim gredama i večernjim jazz‑programom prirodno nastavlja dijalog između umjetnosti, prostora i zvuka. Platna tako ne vise u neutralnoj „bijeloj kocki“ nego u prostoru koji diše i šumi zajedno s publikom, pojačavajući doživljaj ronjenja kroz tijelo, more i sjećanje.
Izložba se može razgledati do 14. kolovoza.
