ČOVJEK KOJI JE REKAO NE HITLERU I PEDALIRAO IZ SALZBURGA DO PULE: Georg Von Trapp, časnik, uspješan glazbenik i "skoro" Puležan

Georg Von Trapp (1880-1947) ličnost je o kojoj bi Puležani / Puljani trebali znati i više, a lokalne vlasti bolje vrednovati. Proizašlo je to iz komentara čitatelja na prvi nastavak našeg mini serijala o austrijskom časniku i pjevaču (dio njegovog života nadahnuo je s pet Oscara nagrađen hollywoodski film „Moje pjesme, moji snovi“) koji je u ranom djetinjstvu, a potom kao mornarički zapovjednik od 1912. do 1918. živio u Puli. Tijekom svog drugog dužeg boravka u gradu Arene živio u vili koju je on izgradio u današnjoj Budicinovoj ulici (dovršena je 1913.), u blizini historicističke vile svojeg prvoga susjeda Miklósa Horthyja, posljednjeg zapovjednika austro-ugarske ratne mornarice. Zanimljivo, Von Trapp je nakon pripojenja Austrije nacističkoj Njemačkoj odbio služiti Hitleru i otišao u Ameriku, Horthy je postao nacist, no to je druga priča.

Von Trappovu vilu projektirao je arhitekt Ferdinand Geyer, od 2015. u njoj se nalazi Gerontološki centar Doma "Alfredo Štiglić", a prije toga je jedno vrijeme služila kao dječji vrtić. U ranom djetinjstvu Georg Von Trapp živio je u državnoj zgradi za časnike (Offizierswohnungen) na nama nepoznatoj adresi u Puli, u stanu gdje je njegova majka Hedwig Wepler Von Trapp živjela do svoje smrti 1907. godine. Pokopana je na mornaričkom groblju u Puli, uz supruga Augusta Rittera von Trapp, premda je on umro u Zadru, od tifusa, mnogo ranije, 1884. godine. Njihove bi grobove valjalo malo očistiti.

U provom nastavku pisali smo kako nakon očeve smrti, tada četverogodišnji George s mamom najprije seli u Eisenach u Njemačkoj, a potom u Graz gdje se i školuje. U 14. godini, 1894. slijedeći očeve stope, Georg upisuje mornaričku akademiju u Rijeci gdje upoznaje svoju buduću suprugu Agathe Gobertinu Breunner Whitehead tijekom krštenja podmornice SM U-5 u Rijeci, igrom slučaja prve podmornice kojom će Georg zapovijedati. Agathe je bila kći Sir Johna Whiteheada i unuka izumitelja torpeda Roberta Whiteheada. Nakon vjenčanja, 1911. Georg sa suprugom dolazi opet u Pulu, a razdoblje Prvog svjetskog rata provest će uglavnom na moru, kao zapovjednik podmornice U-14.

„Do posljednjeg pozdrava naše zastave...”.

Upravo smo o ratnim događajima u Jadranu i Sredozemlju pisali u prvom nastavku, a u ovom članku fokusirat ćemo se na događaje nakon odlaska iz Pule, sve do stjecanja pjevačke slave prvo u Austriji, a potom u Americi. Podatke smo pronašli u knjigama o kojima smo razgovarali s pulskim povjesničarom Milanom Radoševićem. Prva je The Story of the Trapp Family Singers (Priča o pjevačkoj skupini Trapp Family Singers), čuveno memoarsko djelo o obitelji von Trapp čija je priča poslužila kao inspiracija za mjuzikl i film The Sound of Music (Moje pjesme, moji snovi). Knjigu je prvi put objavio izdavač J. B. Lippincott Company (SAD), 1949. godine, a autorica je druga Georgova supruga (prva je umrla od šarlaha 1922.) Maria Augusta Von Trapp. To je djelo poznata njemačko-američka operna pjevačica Lotte Lehmann tako komentirala:  “Ova me knjiga ponekad ganula do suza — ali me također i mnogo nasmijala… Ako knjiga može natjerati čovjeka da plače i smije se — što više čovjek može poželjeti?“

Druga knjiga je autobiografija koju je napisao sam Georg von Trapp, a koja se odnosi na godine službe u austro-ugarskoj mornarici. Pod naslovom Bis zum letzten Flaggenschuss (Do posljednjeg pozdrava) 1935. objavio ju je nakladnik Anton Pustet iz Salzburga. Javnosti je postala poznatija u novijem izdanju, na engleskom jeziku, koje je 2007. objavila University of Nebraska Press pod naslovom To the Last Salute, Memories of an Austrian U-boat Commander (Do posljednjeg pozdrava: Sjećanja austrijskog zapovjednika podmornice). Zašto knjiga nosi upravo taj naslov, razvidno je iz zadnjih rečenica Georgove autobiografije: “Te noći, 1. studenoga, stiže naredba: Sljedećeg jutra u 8:00 sati austro-ugarska zastava će se podići posljednji put uz dvadeset i jedan plotunski pozdrav, a zatim spuštati zauvijek. Na ovaj pogreb svi izlazimo odati posljednju počast našoj crveno-bijelo-crvenoj zastavi. Pod njom su naši očevi i preci slavodobitno ratovali na Visu, Helgolandu i na bezbrojnim drugim mjestima više od 140 godina i nikada nisu poraženi. Gdje god je naša zastava bila podignuta, ona se držala starih, naslijeđenih tradicija i bila je prisutna na toliko pobjeda. Sada će biti podignuta na krmi ratnog broda posljednji put. Polako i svečano ja osobno podižem zastavu, čekam plotunski pozdrav i opet je spuštam. Posljednji put! Suze teku niz svako lice. Svi oko nas jecaju, kao da je pokopana najvoljenija osoba. Ali još jednom se pojavljuju voljene boje. U-14 ulazi u Boku s vijorećom zastavom. Neumorno, podmornice su izdržale do kraja u svojoj zakletoj dužnosti. Do posljednjeg pozdrava naše zastave...”.

Proročanstvo u Egiptu: “Imat ćeš dvije žene, imat ćeš desetero djece, doživjet ćeš dva svjetska rata i živjet ćeš sto godina.”

Kao što je tada bio običaj, Georgova generacija mornaričke akademije otplovila je oko svijeta na škuni. Stigli su sve do Australije, a zatim su plovili uz obalu Kine. Nisu nastavili preko Pacifika, nego su se kući vratili putem kojim su i došli. Zaustavili su se u Egiptu, gdje je gatara zgrabila Georgovu ruku i prorekla mu: „Imat ćeš dvije žene, imat ćeš desetero djece, doživjet ćeš dva svjetska rata i živjet ćeš sto godina”. Ako uzmemo u obzir da, metaforički, živjeti sto godina znači steći slavnu slavu, onda proročanstvo možemo smatrati točnim.

Ratni junak vraća se u Austriju „s praznim pogledom u očima“

Raspadom Monarhije i pripajanjem Istre Italiji Von Trapp je ostao bez domovine i vojne službe, pa se s obitelji preselio u Austriju. Najprije su živjeli u Zell am Seeu, a 1921. godine. Georg i Agathe preselili su obitelj u Klosterneuburg, nedaleko od Beča. Ubrzo nakon useljenja rodila se Martina, 17. veljače 1921. Nedugo zatim najstarija kći Agathe oboljela je od šarlaha. Bolest su dobili i njezina braća i sestre, a majka ih je njegovala. Zatim se i sama razboljela. Bila je bolesna devet mjeseci te je na kraju otišla u sanatorij u Beču. Kada se vratila, bila je u invalidskim kolicima, a tjedan dana kasnije umrla je, 3. rujna 1922.

Zbog gubitka karijere i smrti supruge Georg je bio potpuno slomljen. Iako su mu se u životu dogodili i drugi teški izazovi, nikada se u potpunosti nije oporavio od ta dva udarca. Poraz u ratu duboko je emocionalno uzdrmao Von Trappa, ali i ugrozilo egzistenciju. Evo što o tome piše Maria Augusta von Trapp: „Sjajni junak austrijske mladosti postao je tihi čovjek s praznim pogledom u očima. Preselio je svoje sedmero djece s poznatih mjesta svoje sreće na ovo novokupljeno imanje, koje nije opterećeno sjećanjima. Postao je nemiran. Pokušao se ponovno vratiti moru. Osnovao je tvrtku Vega Shipping. Nakon toga se upustio u drvnu industriju, ali je ubrzo odustao da bi pokušao nešto poduzeti s brodovima na Dunavu. Putovao je, išao je na duge lovačke izlete. Opet je pokušavao različite poslove, ali ništa ne uspijeva ako se radi s bolnim srcem“.

Iz Klosterneuburga 1924. udovac sa sedmero djece George seli u Aigen, predgrađu Salzburga. Financijska situacija mu se pogoršala, no imao je još uvijek dovoljno sredstava za preuređenje vile za svoju brojnu obitelj. Upravo će se u Aigenu odvijati ključni dio priče obnovljene obitelji.

Obitelj koja je voljela glazbu

Georgov je otac August bio nadaren iznimnim sluhom i pamćenjem melodija, tako da je mogao reproducirati pjesme koje je jednom čuo na klaviru, na oduševljenje svoje obitelji i prijatelja. Sa strane Georgove majke, njegova tetka Mina Wepler bila je profesionalna pijanistica u Hessenu (današnja savezna pokrajina Hessen, Njemačka). Njegova prva supruga Agathe svirala je violinu, a Georg je također bio vješt glazbenik i naučio je svirati violinu, gitaru, mandolinu, usnu harmoniku i harmoniku. Prenio je ljubav prema glazbi svojoj djeci.

 „Kao što je prikazano u filmu Moje pjesme, moji snovi, Georg je doista imao brodsku zviždaljku, ali je nije koristio na militaristički način kako je prikazano u filmu. Tijekom rata trebala mu je na podmornici za izdavanje zapovijedi kada su buka i dim ometali komunikaciju. Nije mogao dovoljno glasno vikati pa je zviždao zapovijedi.

U Aigenu je svakom djetetu davao poseban signal jer je imanje bilo vrlo prostrano“, napisala je njegova unuka Elizabeth M. Campbell, iz čijeg teksta saznajemo i ovo: „Ljeti je stariju djecu vodio na kampiranje s njihovim rođacima i ujakom. Odrasli su sa sobom nosili glazbene instrumente pa bi navečer na kampu svirao kvartet – dvije violine, gitara i harmonika. Zbog toga su djeca poželjela naučiti svirati. Kad su se vratili kući, Agathe (koja je ime dobila po majci op.a.) je učila gitaru, Rupert i Maria harmoniku, a Werner violu. Glazba i pjevanje bili su važan dio njihova ranog djetinjstva“.

Maria Augusta Kutschera - Gustl

U Aigenu 1926. Georg će upoznati Mariju Augustu Kutscheru, koju će oženiti godinu dana kasnije. Maria je bila mlada redovnica benediktinskog samostana Nonnberg a došla u kuću von Trappovih kao privatna učiteljica jednoj od njegovih kćeri koja se oporavljala od bolesti, a ne kao guvernanta za svu djecu kako prikazuje film Moje pjesme, moji snovi. U trenutku njena dolaska, šuškalo se o mogući zarukama Georga s izvjesnom plemkinjom Yvonne, pa je u svezi s time, još ne sluteći da će se, naprotiv, baš onda udati za Georga, sama Maria zapisala: „Iz dubine srca koje je bilo potaknuto suosjećanjem i sažaljenjem, odmah nakon toga sam u svoje noćne molitve dodala: ‘Dragi Gospodine, pošalji mu dobru suprugu koja će biti dobra majka njegovoj dragoj djeci, i učini da od sada bude sretan“.

„Gustl, kako su zvali učiteljicu“, piše dalje Georgova unuka, „pripadala je skupini studenata koji su zajedno muzicirali putujući Austrijom. „Papà” je oduvijek govorio djeci da će se, ako se ponovno oženi, oženiti nekim tko ima interesa za njegovu djecu. Georg je vidio kako su se djeca povezala s Gustl, a budući da je bila siroče, i njoj je godilo biti dio obitelji. Georg i Gustl su se zaručili. Kada se Papà vratio s jednog putovanja, on i Gustl vjenčali su se 26. studenoga 1927. Nakon vjenčanja obitelj je nastavila svoj hobi zajedničkog pjevanja s Gustl”. Dakle, malo po malo Gust je stekla je njihovo povjerenje i postala članica obitelji. Georg i Marija vjenčali su se 26. studenoga 1927. u Salzburgu i kasnije su imali troje djece.

Obitelj je muzicirala i prije, ali upravo s Marijinim dolaskom zajedničko pjevanje postaje svakodnevica. Financijski slom obitelji početkom 1930-ih dodatno ih je usmjerio prema glazbi. “U to je vrijeme obitelj počela pjevati u crkvi u Aigenu, gdje su upoznali dr. Franza Wasnera, svećenika koji je prepoznao njihov glazbeni talent. Ono što je započelo kao njegovo neformalno savjetovanje pretvorilo se u probe, tijekom kojih ih je poučavao sakralnoj glazbi, ali i narodnim pjesmama, madrigalima i baladama”, napisala je Georgova druga supruga.

Prvi uspjeh: nagrada na glazbenom natjecanju u Salzburg

Pod vodstvom svećenika i glazbenika Franza Wasnera oblikovali su repertoar duhovne i tradicionalne glazbe. Pjevačica Lotte Lehmann čula ih je 1935. u Villi Trapp i nagovorila ih da nastupe na Salzburškom festivalu u natjecanju pjevača. Njihov prvi veći javni uspjeh dogodio se 1936., kada su nastupili upravo na glazbenom festivalu u Salzburgu i osvojili prvu nagradu, što je označilo početak profesionalne karijere ansambla koji će kasnije postati poznat kao Trapp Family Singers.

Zbor obitelji Trapp, kako su postali poznati, dobivao je pozive za nastupe na drugim mjestima, uključujući palaču Belvedere u Beču i Mozarteum u Salzburgu, te za koncertne turneje po Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Italiji, Njemačkoj i Engleskoj.

O tome valja pročitati sjećanja Marije Kutschera: “Pripremajući programe za ovu prvu koncertnu turneju, otac Wasner odlazio je u arhive i knjižnice kako bi prepisivao neobjavljena djela. Ondje je otkrio da su stari majstori pisali veliku glazbu za instrumente svoga vremena — blok-flautu, violu da gambu i spinet, preteče naše flaute, gudačkog kvarteta i klavira. Graditelji instrumenata u Münchenu i Kasselu izradili su nam set viola različitih veličina, jedan spinet te komplet blok-flauta: sopran, alt, tenor i bas. Sada je započelo vrlo ozbiljno vježbanje.

U prosincu smo krenuli na put. Pjevali smo u Parizu, Londonu, Bruxellesu i Haagu. Posvuda nas je dočekivala oduševljena publika. Novine su pisale o glazbenom čudu jedne pjevačke obitelji. Ljudi su govorili koliko je to drukčije od bilo kojeg drugog koncerta, a organizatori su dogovarali ponovne nastupe; razgledali smo katedrale i dvorce, galerije i muzeje te predivne krajolike Francuske, Engleske i Belgije; drugi dio putovanja odveo nas je u Italiju. Pjevali smo u Milanu i Torinu, u Assisiju i Rimu. Ako je razgledavanje i prije bilo zanimljivo, sada je postalo doista zadivljujuće. Osim jedinstvenih umjetničkih blaga pohranjenih u talijanskim crkvama, palačama i galerijama, bilo je i mnogo svetih mjesta za posjetiti. Bilo je to spoj koncertne turneje, izleta i hodočašća".

Glazba — kakvo moćno sredstvo, kakvo silno oružje!

„Pjevali smo za kraljeve i kraljice; imali smo audijenciju kod Svetog Oca, pape Pija XI., i otpjevali mu Mozartov „Ave Verum“; proveli smo deset sretnih dana u Assisiju, stopama svetog Franje. Hodali smo Via Appijom, čijim su kamenim pločama nekada koračale noge apostola, ušli u Rim i klečali u Koloseju i katakombama. Ti su tjedni bili ispunjeni do vrha radosnim i svetim uzbuđenjem — i uspjehom, uspjehom posvuda. Bili smo „zvijezda u usponu na glazbenom nebu“.

Na ovom smo putovanju naučili veliku stvar: da je glazba međunarodni jezik koji govori od srca do srca i ne treba posredovanje ljudskog jezika. Bilo da je naša publika bila francuska, engleska, nizozemska ili talijanska — svojom smo im se glazbom mogli obraćati preko prepreke stranog jezika. Pjevali smo im ono čime su nam srca bila prepuna: Bog je tako dobar! I tako je dobar prema svima nama! Zaboravimo sve svađe na svijetu i budimo sretni zajedno. Ljubimo jedni druge kao što On ljubi nas! Glazba — kakvo moćno sredstvo, kakvo silno oružje!“

Fratarski otok, skriven biser Jadrana

Čini se da Georg Von Trapp nije zaboravio ljepotu Pule i njenog mora, pa 1931.  ljetuje na Fratarkom otoku, „skrivenom biseru mora” tada poznatom kao otok Veruda. Evo što o toj epizodi piše Georgova druga supruga Maria Kutschera: „Veruda je jedan od mnogih malih otoka uz obalu Istre i Dalmacije, koji se s jedne strane blago izdiže iz mora, postupno se uzdiže do oko 150 ili 200 stopa i na drugoj strani naglo završava strmom liticom. Za jedan sat moglo se obići cijeli otok. More je duboko izgrizlo njegovu obalu, oblikujući mnoge male uvale velike poput velike sobe. Jedan dio otoka, oko pedeset jutara, bio je prekriven gustim borovim šumarcima. Ostatak su bila polja i pašnjaci. Franjevački oci nekoć su posjedovali ovo lijepo mjesto. Na najvišoj točki otoka još su stajale ruševine crkve i samostana.

Redovnici su zasadili vrt s ljekovitim biljem. Dugo nakon što su oci bili protjerani od Napoleona, bilje se proširilo po cijeloj zemlji, i tijekom vrućih ljetnih dana i noći izdisalo je najdivniji miris, koji se mogao osjetiti kilometrima i kilometrima na moru: timijan i lavanda, kopar i kadulja, metvica i slatki geranij i ružmarin, i mnogo drugih koje nismo mogli imenovati. Stari zidovi bili su obrasli kozokrvom, divljim ružama, oleandrom i lovorom. Šetnja ovim malim rajem na punoj mjesečini bila je nadzemaljski lijepa.

Georg je poznavao Verudu još od svojih dječačkih dana. Rođen je u Zadru, na pola puta niz dalmatinsku obalu, u obitelji austrijskog mornaričkog časnika. Neko vrijeme su živjeli u Trstu i, do 1918., u Puli. Poznavao je i gospodina Paulettu, koji je prije rata imao željezarsku trgovinu u Puli. Nakon toga je stekao Verudu i povukao se tamo u mirovinu. U starom samostanu uredio je nekoliko soba i sada je tamo živio kao jedini stanovnik svog otoka, vrlo zadovoljno, od ribe koju je lovio te povrća i voća koje je uzgajao, gotovo bez potrebe za novcem. Vrlo rijetko je išao „u grad“, što je značilo u Pulu. Pozvao nas je da dođemo kampirati na Verudu, i sada—tu smo bili.

Naš domaćin sišao je iz svoje kamene pustinjačke nastambe kako bi pozdravio goste. Oči su mu postajale sve veće i veće kad je vidio taj raskošni prikaz onoga što moderni ljudi, prema knjizi, trebaju kada žele „vratiti se prirodi“ i voditi „jednostavan život“ na selu, osjećajući se, naravno, poput domorodaca. Gospodin Pauletta, koji je posjedovao nekoliko lonaca i tava, nedjeljno odijelo i ribarski pribor, bio je duboko impresioniran.“

“Bilo je to divno ljeto, puno avantura i najzdravijeg života”

„Naš mali šatorski grad bio je podignut na istočnoj strani otoka, gdje se blago spušta prema vodi, ali svaki smo dan išli na litice, promatrajući valove ili velike brodove na otvorenom moru, koji su plovili prema Sredozemlju, ili gledajući gospodina Paulettu kako lovi ribu. Spavali smo u mornaričkim ležaljkama pod borovima i, nakon prvih nekoliko nemirnih noći, kada ste se nekoliko puta morali podići ispod svoje ležaljke, to je postao najodmorniji način spavanja. Snažan miris borova, tiho žuborenje valova, mjesečina koja se probijala kroz grane, nježno njihanje ležaljki—oh, bilo je nebeski!

Isprva su svi bili blistavo sretni. Georg, koji je bio vrhovni zapovjednik, dodjeljivao je dužnosti, poput kuhanja, donošenja svježe vode iz cisterne gore, čuvanja bebe, pranja posuđa. Postojao je dvotjedni raspored izmjene, dvije su se obitelji izmjenjivale. Prva stvar svakog jutra bilo je brzo kupanje. Zatim smo se sastajali na jutarnjoj molitvi i doručku. Nakon toga su se formirale male grupe za ribolov ili plivanje, veslanje, jedrenje ili jednostavno šetnju.

Bilo je to divno ljeto, puno avantura i najzdravijeg života na otvorenom kakav smo mogli poželjeti. Dvije su obitelji bile usko povezane; među djecom su se stvorila prijateljstva koja su trebala trajati cijeli život.

Došla je posljednja večer. Produžili smo odmor i bilo je krajnje vrijeme da se vratimo kući ako su djeca trebala stići na vrijeme u školu. Ovo je sada bila definitivno posljednja večer. S onom nježnom tugom koja uvijek dolazi prije rastanka, sjedili smo oko logorske vatre. Opadajući mjesec bacao je zelenkasto svjetlo, koje je samo naglašavalo sumornu atmosferu. Navečer su me djeca zamolila da im ispričam priče o duhovima—„istinite“. Tako sam izmislila „istinite priče o duhovima“ o redovnicima koji lutaju otokom ne nalazeći mira svojim dušama jer … o šupljem glasu koji se mogao čuti u noćima bez mjeseca, kako stenje i jeca, a koji je pripadao caru Napoleonu, koji je progonio ovaj samostan i morao bi stenjati dok ga netko ne obnovi i ne vrati franjevcima … i ubrzo sam morala odvesti svoju mladu publiku do njihovih ležaljki. Sada smo mi odrasli sjedili sami oko vatre. Nakon što smo razgovarali o bogatoj ljepoti tih ljetnih mjeseci.”

Na biciklama iz Salzbuga u Pulu

Zanimljivo je to da su neki članovi obitelji Von Trapp na ljetovanje na Fratarskom otoku došli pedalirajući biciklom. Ooznati su nam ovidetalji: “Glavna značajka prošlog Božića bila je bicikl kao dar za svakoga osim za malu Martinu, koja je dobila romobil. Budući da su Peterova (Georgov rođak, op.a.) starija djeca također donijela svoje bicikle, plan je bio sljedeći: trebali su se pridružiti našoj starijoj djeci i meni; mi smo htjeli krenuti prvi i obilaziti Alpe na našim biciklima. Georg, s Laurom i svim manjima, trebao je stići nekoliko dana kasnije automobilom; a Peter je želio ići vlakom unaprijed kako bi se pobrinuo za prtljagu. U to je vrijeme bilo malo automobila na cestama, a zemlja kroz koju smo biciklirali bila je tako neobično lijepa — imali smo prekrasno, prekrasno vrijeme. U pet dana stigli smo u Polu, gdje smo se sreli s ostatkom naših obitelji i, jedući najslasniju prženu ribu i pijući tamno domaće vino, sjedili zajedno duboko u noć, pričajući o našim avanturama. Djeca su bila sva uzbuđena i nadmašivala se u veselom prisjećanju”, zapisala je Maria.

Poznato je i to da je obitelj opet ljetovala na Fratarskom otoku 1932. godine. “Kad je Eleonora imala nešto više od godinu dana, ponovno smo planirali ljeto i vratili se u Verudu. Taj radosni život u kupaćim kostimima, zbog kojeg se čovjek osjećao gotovo vodozemcem, za mene je ovaj put naglo završio”, svjedoči Maria Kutschera koja spominje kako joj je ljetovanje pokvarila bol u leđima koja se pojavila godinama nakon što je bila u kontaktu s djecom koja su bolovala od šarlaha. “Tijekom naših tjedana u Verudi”, napisala je Marija, “bol sam najneugodnije osjećala za vrijeme vožnje čamcem, osobito po nemirnom vremenu kad bismo bili potpuno mokri. Tako sam jednog dana ponovno otišla liječniku. Postao je vrlo ozbiljan i govorio o bubrežnim kamencima i nužnoj operaciji. Po povratku kući otišla sam u Beč. Maria je pošla sa mnom. Još od najranijih vremena, kad je ona bila bolesnica na oporavku, a ja njezina učiteljica, među nama se razvila osobita bliskost”.

Odlučno NE Hitleru!

Lijepi dani traju do 1938., godine kada Hitlerova Njemačka Anschlussom pripaja Austriju. Georg von Trapp odbio je suradnju s nacističkim režimom i ponudu da služi u njemačkoj mornarici. O tome potresno piše njegova unuka Elisabeth Campbell: “Georg je primio dva pisma s pozivom da se pridruži Hitlerovoj mornarici. Znao je da treće pismo neće stići, nego da će Hitlerovi ljudi jednostavno doći po njega. Bio je odlučan u tome da ne radi za Hitlera, a on i moja baka znali su da nemaju izbora nego otići. Bilo je jasno da je Hitler u krivu. Papà je znao da mu ne može služiti; imao je čvrsta uvjerenja o tome što je ispravno, a što pogrešno“, prisjeća se Maria. Eleonore kaže: „Bog je Papà dao uvjerenja, integritet i razboritost. Majci je dao odlučnost i hrabrost da to provede, jer je stvarno bila potrebna snažna pokretačka snaga da nas izvede iz te zemlje.“ Agathe dodaje: „Ona je bila ta snaga koja je provela u djelo ono što nam je Bog rekao da učinimo.“

Iz knjige Elisabeth Campbell saznaje se da se kći Maria sjeća kako je cijela obitelj razgovarala o mogućnosti odlaska u Ameriku. „Otišli bismo samo ako se svi slože; ako bi se jedna osoba protivila, ne bismo išli. Papà je pitao svakoga od nas i svi smo rekli: ‘Da.’ Zatim je uzeo veliku Bibliju da vidi što kaže Božja riječ. To nikada prije nije učinio. Htio je biti siguran da je Božja volja da odemo u Ameriku. Zatvorio je oči, uzeo olovku i otvorio na mjestu gdje Bog kaže Abrahamu: ‘Uzmi svoju obitelj i idi u zemlju koju sam ti odredio.’”

Obitelj je napustila Austriju, ali ne dramatičnim bijegom u Švicarku preko planina, kako je prikazano u filmu, već vlakom, najprije u Italiju (Georg je imao talijansko državljanstvo), a zatim na koncertnu turneju iz koje se više nisu vratili. Točnije, iz Trsta su se ukrcali na brod i 1938. su isplovili prema Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su pristali u New Yorku i počeli svoju američku pjevačku turneju u listopadu/studenome te iste godine.

The Trapp Family Singers

Najprije su kratko boravili u Pennsylvaniji (Merion), a 1941. trajno su se preselili u Stowe, Vermont, gdje su kupili farmu i kasnije izgradili poznati Trapp Family Lodge koji je i danas vrlo cijenjen. U Americi su živjeli ponajprije u ta dva mjesta, pri čemu je Vermont postao njihov stalni dom.

U SAD-u su nastavili s glazbenim nastupima i turnejama diljem Sjedinjenih Država i svijeta pod imenom The Trapp Family Singers sve do sredine 1950-ih, kada su se postupno povukli iz aktivnog nastupanja. Kao Trapp Family Singers ostvarili su velik koncertni uspjeh. Njihov repertoar — renesansna, sakralna i austrijska narodna glazba — bio je drugačiji od tadašnje popularne scene, ali su publiku osvojili autentičnošću i obiteljskom harmonijom. Turneje, snimke i nastupi donijeli su im financijsku stabilnost i međunarodnu prepoznatljivost, a njihova je priča kasnije postala temelj svjetski poznatog mjuzikla i filma “The Sound of Music”.

U trećem, zadnjem nastavku, pisat ćemo o posebnoj ratnoj epizodi Georga Von Trappa, o talijanskoj podmornici i novom ručnom satu koji se proizvodi u Veneciji.