Dean Skira: "Sve češće uhvatim sebe u mračnoj misli: kao da je ljudima lakše činiti zlo nego dobro"

Dean Skira je međunarodno priznat i višestruko nagrađivan dizajner rasvjete. Dosad je radio na mnogim projektima osvjetljavanja u zemlji i inozemstvu, a osvijetlio je podvodni tunel Eurasiu koji spaja Aziju i Europu, Evolution Tower u Moskvi, pulske dizalice, okoliš lošinjskog hotela Bellevue, Hendrixov most u Zagrebu, Meštrovićev paviljon u Zagrebu, božićne jaslice u Vatikanu i brojne druge poznate lokacije. Kao gost predavač povremeno predaje na FER-u i Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a predavanja, koja su neizostavan dio njegova posla, održava po cijelom svijetu.

Skira nam je s ulaskom u novu godinu poslao tekst/esej, intiman, a opet politički pogled građanina na društvo. Objavljujemo ga u cijelosti:

'2025. je iza nas, turbulentna, nekako kratka, i nepogrešivo živa. Nije bila dosadna. A možda to nešto govori o vremenu u kojem živimo, luksuz dosade postao je neprimjeren.

Ljudi vole reći: „Život je dosadan dosadnim ljudima.” Nije na meni da proglašavam sebe zanimljivim. Ali mogu priznati ovo: osjetio sam godinu. Osjetio sam njezinu brzinu, njezinu buku, njezine oštre rubove.

I ipak, u dubljem smislu, ništa se bitno nije promijenilo nabolje. Ne na način da bismo mogli odahnuti. Dogodilo se suprotno: prijetnja „velikih promjena” postala je svakodnevica, kao da je nestabilnost postala dio vremenske prognoze. Gledali smo brutalnost i ravnodušnost prema čovjeku opet, u 21. stoljeću. I sve češće uhvatim sebe u jednoj mračnoj misli: kao da je ljudima lakše činiti zlo nego dobro. Ne zato što su rođeni zli, nego zato što je svijet postao stroj za distrakciju, stroj koji okrutnost čini jednostavnom, a dobrotu nepraktičnom.

Sve je glasnije. Sve je kaotičnije. Sve je ne izvjesnije. Tonemo u informacijama, a gladujemo za smislom. Dobrih vijesti kao da nema, barem ne u medijima, jer pažnja je tržište, a bijes je najjeftinije gorivo. Politika je i dalje svakodnevni teatar, političari glavni likovi, kao da su obični životi tek scenografija.

A ovdje, u Lijepoj našoj, nastavljamo u poznatoj pozi: gunđamo iz fotelja. Kritiziramo. Dijelimo se na „za” i „protiv”, svatko u svom filmu. Bombardirani smo banalnostima dok se ne počnemo pitati: kome je to uopće namijenjeno? Tko profitira od tih sporednih, nebitnih stvari koje okupiraju naše misli dok važno tiho propada?

Papa Franjo jednom je to nazvao brutalno jasno: “Diktatura relativizma zavladala je modernim svijetom; ona ne priznaje ništa određeno i kao jedino konačno mjerilo ostavlja vlastiti ego i vlastite želje”. I dodao rečenicu koja pada kao kamen: “civilizacije često umiru samoubojstvom, a ne ubojstvom”.

Pred tim se uhvatim kako postavljam pitanje koje možda zvuči naivno: kad bi svi radili ono što ja radim svaki dan, bi li svijet bio bolji ili gori?

To pitanje je neugodno, jer mi oduzima pravo da se žalim, a da ostanem isti. Prisili me da pogledam vlastiti doprinos, a ne vlastita mišljenja.

Kad proširim kadar, globalna slika postaje još tvrđa. Živimo u vremenu u kojem ekonomska moć kao da je zamijenila vrijednost ljepote. Nove globalne sile, goleme, agresivne, odlučne nametnuti logiku beskonačnog rasta, oblikuju sve uniformniji svijet: kulturno siromašniji, estetski prazniji, duhovno tanji. Autentična ljepota, ona koja formira unutarnji karakter naroda, postala je kolateralna žrtva. A najopasnija rečenica našeg doba je: „Nitko nije kriv.” Jer kad nitko nije kriv, svi su krivi.

I tada dolazi novo pitanje, gotovo neizbježno: je li autoritet kreativnih ljudi na izmaku? Ulazimo li u vrijeme u kojem će ljepotu proizvoditi strojevi, to jest nešto umjetno, kao inteligencija na primjer?

Ali i to je pitanje složenije nego što izgleda. Je li inteligencija uopće „umjetna” ako pije iz svega što je čovječanstvo do sada stvorilo? I nismo li mi još uvijek ti koji biramo smjer, pišemo promptove, postavljamo namjeru, dirigiramo palicom? Na kraju se vraća najstarije pitanje u novom kostimu: što je lijepo, i tko ima pravo suditi ljepoti?

Ipak, sve više mislim da veći problem uopće nije umjetna inteligencija. Prije nego opsesivno govorimo o inteligenciji strojeva, možda nam treba više ljudske mudrosti, društvene, moralne, političke. Tehnologija često zna kako. Ali uglavnom ne zna zašto. A kad „zašto” nestane, tehnologija može biti savršeno funkcionalna, a da potpuno promaši čovjeka.

Tehnologija obećava kontrolu, a često nam ukrade mir. Umjetnost ne obećava ništa i ponekad, baš zato što ništa ne obećava, vrati nam nešto: osjećaj, duh, nježnost, dostojanstvo. Umjetnost ne popravlja svijet kao stroj. Ali može popraviti čovjeka unutar svijeta. Može nas podsjetiti čemu služimo.

A ipak, istina je oduvijek imala jedan problem: nalikuje poeziji. A većina ljudi ne čita poeziju.

Zato se vraćam dolje, s globalne pozornice, iz naslova, iz buke, na mjesto gdje stvarno živimo. Iz svemira naš grad Pula izgleda mirno. Gotovo nevino. Kao da se ništa ne događa. Kao da je sve isto.

Ali taj mir je varljiv. Ispod njega skriva se čudan suvremeni fenomen: nekoliko kilometara između vijećnica, i dobijemo mikrosvjetove koji se ponašaju kao da nisu povezani, odvojene moralne galaksije, odvojene odgovornosti, odvojene stvarnosti.

Zamislite da susjedu svaki dan bacate smeće u dvorište. Ne biste to radili, ne samo zato što je protuzakonito, nego zato što je nepristojno. To razara nevidljivi ugovor koji čini zajednicu mogućom. Kažu: bolje je imati dobrog susjeda nego brata.

Ja imam sreće: imam dobre susjede. Dijelimo voće i cvijeće. Pijemo kavu. Male probleme rješavamo jednostavnim razgovorom. Drago nam je kad se sretnemo na ulici. To je civilizacija u ljudskom mjerilu.

Pa kako je onda moguće da, u većem mjerilu, naši „susjedi” žive bez grižnje savjesti dok njihovo smeće ne samo da smrdi nego razara zdravlje, dostojanstvo i povjerenje? Kako nešto što bi pojedinca posramilo postane normalno institucijama?

Zato što smo postali stručnjaci za povlačenje. Govorimo si da smo nemoćni. Smanjimo odgovornost na veličinu vlastitog stana. Preživljavamo unutar mikrosvijeta i to nazivamo realizmom.

I tada se vraća stara izreka kao tihi prijekor: ne nasljeđujemo zemlju od svojih predaka; posuđujemo je od svoje djece. Ako je to istina, onda bismo se trebali pitati, bez drame, ali i bez laži, što točno posuđujemo? I što ostavljamo? Dajemo li im ponos, smisao, ljepotu, red, povjerenje? Ili im ostavljamo izgovore?

Grad ne može biti uspješan kroz izolirane napore. Nitko ne gradi prosperitet sam. Sve što vrijedi nastaje zajedno: uz energiju, entuzijazam, lojalnost, suradnju, kompromise, ali vođeno zajedničkim ciljem.

A mi, čini mi se, živimo u modu pukog preživljavanja. Bez vizije, bez pravca. Vrtimo se u krug dok ne potrošimo stazu pod nogama. Tanje se i đonovi, pa onda počnu boljeti noge, ne samo fizički, nego i duhovno. Jer bez vodstva i zajedničkog smisla mi ne idemo naprijed; mi se samo ponavljamo. Postajemo sljedbenici sljedbenika.

U međuvremenu, budućnost ne čeka. Trendovi populacije, prognoze urbanizacije , kakve god bile točne brojke , ukazuju na jednu stvarnost: sve više života živjet će se u gradovima. Pitanje nije hoće li gradovi rasti, nego koji će gradovi zaslužiti rasti. Što grad mora ponuditi da mlada osoba poželi ostati, izgraditi život, osnovati obitelj?

Prvo: mogućnost napretka, posao s dostojanstvom, budućnost s mobilnošću. A zatim: sigurnost, čist zrak, kultura, ljepota, priroda, igra, sve što čini urbani život dostojnim čovjeka 21. stoljeća.

I tu se priča opet vraća na osobno. Jer ništa se ne mijenja dok ljudi ne odluče prestati se povlačiti.

Ako je išta vrijedno ponijeti u 2026., onda je to ova odluka: nećemo se više povlačiti. Vratit ćemo se jedni drugima. U malim gestama. U razgovoru. U podršci. U zajedničkom cilju. Jer grad nije zgrada, nije projekt, nije politički slogan. Grad je odnos. Grad smo mi.

A mlađoj generaciji želim reći nešto jednostavno, bez propovijedanja: nemojte težiti samo tome da budete sebi korisni. Težite tome da budete vrijedni. Budite znatiželjni. Budite lojalni. Budite hrabri. Birajte kreativnost umjesto konformizma. Možda vas za to neće uvijek dobro platiti , ali pamtit će vas po tome.

Ljudi vam ne plaćaju vaše vrijeme; plaćaju vašu vrijednost. Plaćaju perspektivu. Plaćaju sposobnost da vidite ono čega još nema, ali tek dolazi.

Udobnost je neprijatelj kreativnosti. A prosječnost je neprijatelj duše.

Shigehiro Oishi, psiholog sa Sveučilišta u Chicagu, prvi je konceptualizirao pojam psihološkog bogatstva. Oishi i njegovi kolege uočili su da u literaturi o istraživanjima dobrobiti postoji praznina: sretni i smisleni životi često su pristrani prema stabilnosti i rutini. Dugotrajna sreća oslanja se na male, ponovljive činove svakodnevne radosti, a smisao života na ponavljane napore da se u svijetu napravi razlika.

I zato se vraćam pitanju s početka: kad bi svi radili ono što ja radim svaki dan  bi li svijet bio bolji ili gori?

Ne vjerujem sebi dovoljno da budem sudac. Nisam imun na pristranost. Ponekad možda pogriješim i u procjeni vlastite namjere.

Ali znam ovo: nitko nije potpuno „sam sebe stvorio”. Gradimo se u odnosima, kroz susrete, korekcije, podršku, trenje, ljubav. Oblikovani smo ljudima koje volimo i ljudima koji u nama bude izazov.

Ako u meni osobno ima kreativnosti i hrabrosti, to je zato što je spremnost naišla na priliku , i zato što su me drugi ljudi, svjesno ili nesvjesno, podržali na tom putu. Ne zanima me graditi „sigurne” stvari. Više me zanima graditi istinite stvari: možda nesavršene  ali nekome važne.

Zato vjerujem da je jedna činjenica važnija od talenta: trebaju nam ljudi. Pravi ljudi. Oni koji nas podrže, koji nas kritiziraju bez zlobe, koji nas nasmiju kad otvrdnemo, i koji nas vrate na zemlju kad poletimo previsoko. Romantično je vjerovati da smo „samoostvareni”. Istina je tiša, i ljepša: mi smo zajedničko djelo.

U životu se zarada mjeri onime što dobiješ. Ali dobar život gradiš onime što daješ.

A ako svijet ikad postane i malo bolji, neće to biti zbog velikih planova. Bit će to zbog malih darova: jedne ruke, jedne riječi, jednog čina odgovornosti , jednog svjetla koje nekome upalimo na putu.

Želim vam svijetlu, humanu i hrabru 2026. godinu.