Piše: Sanela Pliško
Putovanja imaju nešto od životne potrebe za širenjem vlastitog svijeta. Razloga može biti mnogo, od posla, navike i znatiželje do održavanja društvenog statusa. U Tri daljine razlozi putovanja nisu tema. U središtu su susreti, opažanja i misli koje se iz njih razvijaju. Knjiga donosi tri putovanja, u Vijetnam, Južnu Ameriku i Maroko, a svako je oblikovano drukčije. Telećan osobno iskustvo povezuje sa širokim rasponom kulturnih tema, obiteljskom poviješću i filozofskim pitanjima, a mjesta ostaje i za humor.
Vijetnam
Vijetnamska daljina ispisana je kao neprekinuti tok kretanja i dojmova. Pisanje bez točke do samoga kraja poglavlja na prvi se pogled može učiniti zahtjevnim, ali vrlo brzo prestaje opterećivati tekst. Prijelazi između prizora, mjesta i dana odvijaju se kroz istu rečenicu, dok kontinuitet kretanja ostaje potpuno jasan. Učinak podsjeća na film oblikovan kao jedan neprekinuti kadar, poput Birdmana (Alejandro González Iñárritu, 2014.), gdje se prostorni i vremenski prijelazi događaju bez vidljivog reza.
Telećan se ne postavlja kao tumač mjesta koji bi Vijetnam svodio na generalizacije, nego prenosi vlastito iskustvo prostora i ono što mu se u njemu otkriva. Sve što vidi, čuje, miriše i kuša prolazi kroz njegovo znanje, sjećanja i asocijacije, bez potrebe da iz osobnog doživljaja izvodi opće sudove o Vijetnamu. Kad posegne za lirskom slikom, ona gotovo neprimjetno izrasta iz osjetilnog doživljaja, a zvuk riječi sudjeluje u njezinu oblikovanju.
Primjerice, u noći u delti Mekonga onomatopejskim nizom najprije stvara čujnu gustoću prostora, da bi je potom preokrenuo u paradoks tišine, pa piše da je „noć tu nešto sasvim drugo, noć u delti Mekonga, u kolibi na debelim drvenim stupovima u vodi, u nečemu što bi bila tišina da nije koncert zujanja, kreketanja, pljuskanja i pucketanja, ali čudno je to, u pozadini svih tih zvukova i
glasova snažno se osjeća, maltene čuje tišina, moćna tišina u koju se ti zvuci zabadaju kao igle u golemi crni jastuk“.
Južna Amerika
Put kroz Južnu Ameriku građen je na sasvim drukčiji način. Kretanje kroz Buenos Aires, Patagoniju i Ognjenu zemlju isprepliće se s očevom prošlošću, a posebno mjesto zauzima susret s njegovom nekadašnjom ljubavlju. Otac joj je svojedobno poslao pismo koje do nje nije stiglo jer ga je netko presreo. Izostanak odgovora prekinuo je njihov odnos, a ono što je uslijedilo naposljetku je dovelo i do autorova rođenja. Telećan tako vlastito postojanje prepoznaje kao posljedicu niza okolnosti koje su mogle završiti sasvim drukčije. Emocionalnu težinu te priče ne pojačava patetikom. Dovoljno mu je ono što se dogodilo.
Uz osobnu povijest prati širok raspon književnih, povijesnih i kulturnih veza. Njih je mnogo, ali nisu uvjet razumijevanja teksta. Autor računa na opću kulturu čitatelja, ali ne zahtijeva jednaku erudiciju. Jezik se u tom promatranju pojavljuje ravnopravno s poviješću i književnošću, osobito
ondje gdje pojedina riječ sažima odnos ili iskustvo koje bi inače trebalo opisivati mnogo dulje. Tako bilježi mamihlapinatapai, „pogled između dviju osoba, od kojih obje očekuju da ona druga počne činiti ono što obje priželjkuju, ali se nijedna ne usuđuje započeti“. Takvi jezični detalji pokazuju da ga, uz kraj i ljude, zanima i sam jezik kojim ih pokušava obuhvatiti.
Maroko
Maroko ponovno mijenja način pripovijedanja. Ovdje usporavanje vanjskog kretanja otvara više prostora pitanjima slobode, tišine, samoće, smrti i vremena, a spoznaja kao da se sve više traži u onome elementarnom. U pustinji se mnogo toga svodi na osnovno, a osjetila se izoštravaju, sve do trenutka „kada prestaju i imenovanje svake vrste i svaka potreba za njim, kada prestaju i sumnja i odsustvo sumnje, i misao i odsustvo misli“, do onoga što Telećan naziva „golim, čistim, do kosti jednostavnim jest“.
Sam to iskustvo odvaja od mistike riječima „Nikakva mistika, već ono osnovno, prvotno, elementarno“. Na tome se ipak ne zaustavlja. Već na sljedećoj stranici tu misao vraća među ljude riječima „A sve to ne znači ništa ako po povratku s hoda po pustinji ne znaš kako biti s ljudima među koje te je sudbina stavila“. Time filozofski odmak izlazi iz samoće i ponovno ulazi u odnos s drugima. Ono što vidi često prizove nešto ranije pročitano, naučeno ili zapamćeno, pa se povezuje s onim što nosi sa sobom.
Nakon digresija uglavnom se vraća prizoru. Poveznice su u Maroku najgušće i ponekad dolazi do zasićenosti, no ne i do banalnosti. Ovo je iznimno zanimljiv način pisanja putopisa, u kojem se nataloženo znanje iz različitih područja aktivira u susretu s pojedinačnim. Erudicija ne djeluje kao potreba za pokazivanjem učenosti; prirodno pripada načinu na koji Telećan gleda i razmišlja.
Autor spaja putopisno i esejističko, a niz asocijacija koje pojedini prizori pokreću u trenutku opažanja jedna je od mnogih vrijednosti knjige Tri daljine.
Dinko Telećan: Tri daljine – putopisna knjiga, Profil, 138 str.
