Kultura

INK: "Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna"

DOBRA PREDSTAVA Publika uronila u tihi svijet sjećanja na ljubavi i patnje

Čakavica i scenografija istarskih interijera 70-ih, prožetost sjetom, melankolijom, patnjom ('Ona se je hitila u šternu kad joj je muž poša u penziju"), ali i dimenzijom humora unatoč sadržaju (Matija Ferlin u ženskoj ulozi: 'Da san ja znala da ću živiti š njin 20 lit, ja bin se bila obisila"), uronila je nejednog gledatelja u njegovo vlastito djetinjstvo i iskustvo odrastanja na selu * Predstava se prikazuje još večeras i sutra u 20 sati na Maloj sceni INK-a 


 
3 min
Zoran Angeleski
Fotografije: Jelena Janković

Čakavica i scenografija istarskih interijera 70-ih, prožetost sjetom, melankolijom, patnjom ('Ona se je hitila u šternu kad joj je muž poša u penziju"), ali i dimenzijom humora unatoč sadržaju (Matija Ferlin u ženskoj ulozi: 'Da san ja znala da ću živiti š njin 20 lit, ja bin se bila obisila"), uronila je nejednog gledatelja u njegovo vlastito djetinjstvo i iskustvo odrastanja na selu * Predstava se prikazuje još večeras i sutra u 20 sati na Maloj sceni INK-a 

Vrlo dobra predstava "Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna", premijerno izvedena sinoć u pulskom kazalištu, bila je vjerojatno naporna za sve gledatelje koji ne mogu zanemariti klasičnu naraciju sa zapletom i raspletom i čija se tolerancija na fragmentirana emotivna svjedočanstva šestero likova mogla rastegnuti na 60, ali ne i na 90 minuta.

No, sudeći po završnom pljesku, publika je aktivno uronila u suptilan, tihi poetski svijet sjećanja na ljubavi i patnje.

Čakavica i scenografija istarskih interijera 70-ih, prožetost sjetom, melankolijom, patnjom ('Ona se je hitila u šternu kad joj je muž poša u penziju"), ali i dimenzijom humora unatoč sadržaju (Matija Ferlin u ženskoj ulozi: 'Da san ja znala da ću živiti š njin 20 lit, ja bin se bila obisila"), uronila je nejednog gledatelja u njegovo vlastito djetinjstvo i iskustvo odrastanja na selu.

Tako je jednog Puležana u publici vratilo u odrastanje na štanciji, prisjetivši se obiteljskih okupljanja nedjeljom uz nezaobilazni 'šugo od kokoše' koji mu se, iako ukusan, do danas prilično ogadio.

Scena, pak, u predstavi u kojoj žena (Dijana Vidušin) emotivno puca, vičući: "Vrajži vitar, vrajži daž" jednu je gledateljicu podsjetila na jednu ženu na selu, koja je nakon rađanja trećeg djeteta često imala ludičke ispade, nakon kojih bi sve opet bilo normalno.

Već i ova dva gledateljska iskustva ispunila su autorska očekivanja redateljice Marine Petković Likar, koja je uoči premijere kazala da "gledatelj ne prati radnju, nego rezonira s onim što vidi i čuje", čime predstava postaje proces zajedničkog prisjećanja, bez potrebe za jasnom porukom ili zaključkom.

Uz posebno dojmljivu Silviu Marchig i Dijanu Vidušin, Luku Mihovilovića i Matiju Ferlina (čije su pojedine dionice nasmijale publiku), izvođačku ekipu zaokružuju Dora Polić Vitez i Zdenka Šustić

U uvodnom, pomalo psihodeličnom dijelu gledatelj je zbunjen nepovezanošću onoga što čuje i vidi, postupno uranjajući u dulja, zaokružena emocionalna ženska svjedočenja proživljenog, u kojima se duboka osobna razdiranja, patnje, neostvarene ljubavi izmjenjuju s hrabrim gaženjem kroz svakodnevnicu.

U toj izmjeni čas je 'isprazna', čas vrlo topla rutina svakodnevice žena - toliko učinjenih koraka da bi se sredile rožice, skuhala užina, spremio stol, oprali pjati, roba... Okružen s toliko stvari, čovjek je tijelo s tisuću nevidljivih svjetova, proživljenih, sadašnjih, 'ubijenih', priželjkivanih a neostvarenih.

Iznimno je sugestivno bilo dočaravanje kiše, vjetra, hladnoće, kao i naknadnih idiličnih smiraja.

Iskaze žena pratila je profinjena, introspektivna glazbe Luke Gamulina koja je uvažala i tišinu kao bitan element ove predstave (veli autorica: 'u tišini se, ponekad, može se čuti najviše'.

Slojevit i za memoriju poticajan vizualni identitet predstave oblikovala je scenografkinja i kostimografkinja Ana Paulić.

Činjenica da polovici čakavica nije porodično jezično naslijeđe nije bila preprekom emotivnom putovanju kroz predstavu.

Svjetlo, kao tiho suučesništvo u predstavi, potpisuje Elvis Butković, a ne smiju se mimoići vrijedne suradnice Mirjana Doblanović Pekica (prijevod i suradnica za jezik), Silvia Marchig (scenski pokret) i Ivana Radić (asistentica scenografkinje).

Predstava je na rasporedu još večeras i sutra u 20 sati.

Foto: Manuel Angelini

Foto Manuel Angelini


Fotografije: Jelena Janković

Nastavite čitati

Pula
 

BRUNO CERGNUL: „Per dare vigore alla nostra identità italiana dobbiamo rimanere coesi e di collaborare, senza chiudersi ognuno nel proprio cortile“

Vicesindaco uscente, Cergnul torna a candidarsi per una delle funzioni politiche principali per la comunità italiana di Pola. Soddisfatto di quanto è riuscito a realizzare negli ultimi quattro anni, specie nel campo del bilinguismo, intende impegnarsi per veder realizzati la ristrutturazione dello stabilimento balneare di Stoia, l'ampliamento della scuola elememtare italiana „Giuseppina Martinuzzi“ e l'intensificazione dei rapporti con l'Italia

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.