"Dražen" - vizualno ušminkana biografija koja ne donosi puno uzbuđenja ni široj publici ni obožavateljima košarke

Snimanje biografskog filma nije nimalo lagan zadatak, iako mnogi redatelji ne mogu odoljeti tom izazovu. Čak je takav film zahvalnije napraviti ako je riječ o značajnoj osobi koja je davno preminula, poput Formanovog "Amadeusa", jer se u tom slučaju mogu slobodnije interpretirati epizode iz njezinog života.

Ako je riječ o živućoj osobi ili osobi koja je bila naš suvremenik situacija je malo kompliciranija, jer o toj osobi postoji gomila medijskog materijala i činjenica koje valja poštovati, vjerojatno ta osoba ima živuće članove obitelji ili rođake, a tu su i druga ograničenja.

Slučaj znamenitog košarkaša Dražena Petrovića (1964 – 1993) svakako spada u ovu drugu skupinu, a njegovim životom bavi se redatelj Danilo Šerbedžija u filmu "Dražen" i u tome nije naročito uspješan.

Šerbedžija je htio napraviti film o Draženovom privatnom životu, ali Dražen je privatno bio običan dečko potpuno posvećen košarci, nesklon porocima poput nekih sportskih zvijezda, a njegov život nije imao velikih tragedija do završne užasne epizode na njemačkoj autocesti.

Draženov život bio je preobičan za filmsku dramu, najveća drama u njegovom životu bila je košarka, a Šerbedžija je taj dio prilično zanemario, što nije najbolja redateljska odluka.

Rezultat je jedna vizualno ušminkana i lijepo snimljena biografija koja ne donosi puno novosti i uzbuđenja ni široj publici ni obožavateljima košarke.

Da uzbudljiv film ne treba imati zvijezde, nego se može snimiti i s najobičnijim anonimnim ljudima, pokazao je srpski veteran Želimir Žilnik (rođen 1942) u svojoj dokudrami "!Restitucija, ili, San i java stare garde", prikazanoj u utorak navečer u Kinu Valli.

Intelektualno i fizički iznimno vitalan redatelj tom se prilikom obratio publici i duhovito obrazložio utjecaj Pule na njegovu impresivnu umjetničku karijeru, a dojam koji Žilnik ostavlja nastupajući uživo u potpunom je skladu s njegovim recentnim filmskim ostvarenjima.

Glavni junak "Restitucije" je vremešni glazbenik Stevan Arsin (80 +) koji se, nakon više od pola stoljeća života i rada u Njemačkoj, vraća u Srbiju da bi dovršio postupak povrata obiteljskog imanja koje uključuje veliki komad plodne zemlje i zapuštenu vilu.

Tom prilikom ponovno sreće bivšu suprugu, kćer, zeta i unučad koji mu se vesele, iako nije potpuno jasno da li zbog toga što ga ponovno vide ili se nadaju da će i njima pripasti komadić iznimno bogate imovine.

Žilnikova priča je uobičajeno kronološka i vrlo jednostavna, on dokumentaristički prati Stevana tijekom njegovih aktivnosti i razgovora s ljudima te izbjegava bilo kakve pokušaje stilizacije. Njegova kamera je uglavnom statična ili u blagom kretanju, dominiraju srednji planovi, a montaža je vrlo glatka i gotovo neprimjetna.

Riječ je o filmskoj cjelini koja ostavlja dojam izvedbene jednostavnosti i stilske nenametljivosti, iako je značenjski iznimno kompleksna. Žilnik se dotiče mnogih problema suvremenog balkanskog okružja i svijeta općenito, ali to radi na iznimno dopadljiv i simpatičan način, bez trunke izravnog filozofiranja.

Žilnik uspijeva obraditi tematiku starosti i odnosa prema životu u toj dobi, melankoliju i prolaznost, licemjerje u međuljudskim odnosima, utjecaj krupnog kapitala na ove naše postjugoslavenske prostore i mnoge druge bitne stvari.

Ali sve to radi iznimno nonšalantno, nenametljivo i šarmantno, nadahnuto izmjenjujući humorne prizore s tragikom života.

I što je najvažnije, iako je film u velikoj mjeri satira svijeta koji nas okružuje, Žilnik ni u jednom trenutku ne ismijava svoje likove. Naprotiv, on se prema njima odnosi s nevjerojatnom razinom respekta, razumijevanja i sveprožimajuće ljudskosti.

Elvis Lenić