"Nisam nikad vjerovao u žive pisce jer su sve slike koje sam viđao u biblioteci bile slike mrtvih. Pisac mora da odleži malo", kaže u polušali Kovačević, kome se, ipak, "omaknulo" da bude živ, cijenjen i nimalo sumnjiv. "I tata bi, sine", "Umro Pantelija" i "Laki je malo nervozan", tek su neke od rečenica koje je Kovačević trajno usadio u svakodnevni govor i urbanu kulturu. A on je zapravo kao mladić samo htio igrati nogomet za Vojvodinu....
"Nisam nikad vjerovao u žive pisce jer su sve slike koje sam viđao u biblioteci bile slike mrtvih. Pisac mora da odleži malo", kaže u polušali Kovačević, kome se, ipak, "omaknulo" da bude živ, cijenjen i nimalo sumnjiv. "I tata bi, sine", "Umro Pantelija" i "Laki je malo nervozan", tek su neke od rečenica koje je Kovačević trajno usadio u svakodnevni govor i urbanu kulturu. A on je zapravo kao mladić samo htio igrati nogomet za Vojvodinu....
Kada biste kazališnu predstavu ili film pokušali „oljuštiti“ sloj po sloj, ljusku po ljusku, kao glavicu luka, vanjska i najsjajnija skrivala bi glumca - onog koji nerijetko najduže ostaje u sjećanju publike. Iza njega bi se nizali redatelj i njegova vizija, strpljivi pomoćnik, tehničari, kompozitor, tonci, majstori svjetla i tame, armija produkcije, statisti. I tek tamo negdje u samom srcu, iza posljednje ljuske, stajao bi čovjek od koga je sve i krenulo. "Onaj koji je sve i zakuhao". Dramatičar. Scenarist. Pisac. Autor. Izvor!
Svaka riječ filma i predstave izlila se iz njegovog pera!
Nakon više od pola stoljeća stvaralaštva, bez ikakvog ustezanja smije se reći da je jedan od najvećih autora na ovim „našim“ prostorima i u „našim“ (međusobno razumljivim) jezicima, Dušan Kovačević - beogradski komediograf i akademik, koji je u čaroliji teatra i filma zaglavio još ranih sedamdesetih i iz nje, na sreću, nikad nije izišao.
Čovjek koji je mnoge „razbolio“ teatrom i filmom, a one već zaražene u njima trajno zadržao.
„Vozi, Miško!“, „I tata bi, sine“, „Umro Pantelija“, „Laki je malo nervozan“, „Pozovemo Đuru, on će ti oprostiti što te tukao“, „"Orao javi se!”, “Njemu se ne isplati da izlazi iz groba",” „Ili će ti život biti cveće ili tebe više biti neće”, sve su ovo replike iz njegovih komedija koje su se u svakodnevni govor zabole kao strijele, da iz njega nikad ne izađu.
'Maratonci trče počasni krug', 'Balkanski špijun', 'Ko to tamo peva', 'Radovan III.', 'Profesionalac', likovi Ilije Čvorovića, Bilija Pitona, Mirka Topalovića, Sina Katice… samo je manji dio ekipe rođene iz Kovačevićevog genijalnog pera.
A on zapravo uopće nije planirao biti pisac…
- Postavio sam sebi sto puta pitanje što bih bio da nisam ušao u taj svijet. U šali sam stalno pričao - da me je netko u gimnaziji pitao što bih volio da budem, od deset željenih profesija, nijedna ne bi bila pisanje. Nisam razmišljao o tome! To je toliko pretenciozno, toliko nerealno i praktično nemoguće da bi mlad čovjek uopće poželio biti pisac. Ja sam u jednoj svojoj priči, koja se zove 'Biblioteka moje mladosti', napisao nešto što je polušala, a poluistina, da nisam nikad vjerovao u žive pisce jer su sve slike koje sam viđao u biblioteci bile slike mrtvih pisaca. Za mene je bio sumnjiv svaki živi pisac! Jer pisac mora da odleži malo, da prođe vrijeme. Možda je to malo šaljivo, ali više je ozbiljno.
Vi sigurno više niste „sumnjivi“. Sada je već legitimno to zaključiti…
Vrijeme dokazuje vrijednost nečega što ste uradili.
Je li se ikada iskristaliziralo čime biste se bavili da nije bilo pisanja?
Pa, ja sam se intenzivno bavio sportom i mislio da ću se profesionalno baviti nogometom. Došao sam skoro do tog nivoa. Da je to današnje vrijeme, kada je to isplativo… ali u vrijeme o kome pričamo, pedesetih ili šezdesetih, to je bio čist amaterizam i hobi i nitko nije mogao pretpostaviti da je moguće takvo nešto. Tada to nije bila profesija, to je bila ljubav.
Za koji ste klub igrali?
Za Vojvodinu. Tokom gimnazije sam igrao tamo, ali sam, nekim čudom, u 4. razredu napravio kazališnu predstavu s prijateljem i to je krenulo tako, kao igra. Sjećam se da je bila zasnovana na Hamletu i da sam dio razgovora prepjevao u 'deseterac'. Bilo je to veliko i lijepo susretanje s kazalištem, a događalo se u Novom Sadu, u kazalištu Ben Akiba, gdje će ove godine, za vrijeme Sterijinih igara, tri večeri igrati 'Profesionalac'. Znači, nakon sto godina se vraćam na mjesto na kome sam počeo kao amater.
Maratonce i Radovana III. ste napisali još na fakultetu…
Maratonci su bili završni rad na trećoj godini, a Radovan je bio diplomska predstava na četvrtoj godini kod profesora Slobodana Selenića.
Jesu li „Maratonci“ bili Vaša reakcija na gubitak stipendije i satirični prikaz raspada Jugoslavije koji se tek spremao?
Da, to je bila priča tog doba, pošto sam imao neke velike privatne probleme. ’68. sam se malo aktivno bavio politikom, pa sam izgubio kredit i tri-četiri godine se, onako, ozbiljno mučio, pa je to bila metafora o jednom ustajalom, dekadentnom, „dinosauruskom“ sistemu, u kome mlad čovjek ne može opstati. To je bila moja ideja drame, ali opstati može ako postane direktor ili vlasnik firme. Ili vlast! To je bila neka moja opservacija vezana za mlade ljude koji su poslije pobuna postali direktori kulturnih centara, ovoga i onoga. Vrlo se slična stvar dogodila i devedesetih godina, kada sam se vrlo aktivno bavio politikom, a istu priču ponavljaju i danas generacije u Beogradu.
Nisam provjeravala detaljni popis svih projekcija na Pulskom filmskom festivalu, ali prvi nagrađeni film po Vašem scenariju bio je 'Ko to tamo peva'. Je li to bio i Vaš prvi susret s Arenom?
Ne sjećam se da li je bilo nešto ranije. Prvi film koji sam radio su bile „Beštije“ sa Živkom Nikolićem. Da li je bio u Areni, ne znam.
Je li urbani mit da ste za „Ko to tamo peva“ priželjkivali veliku scenu punu divljih životinja, što nije bilo moguće zbog Titove smrti, da biste ovaj „naum“ ostvarili puno kasnije, u prvoj sceni filma Underground, koji je režirao Emir Kusturica po Vašem scenariju?
To je istinita priča. Trebale su se pojaviti životinje, majmuni iz talijanskog cirkusa u onoj zadnjoj sceni oko autobusa, kada izađu dječaci muzikanti i zapjevaju. Ta je scena trebala biti mitska, prahistorijska, nešto nalik na Odiseju. Film smo snimali u travnju, Tito je umro 4. svibnja, a cirkus je trebao doći početkom svibnja. Međutim, zbog Titove smrti ni ptica nije smjela preletjeti granicu i mi smo odustali od ideje da čekamo pa je snimljen kraj kakav je snimljen, a ja sam onda u Undergroundu počeo priču sa zoološkim vrtom.
To je, na žalost, istinit događaj; dvije bombe su pogodile beogradski zoološki vrt i uništile mnoge životinje, ali i srušile zidove oko zoološkog vrta, pa su se zvijeri razbježale po tom dijelu grada, Dorćolu, i ljudi su se bojali da izađu napolje. A, onda se desila još jedna tragedija, kada je dio ljudi ušao u tunel ispod zoološkog vrta da se sakrije od bombi. Tako da, kada bi se prikazalo zajedno - 'Ko to tamo peva' i 'Underground' – dobili biste istu priču jer onaj dečko koji u 'Ko to tamo peva' vozi autobus, Miško, vozi samo zato što će ići u Beograd da vidi majmuna. To su dvije povezane priče. A ja, inače, odavno imam ulicu u zoološku vrtu i to mi je izuzetno drago, pošto sam cijeli život vezan za životinje i ptice.
Vaši komadi koji su doživjeli filmsko platno, sasvim očekivano su doprijeli do najšire publike. „Sveti Georgije ubiva aždahu“ čak je dvaput ekraniziran. I u Puli su, razumljivo, Vaša djela najpoznatija kroz filmove. Međutim, teško je nekome tko to nije doživio dočarati koliko su popularne bile neke od predstava po Vašim komadima i kakav su kultni status uživale. Neke su se doslovno masovno pohodile. Ni sama ne znam koliko sam ja puta odgledala, primjerice, Larija Tomsona i Doktora Šustera… 'Radovan III' je čak pred širu publiku stigao kao snimka predstave beogradskog teatra Atelje 212 iz osamdesetih godina.
Postoji li neki Vaš komad za koji Vam je žao što nije zaživio na platnu?
Većina od 22 drame koje sam napisao je ekranizirana. Njih 12-13. Radio sam ono što sam mislio da će biti ljudima zanimljivo kad se iz interijera, što kazalište jeste, vrati u eksterijer. Tada se dešava proces koji je meni jako zanimljiv, a on izgleda ovako: ja kada pišem komad, pišem ga u nekom prostoru koji zamišljam u realnosti. On se događa u nekoj kući, vrtu, ulici. Sve to što sam pokupio po svijetu, po gradu, dovedem u jednu kuću, i onda je to drama koja se događa u toj kući. Takav je 'Profesionalac' u kome se dva čovjeka sjećaju svojih priča, događaja i susreta, spominju se vlakovi, putovanja, pokušaji ubojstva… Kada radim film ja onda vratim sve u taj prostor u kome sam to zamišljao. Iz interijera vratim u eksterijer. Naravno, rečenica filma i rečenica kazališta dvije su različite rečenice.
Rečenica kazališta je dosta deskriptivna i sadrži neke stvari koje filmu nisu potrebne jer je film slika. Ako čovjek priča da je napolju loše vrijeme, to se na filmu vidi i nema potrebe da se puno priča o tome.
Zasad nemam ništa novo u planu jer je situacija, što se tiče filma, poprilično katastrofalna. Fond za film (Filmskog centra Srbije, op.n.) je mrtav već tri-četiri godine ili je budžetski preorijentiran na neke projekte koji su državni.
Kovačević o upisu na fakultet bez dramskog tekstaOzbiljno sam počeo pisati kada sam upisao Akademiju. Primili su me, što nije bilo uobičajeno i čak nije bilo ni po pravilima, na osnovu jedne duže pripovijetke, ili kraćeg romana, od stotinjak strana. Ja sam to predao ne znam ni sam zašto. Nisam čak imao ni neku veliku ambiciju da postanem pisac. Možeš pisati i za svoju dušu, ali treba od nečega i da se živi.
Živjeti od pisanja, to je želja kao da kažeš da želiš na Mars. Nemoguća misija!
Vama se želja ipak ostvarila i živite od pisanja…
Živim, i to sticajem nekih lijepih, dobrih, sretnih okolnosti, da mi je prvi komad, 'Maratonci', izveden kad sam bio na trećoj godini i da sam na četvrtoj već imao dva komada u Ateljeu 212, koji su bili izuzetno gledani pa sam počeo dobivati tantijeme. Komadi su se počeli igrati i u drugim kazalištima i ’72. godine sam potpisao ugovor s Ateljeom 212 kao profesionalni pisac.
Jeste li ikada zamišljali da će doživjeti toliko izvođenja i ekranizacija?
Nisam! I dandanas kada radim i kad pišem, bio to scenarij ili drama, nemam u svom osjećanju ništa izuzev toga da volim to što radim i da me raduje. Čim nešto kreće da se komplicira i da mi stvara problem, ja odustajem.
Nedavno sam u jednom prolasku kroz Pulu, u kratkom vremenu, čula jednog prolaznika kako nekome govori na telefon „Umro Pantelija, kažeš!?“ i drugog kako nekome viče „Vozi, Miško!“. Kako Vi dišete u društvu čiju ste kulturu, sada to možemo slobodno reći, toliko obogatili? Upleli ste se u svakodnevni život ljudi, a da oni to često i ne znaju.
Pa da, desila se jedna neobična stvar da su rečenice iz drama i filmova ušle u svakodnevni govor! I meni se desi tako da čujem da netko dovikuje ili se šali s nekom rečenicom iz filma. Ti su filmovi, evo, recimo 'Ko to tamo peva', snimljeni prije 46 godina! To je i lijepo i katastrofalno! Katastrofalno je da sam ja tada bio u najboljim i najljepšim godinama. Radili smo dan i noć, snimali u nemogućim uvjetima i taj se film rodio usprkos svemu. Usprkos nemanju para, usprkos teškoći da se 20 dana snima u autobusu u pustinji. Nitko nije pretpostavljao da će biti živ i danas…
...i da će biti proglašen jednim od najboljih, a po nekima i najbolji, film jugoslavenske kinematografije...
Da. I da će biti jedan od deset glavnih filmova prilikom obilježavanja 70. godina Festivala u Cannesu. Tako da, sve što smo radili, radili smo „na mišiće“ i s velikim entuzijazmom. I uopće u to doba, ljudi koji se sjećaju znaju, stvari su napravljene iz želje da se nešto napravi. Nije tu bilo velikih para! Nije bilo ničega osim velike strasti. A, ona se izgubila s vremenom jer se društvo materijaliziralo. Sve se materijaliziralo! Danas bi se takav film teško snimio!
'Ko to tamo peva', u režiji Slobodana Šijana, 1980. godine osvojio je Veliku brončanu Arenu u Puli (koja se kasnije prestala dodjeljivati), a zlatna je Arena pripala tek Aleksandru Berčeku za sporednu ulogu. Ona za najbolji film te je godine otišla kultnom Petrijinom vencu.
Jugoslavenska akademija filmske umjetnosti i znanosti kasnije će 'Ko to tamo peva' proglasiti najboljim jugoslavenskim filmom svih vremena.
Zlatnu Arenu za najbolji film po Kovačevićevom su tekstu dobili su još i 'Sabirni centar' 1988. i 'Balkanski špijun' iz 1984., koji su režirali Kovačević i Božidar Nikolić.
Fascinira li Vas danas, nakon pola stoljeća, činjenica da ste kao dvadesetogodišnjak, praktično bez životnog iskustva, satirom tako precizno znali presjeći društvo?
Ja sam pisao neke moje privatne stvari. Privatne probleme. Tako da sam neku svoju priču - ili ozbiljnu zapitanost ili ozbiljnu paranoju, može se tumačiti kako god hoćete - prenosio u priče i rješavao moje probleme. 'Balkanski špijun' je priča o tome kako sustav, država i vlast mogu da unište čovjeka, a onda taj čovjek uništava sve ispred sebe. Ide jedna lančana reakcija prisile, straha i cenzure prema običnom čovjeku, koji nije ni kriv ni dužan. To mi je bila osnovna ideja – optužite nekoga da je učinio nešto, ili sumnjate u njega, a onda on počinje da radi u korist države, ali protiv svih zdravih razuma.
Što se tiče toga da sam bilo šta radio sa osjećajem da će to biti nešto trajnije…Pretencioznost je pogubna za onoga tko sjedi i radi. Možete misliti - vi sjedite i pišete nešto što će netko gledati za pedeset godina. To znači da ste u ozbiljnom problemu!
Dušan KovačevićStalno pričamo o nekom romantičnom vremenu, a zapravo pričamo o svojoj mladosti. To je uvijek tako. Tako je bilo i s mojim ocem i mojim djedom. I oni su pričali neke priče iz svoje mladosti, a mladost im je bila katastrofalna. Ali je bila mladost i oni su je se sjećali.
Na jednoj od premijera 'Nije loše biti čovek'
Tko je Vaš omiljeni pisac?
Nemam nekog posebnog pisca. Ne volim ih u opusu, volim pojedine knjige. Kao dijete sam volio naše pisce poput Branka Ćopića, Nušića – ne njegove drame, nego priče - Janka Veselinovća i pisce iz mog zavičaja. A od stranih pisaca, naravno, klasike, a posebno bih izdvojio Čehova – ne drame, nego priče! Kad se uželim kraće forme, a da je lijepa, biram njegove priče.
Ako odlučimo zaokružiti razgovor Pulom, možemo kao važnu godinu izabrati 1989. – pretposljednju godinu onog velikog festivala u Areni – jugoslavenskog igranog filma – kada je posljednji put neka Vaša priča, film Sabirni centar, u režiji Gorana Markovića, osvojio Zlatne Arene za najbolji film, najbolji scenarij i najbolju žensku ulogu, koja je pripala pokojnoj Radmili Živković. Što se od tada događalo između Vas i Pule i što je Pula uopće za Vas?
Pula je za mene u filmu isto što i Sterijine igre – one su najbitnije kazališne igre, bile i ostale. Urušavale su se i one s vremena na vrijeme jer je svaki selektor pokušavao biti pametniji od prethodnog, ali zaštitni znak za kazalište su one, a za film je Pula. Prije tri godine sam bio na pulskom Festivalu s 'Nije loše biti čovek“ i tada sam doživio nešto neobično. Voditelj je najavio da sam tu dolazio s filmom 'Ko to tamo peva' i počeo je aplauz koji je trajao pet minuta.
A kao grad, Pula je jedan od ljepših gradova koje znam.
Dušan Kovačević ovog vikenda sudjeluje na 18. Festivalu srpske kulture u Istri, koji su ove godine posvećen upravo njegovom stvaralaštvu.
Večeras u 19 sati, u prostoru Srpskog kulturnog centra u Maksimijanovoj ulici u Puli, Dušan Kovačević razgovarat će s književnikom Đorđem Matićem o svojim dramama, uz projekciju inserata iz filmova.
Ulaz je besplatan.
Rijetke su prilike, za redovite posjetitelje kina, kad nalete na filmove koji stilom i izvedbom odskaču od prosjeka koji se uglavnom gleda u kinodvoranama, bez obzira je li riječ o jednostavnoj filmskoj zabavi ili takozvanim “naprednijim” djelima
Legendarni dramaturg i scenarist publiku će kroz razgovore, projekcije i književne programe povesti kroz svijet crnog humora, apsurda i kultnih djela koja su obilježila regionalnu kulturu
Kada bilo kome kažem da sam jedini zaposleni glumac, ljudi se potpuno šokiraju. Nitko ne može razumjeti taj koncept, iskreno - ni ja * Nas je jako malo zaposlenih u kazalištu u odnosu na količinu programa koju produciramo i opslužujemo. Svatko od nas radi puno više poslova od onoga što mu je zapisano i zadano * Volim osjećaj kada mogu dopustiti da me uloga preuzme i da se ogolim pred publikom. Obožavam tu tišinu u publici kada se i na sceni i među nama dogodi sinergija. Taj vakuum je predivan
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
