INTERVJU Glumac Luka Mihovilović napušta INK: "Na licu mi je osmijeh... i knedla u grlu"

Prije nešto više od dva mjeseca,  po imenovanju novog ravnatelja INK-a Jasminka Balenovića, s mjesta umjetničkog ravnatelja INK Pula iz 'razloga osobne prirode' povukao se nagrađivani redatelj, plesni koreograf i scenski izvođač Matija Ferlin.

Tome su, nevezano za njegovo povlačenje, prethodili mjeseci afere sa spornim gradonačelnikovim smjenama i partijskim imenovanjima članova u Kazališno vijeće INK, što je privuklo pažnju nacionalnih medija, oštre kritike javnosti, ali i resorne ministrice.

No, Ferlinov odlazak nije jedini. Dok novi ravnatelj optimistički najavljuje formiranje glumačkog ansambla, INK napušta njegov jedini zaposleni glumac Luka Mihovilović, koji je nedavno umnogome na svojim glumačkim leđima iznio premijerne izvedbe Balotine "Tijesne zemlje".

U svojoj 10-godišnjoj profesionalnoj karijeri u INK-u dosada je ostvario 80-ak projekata kao glumac, redatelj, autor i plesač. A svojedobno je također obnašao funkciju umjetničkog voditelja INK-a.

Dovoljno motiva za jedan, pokazat će se, sadržajan razgovor.

Zašto nakon toliko godina napuštate INK? Koliko su na tu odluku utjecale prilike u samom kazalištu: dolazak novog ravnatelja, negativni personalni ili organizacijski odnosi u kazalištu, zamor?

Uskoro će biti devet godina otkako sam službeno postao zaposlenik kazališta, deset godina otkako sam se vratio u Pulu, a u šali kažem da će za godinu dana biti i 30 godina mog umjetničkog rada u kazalištu otkako sam prvi put kročio u Dramski studio. INK i ja imamo poseban odnos. I dok odgovaram na sva ova pitanja, na licu mi je osmijeh… i knedla u grlu. Ali prije svega osjećam zahvalnost prema svima koji su ovaj period života ispunili svime što je on bio. Odluka o odlasku došla je u miru, kao spoznaja koja me na neki način oslobodila svih čvorova u koje sam se, koliko god to sada zvučalo patetično, vlastitom krivicom zapleo. Nas je jako malo zaposlenih u kazalištu u odnosu na količinu programa koju produciramo i opslužujemo. Svatko od nas radi puno više poslova od onoga što mu je zapisano i zadano. Za mnoge od nas vrijedi ona: "Kazalište je umrlo onoga dana kada je netko rekao: to nije moj posao". I tako se odjednom zadaci rašire na mnoge druge sfere i stvaraju opterećenje koje se u nekom trenutku više ne može ni iskomunicirati ni prilagoditi, nego je najpoštenije odmaknuti se na neko vrijeme i dati drugima priliku da rade.

U Balotinoj "Tijesnoj zemlji"

Tako se tijekom ovih devet godina moj rad u INK-u granao u različitim smjerovima. Bio sam glumac, redatelj, umjetnički voditelj INK-a, vodio i stvarao sadržaje za društvene mreže, nerijetko radio dizajn plakata, fotografirao događaje, vodio skupine kao dramski pedagog, pisao projekte… Sve su to iskustva koja te oblikuju i otvaraju prostore koje možda nigdje drugdje ne bih imao priliku upoznati na takav način. Ali istovremeno, upravo je ta širina rada u jednom trenutku počela stvarati zamor.

I odmak od svega činio se kao logična i vrlo oslobađajuća opcija, a slobodno vrijeme s obitelji i promatranje nećaka kako rastu, uz sve ostalo, na neki su način ipak presudili u svemu tome. Na kraju, potreba za stvaranjem novih stvari nastaje iz vremena koje te obogaćuje.

S dolaskom novog ravnatelja zasad nemam nikakav problem. Jasminko Balenović i ja surađivali smo na nekoliko predstava u prošlosti i sve su bile pune pozitive i okupljenih divnih kolega. Čekam vidjeti kakav će biti kao ravnatelj jer ga u toj ulozi još nitko nije vidio, ali ono što znam jest da je prisutan na gotovo svakom programu kazališta, da poznaje ljude koji u njemu rade, kao i mogućnosti koje ovo kazalište ima. Nadam se da će programi biti široki i da nećemo nepotrebno dijeliti publiku jer ipak smo zbog nje tu.

Ali ne mislim da ću se moći u potpunosti maknuti od INK-a. Tu je i projekt koji ću provoditi u sljedeće dvije godine, 'Inkluzija u INK', za koji smo dobili sredstva u iznosu od gotovo 270.000 eura iz Europskog socijalnog fonda, uz sufinanciranje Ministarstva kulture i medija RH. Tako da će druženja sigurno biti, samo u malo opuštenijem tonu.

Voditelj ste u Dramskom studiju, podučavate puno djece. Koliko će vam s tog gledišta odlazak teško pasti?

Dramski i plesni studio INK pohađa nešto više od 200 polaznika. Skupine koje ja vodim pohađaju srednjoškolci, odrasli i osobe starije životne dobi, tako da u svojim skupinama ukupno imam oko 90 polaznika. Koliko god se taj broj činio velikim, sa svakom skupinom i sa svakim polaznikom stvoriš neki poseban odnos. Iako nisam po struci pedagog, nego sam na tu poziciju došao slučajno prije tri godine, kada je kolega Aleksandar Bančić otišao iz kazališta, vodio sam se mišlju da im prije svega osiguram sigurno mjesto na koje će rado dolaziti i na kojem će raditi njima važne stvari. Odnosno, da im omogućim prostor u kojem će kritički razmišljati o okolnostima koje ih okružuju. Tako je i nastao "(H)Our Soundscape", vrlo hrabra predstava koja progovara o prostoru koji mladi imaju i nemaju u Puli, koju su sami pisali i na koju sam ja neopisivo ponosan.

Velika je razlika kada radite projekt od dva mjeseca i kada vodite skupinu tijekom cijele obrazovne godine, čitavih devet mjeseci. Moram priznati da se nisam mogao naviknuti na slaganje programa za tako dugo razdoblje. Posao pedagoga iznimno je zahtjevan i, iskreno govoreći, nikada se nisam u potpunosti prepustio tom pozivu, jer to na kraju i jest poziv, a ne zadatak. Ne možete ga raditi s pola snage. Upravo zato se divim, prije svega, svojim kolegicama Andrei i Marijani, koje taj posao rade već dugo, s puno žara, snage i predanosti, a koje su i meni, na neki način, pomogle da tijekom ove tri godine pronađem vlastite strukture.

Iskreno, meni je prirodniji intenzivan i fokusiran rad na projektu unutar dva mjeseca, ili nešto dulje ako je riječ o istraživačkom projektu, ali uz jasnu svijest o tome kakvom zaključku i rezultatu težim. U radu sa skupinama kroz cijelu godinu taj zaključak nije uvijek unaprijed vidljiv. On se mijenja, izmiče, nastaje putem, zajedno s njima. Tijekom tog putovanja, u kojem ih učite kazalištu, paralelno ih imate priliku spremati za život i na neki način omekšavati im put do zaključaka i prihvaćanja nekih stvari.

Meni je to osobno bila životna škola u kojoj sam se često nalazio u poziciji da ponovim sve ono pogrešno čemu su me učili kroz život, ali sam jako ponosan na to koliko sam se tome odupirao i koliko sam se trudio da nikada ne odu sa sata ili probe tužni, potišteni i povrijeđeni. Nikada nismo probu ili sat završavali s težinom, nego uzbuđenjem zbog onoga što nas čeka sljedeći dan, koliko god to sutra bilo izazovno. I dolazimo do toga što će mi nedostajati… Nedostajat će mi njihova divlja energija i taj rollercoaster koji nikada nije imao zadane šine, u kojem nisam znao kamo će nas odvesti ni koliko puta okrenuti; ta bliskost i mogućnost da nekom mladom biću učiniš nešto što tebi u njihovim godinama nisu učinili. Sva sreća pa znam da u budućnosti ostajemo prijatelji, a s nekima i kolege.

Jeste li dogovorili svoj novi umjetnički poslovni aranžman pred sobom? Napuštate li Pulu?

Odredio sam si neke planove i putanje, ali će mi prije svega biti fokus na obitelj, sebe i odmor. Pula će sigurno ostati moja baza, a u nadolazećem periodu ću se pozabaviti projektima koji su mi osobno od velike važnosti i za koje mi treba podosta vremena da ih razvijem na najbolji mogući način.

Kakva je s vašeg glumačkog, ali i redateljskog gledišta, razlika između pulske publike i izvanpulske (izvanistarske) publike? Taj odnos dakako ovisi i o djelu, pa ne sumnjam da je posljednja izvedba Balotine “Tijesne zemlje” izazvala bliski odnos s domaćom publikom?

Moram priznati da dugo nisam igrao pred nekom drugom publikom, a kada sjedim u publici u drugim gradovima, često se pitam kako bi naša publika reagirala na predstavu koju gledam. Mi imamo jako specifičnu publiku, vrlo zahtjevnu - s jedne strane onu koja od kazališta traži dubinu, a s druge onu koja traži zabavu. Tu je i ta razlika u tome što kome treba u kojem trenutku. Vezano uz Balotinu “Tijesnu zemlju”, mnogima za koje sam mislio da je ne žele pogledati govorio sam da je predstava teška i tužna, a baš su ti ljudi svejedno došli i doista doživjeli drukčije iskustvo od onoga što bi inače od kazališta tražili.

Neopisivo sam zahvalan na ovom projektu i ulozi, na prostoru koji mi je dan, na tome što sam se svaki dan borio sam sa sobom i emocijama, uživao u Baloti i što je predstava na kraju imala takav odaziv kakav jest.

Svoje prve kazališne korake napravili ste 1997. u Dramskom studiju INK-a. Što vas je tada kao 10-godišnjeg dječaka motiviralo na ulazak u kazalište?

Od prvog dana kada sam kročio u kazalište bio sam fasciniran magijom i mogućnostima koje se ondje mogu stvarati. Divio sam se svemu: i lusteru, i zastoru, i arhitekturi gledališta i veličini svega. A nakon odgledane predstave osjećao sam snagu koja me gonila da po kući i školi oponašam likove, stvaram neke svoje svjetove koje sam vjerovao da mogu postati stvarni u koje sam se zaljubljivao i koji su mi bili sigurno mjesto i bijeg od nekih drugih životnih stvari.

Doajenka glumišta Neva Rošić i Luka Mihovilović

I kada sam se upisao u Dramski studio INK, kročio na pozornicu prvi put i vidio cijelu mehanizaciju, pa starije kolege iz Studija koje sam gledao na pozornici kako isprobavaju nešto drugo, bio sam kupljen i prodan. Čitajući svaku knjigu, razmišljao bih o tome kako bi izgledala na sceni i nije bilo ograničenja. Znam da sam jednom i o Prstenovoj družini razmišljao, ali… Kasnije su kazalište i ljudi u njemu postali moj drugi dom. Prije i nakon škole, vikendom, praznicima… bili smo ondje “kuhani i pečeni”. Bilo je to neko potpuno drugo vrijeme, ali postojala je mala grupica nas, koji smo danas glumci, redatelji, plesači… i koji smo beskompromisno pristajali na sve izazove i jako puno radili, što nas je na kraju i formiralo da budemo to što jesmo danas. I danas ima takvih grupica u studiju i predivan je osjećaj vidjeti da se ta pozitivna zaraza i dalje širi među generacijama bez obzira što postali nakon, ali glavno je da postanu ljudi što bi rekao i Balota.

Nakon što ste zamijenili Helenu Minić, posljednjih devet godina, sve do danas, jedini ste glumac INK-a. Kako je ta činjenica utjecala na vašu karijeru?

Kada bilo kome kažem da sam jedini zaposleni glumac, ljudi se potpuno šokiraju. Nitko ne može razumjeti taj koncept, iskreno - ni ja. U šali me kolege u kazalištu zezaju da sam županijski prvak, jer zašto ne? Ali ta samoća je potpuno nadrealna, jer se odluka o tome treba li imati ansambl ili ne razvlači od izbora do izbora, a svi je kao drže kao asa u rukavu kada se govori o viziji kulturne politike u gradu. O tome ima li ili nema novca za glumačke plaće i ima li ili nema smisla imati ansambl, ne bih ulazio jer… to je ozbiljna politička odluka. Ono što iz prve ruke znam, kao jedini zaposleni glumac, jest da je umjetnički život tijekom sezone poprilično samotnjački, osim u periodima kada ti dolaze kolege vanjski suradnici na projekte. Tada se dogodi neka razmjena mišljenja koja je umjetnicima i više nego potrebna. S druge strane, zbog te pozicije jedinog zaposlenog glumca nikada si nisam dopuštao da čekam poslove. Često sam dolazio s prijedlozima i imao bezrezervnu podršku i ravnateljice i svih kolega. I zbog toga su nastajali projekti na koje sam iznimno ponosan.

Jednostavno, ne možeš biti jedini umjetnik koji je nevidljiv za zajednicu. Meni zajednica daje plaću i kroz svoj rad želim joj se odužiti i izvan samog događaja predstave. Uostalom, na taj se način razvijaju mnogi projekti, pa i projekt 'Inkluzija u INK', koji se trenutačno provodi. Ne znam, možda i ovaj moj odlazak bude ili poticaj za konkretiziranje ili za potpuno odustajanje od te ideje ansambla. I jedno i drugo bi bila odluka.

Nakon završene akademije u Novom Sadu, dvije godine u Narodnom pozorištu Subotica, a zatim u Bitef Dance Companyju u Beogradu, vratili ste se 2016. u INK, gdje ste već deset godina glumac, redatelj i voditelj Dramskog studija. Kad vrtite deset profesionalnih pulskih godina, koliko je dulje djelovanje u pulskom teatru bilo dobro za vaše puno profesionalno stasavanje, a koliko možda loše s obzirom na njegov provincijski položaj, izmještenost iz centra, i činjenicu nepostojanja glumačkog ansambla?

Moj prolazak kroz Pulu te 2016. godine zaustavio je život. Nisam planirao ostati. Ideja je bila otići u Dansku ili Englesku, ali nekoliko dana pred premijeru Razrednog neprijatelja, koji sam te jeseni 2016. došao režirati, otac mi je završio u bolnici, u komi, i šest mjeseci nakon toga, nažalost, preminuo.

Kako se on jedini brinuo o mojoj noni, ja sam preuzeo brigu o njoj. Nije bilo pomisli u mojoj glavi treba li to tako biti ili ne. U cijeloj toj nagloj situaciji ravnateljica Gordana Jeromela Kaić ponudila mi je ugovor kao zamjenu kolegici Heleni Minić dok se ne vrati s porodiljnog dopusta. I od tada do danas sve je neki put koji je, koliko god bio potpuno različit od onoga što sam planirao za sebe, postao put na kojem sam dobio neopisivo mnogo. Što se mog profesionalnog puta tiče, istina je da sam si uvijek sam zadavao najveće izazove. Volio bih da sam imao prilike više raditi s redateljima koji bi propitivali moje odluke i odabire, koji bi me gurali naprijed, a i da sam imao više uloga koje su od mene tražile više mog glumačkog bića. Ne znam kako da to objasnim… Volio bih da sam se više konstruktivno mučio kako bih došao do određenih rezultata. Takav je bio slučaj u kazalištima u kojima sam radio u Srbiji. I Subotica i Beograd od mene su tražili mnogo, i ja sam davao mnogo.

Pula ima tu neku čudnu energiju da je mrziš i voliš u isto vrijeme, da istovremeno bježiš, pa onda u tom bijegu baš ovdje nađeš svoje sigurno mjesto. Jako je puno oprečnosti u odnosu prema ovome gradu. Ja dan-danas ne mogu prihvatiti da živim tu; nekako uvijek imam milisekundu cenzure prije nego što to izgovorim. A rođen sam tu.

Ali kada gledam unazad, INK mi je omogućio onaj prazan prostor koji sam obožavao kao dijete, platno po kojem sam mogao tražiti rješenja kako odglumiti ili stvoriti nešto. Sjediti za klavirom na pozornici u nedjelju popodne, šetati praznim hodnicima usred ljeta ili radije odgovarati na poslovne mailove iz praznog gledališta usred radnog vremena… Hodati u papučama jer ste cijeli dan na probama pa je tako udobnije. Netko tko radi od 8 do 16 sati nikada to neće moći razumjeti. Tako da… zaključak je da doista mislim kako sam u profesionalnom smislu kao glumac mogao biti na nekom konstruktivnijem i boljem mjestu za sebe. Ali bih li onda imao mogućnost postati sve ono što sam imao priliku postati ovdje? Glumac, redatelj, umjetnički voditelj, dramski pedagog… Ali možda se od sad nadalje stvore okolnosti za taj drugačiji put ili preobrazba sakupljenog iskustva u put koji je preda mnom.

Namjeravate li na daljnje usavršavanje u inozemstvo?

Namjeravam sigurno aplicirati na projekte i rezidencije na kojima bih u budućnosti razvijao svoje projekte, kako u inozemstvu, tako i ovdje. A usavršavanja će sigurno biti. Žudim za time i upravo se zbog toga najviše radujem vremenu koje je preda mnom.

U svojoj ste karijeri dosada ostvarili 80-ak projekata kao glumac, redatelj, plesač i autor. Koja vam je od svih umjetničkih uloga najbliža i zašto?

Krenut ću od ove dvije koje su mi fizički omogućene, a o plesu ću malo kasnije. Kao glumac imam problem što mi treba dosta vremena da nataložim materijal u sebi kako bih se mogao početi igrati njime. Ne volim kada imam osjećaj da me redatelj čeka da nešto napravim, a znam da će mi za to trebati barem tri probe. Iako, kada materijal "legne", tada krećem nadoknađivati brzinom sve ono što sam polako gradio na početku. Volim osjećaj kada mogu dopustiti da me uloga preuzme i da se ogolim pred publikom. Obožavam tu tišinu u publici kada se i na sceni i među nama dogodi sinergija. Taj vakuum je predivan.

Kao redatelj, pak, imam u svijesti da je umjetniku potrebno vrijeme i ne požurujem ga, ali ga ohrabrujem. Pogotovo djecu i mlade. Lako osjetite kome treba pomoć, a tko će sam doći do neke razine. Ali redateljska uloga je i uloga kapetana pa se često osjećate usamljeno, pogotovo kada proces prođe i glumci preuzmu predstavu nekoliko dana pred premijeru, a vi kao redatelj samo bauljate po gledalištu i nemate više nikakvu svrhu osim da uživate u onome što ste do tada vodili.

Ples je imao jako važnu ulogu u mom životu, pogotovo u smislu širenja percepcije izraza, ali i discipline. Jako sam kasno počeo uzimati satove klasičnog baleta, na drugoj godini akademije, kod, nažalost, pokojne profesorice i primabalerine Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, Dijane Kozarski, koja je bila važna figura u mom životu. Uz nju sam dvije godine poslije ušao u profesionalni baletni ansambl SNP-a, koji me snažno obilježio i zbog ljudi s kojima sam surađivao, ali i zbog baletnih majstora koji su bili prvaci Boljšoja, Marijinskog teatra i Pariške opere te koreografa koji su mi davali karakterne uloge baš zato što su vidjeli odličan spoj glume i baleta.

Kasnije, kada sam došao u Bitef Dance Company u Beogradu, kompaniju koja, nažalost, više ne postoji, a u ono vrijeme ostvario mi se san time što sam postao njezin član, prva predstava bila je “Yesterday — Remember to Forget” Jasmin Vardimon, koreografkinje kojoj sam se divio gledajući neke njezine predstave nekoliko godina prije. Nakon toga uslijedili su divni projekti i izazovi uz Isidoru Stanišić, Mašu Kolar… Po dolasku u Pulu taj se dio mene ugasio, otišao je u treći plan, nažalost. Iako moje tijelo i dalje titra i često lakše objašnjavam nešto tijelom nego riječima, zasad ostaje na tome. Ali volio bih barem još jednom osjetiti tu lakoću nošenja vlastitog tijela.

Tako da ne znam što bih rekao. Gluma, autorstvo i režija moji su alati kojima danas mogu uspješno vladati, a ples je za uživanje.

Postoji li projekt koji vam je posebno promijenio pogled na umjetnost?

Pogled na umjetnost i ne baš. Pa "Yesterday - Remember to forget" bila je užasno fizički teška i precizna predstava koja mi je na neki način podigla nivo mentalne i fizičke izdržljivosti. Nakon te predstave nikad nisam rekao da me nešto boli ili da ne mogu izdržati.

Koliko vam iskustvo plesača pomaže u glumačkom i redateljskom radu?

Podosta. Često, kada režiram, moram sam proći kroz tijelo ono što želim objasniti glumcima. A kao glumac, na početku procesa zadajem si izazove u vidu nekih fizičkih prepreka koje bi taj lik mogao imati i istražujem što te prepreke i načini kretanja izazivaju emotivno. Često se toga kasnije potpuno lišavam, ali ostaje neko iskustvo koje nisam privatno ja. U početku vas treniraju da se gledate u ogledalo dok se gibate, pa vam onda naglo maknu ogledalo kako biste izgubili svijest o tome kako vam tijelo izgleda izvana i počeli se baviti tijelom iznutra. E to je trenutak koji je najinteresantniji. Kad nestane forma i pojavi se autentičnost.