EMOTIVNA PREMIJERA U BUJAMA: U mraku kina svi su bili jednaki, i Talijani i Slaveni

"Moj je djed bio vojnik austro-Ugarske, moj tata talijanske, ja jugoslavenske vojske, a da smo imali djecu, oni bi bili hrvatski vojnici. Venecija, Napoleon, Austro-Ugarska, Italija, Slobodni teritorij Trsta, Jugoslavija, Hrvatska. Pet-šest država, a nisam nikad promijenio kućni broj. Uvijek sam bio ovdje. Što više reći”, poentirao je sa smiješkom stariji sugovornik u finišu 75-minutnog dokumentarnog filma “Nuovo Cinema Buie” koji je sinoć, uz puno emocija domaćih ljudi i u prisustvu talijanskog redatelja Alessia Bozzera, prikazan na popunjenom Trgu Sv. Servula u Bujama, svega stotinjak metara od nekadašnjeg kina, glavnog protagonista ovog filma.

Ovim su skupim autom Leonardo Acquavita i Tony Lakota selili kino u okolna mjesta

Godine 1950. Buje su "ničija zemlja", mjesto bolnih lomova.

Te godine u mjestu je otvoreno novo kino. Buje su pod jugoslavenskom vojnom upravom, a u njima se zadržala Zajednica Talijana. Lokalno kino ubrzo postaje središtem društvenog okupljanja mještana, gdje su se jedinstvenim jezikom filmske umjetnosti brisale razlike među ljudima.

Sljedećih desetljeća postat će glavno mjesto susreta Talijana i Slavena, predstavljat će simbol mogućeg preporoda i bolje budućnosti. Kino je odigralo značajnu ulogu za suživot dvaju naroda, jezika i kultura.

"Ništa nama nije bilo važnije nego doći u kino. Jer tu smo bili slobodni, tu smo se osjećali sretni, povlašteni”, kaže jedna sugovornica u filmu.

Bilo je to malo kino s tek par stotina sjedećih mjesta, koje je nosilo dušu malog grada.

- U mraku kina svi smo jednaki, stvarni svijet ostaje vani i na par sati možeš biti ono što želiš, veli se u filmu.

Trg sv. Servula uoči sinoćnje projekcije

Tadašnji domar Zadružnog doma Leonardo Acquavita (zvali su ga Nardin) najavljivao bi, kako se u filmu prisjetila njegova kćerka Anamaria, vješto filmove pa bi ljudima govorio: "Večeras imamo konje koji trče i pištolje koji pucaju".

Gospođa Anamarija bila je sinoć u publici, uzbuđena kao i ostali akteri filma koji su nekad pohodili kino kao djeca.

Leonardo Acquavita Nardin - voditelj kina

 - Uz silno popularne kaubojske filmove, a koji su se mogli prikazivati jer, kako veli sugovornik u filmu, nisu imali političke konotacije, poput meksičkih filmova, "Mame Huanite" i sličnih gdje se puno pjevalo - popularan je bio i Tarzan. 

To kino smješteno u tadašnjem Zadružnom domu (sada Pučkom otvorenom učilištu) i danas povremeno prikazuje filmove, doduše bez nekadašnjeg klasičnog partera (za mlade) i balkona (za parove i starije).

Dirljiva je igrana scena čovjeka koji je svojoj supruzi čitao cijeli film.

Za snimanja filma

Iznimno je bio gledan klasik "Zameo ih vjetar" s Clarkom Gableom i Vivien Leigh, koji su, veli kći Leonarda Acquavite, došli gledati ljudi iz svih okolnih sela.

"Kino je imao klasični parter i uzdignut balkon. Kad smo išli s curama, uvijek smo se povlačili ispod balkona jer tu nije bilo svjetla, pa smo mogli u miru očijukati", prisjetio se postariji gospodin.

Filmova u bujskom kinu ne bi bilo bez Tonyija Lakote koji je brinuo da se filmovi vrte na projektoru, pa i da ih brzo zalijepi ako puknu. Njegova kćerka kaže u filmu: "Bio je fanatik filma, obožavao je projekcije. Živio je za film. Uvijek je bio okružen filmom".

Ona je, pak, kao djevojčica, pomažući ocu s projektorom, gledala i po 20 puta pojedine filmove iz gornje projekcijske kabine, kroz mali prozorčić.  

Jedna se sugovornica sjetila ruskog filma "Kameni cvijet", za čije projekcije nije razumjela nijednu riječ, ali joj se jako sviđala vizualna, poetična strana filma. Prikazivalo se tih godina i dosta ruskih filmova.

Nakon premijere održane proljetos na SEEfestu u Los Angelesu, dokumentarac o povijesti Buja i bujskog kina stigao je sinoć tamo gdje istinski pripada - u Buje i njegovo kino.

Tršćanski scenarist i redatelj Alessio Bozzer od ranije je poznat po uspješnom dokumentarnom filmu “Trst, Jugoslavija”. Njegov novi film "Novo kino Buje" nastao je u produkciji hrvatske tvrtke Antitalent d.o.o., talijanske Videoest i HRT-a, što znači da će ga u dogledno vrijeme moći pogledati šira javnost na Hrvatskoj televiziji.

Nakon sinoćnje projekcije kratko smo razgovarali s njim:

Redatelj i vaš izvjestitelj nakon razgovora

Kako ste se osjećali na ovom autentičnom mjestu pred najboljom, ali i najzahtjevnijom, 'autentičnom' publikom?

Osjećao sam se vrlo emotivno jer je film ovdje začet prije pet godina. Dotad nisam ništa znao o ovom mjestu. Nemam istarske korijene, ali čuo sam za ovu priču u Trstu od Anamarije, kćerke Leonarda Acquavite, što me motiviralo da dođem otkriti priču o kinu. I evo nas ovdje s akterima filma, koje smo snimili u kinu prošle godine. Bilo je emotivno i tada i sada, i njima i meni.

Akteri filma, druga slijeva kći Leonarda Akvavite, prva zdesna kći Tonyja Lakote

Iako je vaš dokumentarac topla posveta kinu i filmu, uvodni i završni dio imaju političku notu zbog specifičnosti ovog područja.

Naravno, film je začet upravo iz političke priče teritorija koji je jako kompleksan. Postoji potreba da se govori o problemima ove zemlje, o egzodusu, lomovima, podjelama. Imao sam mogućnost pričati o ovim problemima s jednog drugačijeg gledišta, kroz kino i filmski svijet. To mi se činilo dobrom idejom jer kino je, unatoč problemima na ovom području, spajalo ljude.

Dopustili ste različita gledišta. Jedna  sugovornica kaže da je mogla u hrvatskoj školi odgovarati na talijanskom jeziku, dok druga veli da je to bilo zabranjeno. Koliko je istina individualna?

- Točno. To mi je i bio cilj. Ono što mi se najviše sviđalo upravo je pronalaženje razlika u svjedočenjima aktera. Portret mjesta je jako raznolik u istom trenutku, ovisno o iskustvima aktera. Stvarnost je ovdje uvijek bila različita. Nisam htio prikazati, dati istinu tog trenutka nego upravo njegovu različitost. Jako je teško prikazati realnost u toj slojevitosti.

Koliko je naslov filma posveta filmu "Nuovo Cinema Paradiso" Giuseppea Tornatorea?

Može se to nazvati posvetom, hommageom tom filmu, na koji me je asocirala priča o bujskom kinu čim sam je čuo od gospođe Anamarije Acquavita.

Koliko je bilo zahtjevnije raditi ovaj film u odnosu na "Trst, Jugoslavija"?

"Trst, Jugoslavija" nije teži, nego duži, s puno više aktera, masovniji, otkrivao se u hodu. U snimanju filma pojavljuju se poteškoće poput planina koje treba prijeći. Što se mene tiče, mislim da sam u tome uspio.

U film ste uključili i snimke reakcija lokalnih ljudi/aktera s interne pretpremijerne projekcije.

Da, snimili smo njihove reakcije i utkali ih u film i to mi je jako lijepo. I to je magija kina.