Ena Katarina Haler: Nevini – roman okolnosti

Piše: Sanela Pliško

Nevine otvara glas odrasle žene koja u dječjem izdanju Grčke mitologije pronalazi umetnutu, nepoznatu joj priču. Budući da ne zna kako se ondje našla, odlučuje je prepisati u nadi da će je netko prepoznati.

Roman koji slijedi predstavljen je kao taj prijepis te prati Iris, djevojčicu koja s majkom Lenkom i starijim bratom Reljom dolazi živjeti u majčino rodno selo, kod djeda. Mjesto je neimenovano, no brojni detalji upućuju na konkretno postjugoslavensko okruženje obilježen ratnim razaranjem i posljedičnim materijalnim i duhovnim osiromašenjem.

Takav ambijent određuje i ono što knjigu čini najupečatljivijom. U prikazu prostora posebno dolazi do izražaja osjećaj za periferno i sposobnost da od naizgled običnih stvari autorica stvori prepoznatljivu sliku jednoga vremena. Kuće, dvorišta i drugi tragovi poratnog života pritom postaju važan dio atmosfere romana. Tom dojmu pridonosi stil koji počiva na dugim, sintaktički razvedenim rečenicama i stalnom širenju iskaza novim detaljima, uspomenama i asocijacijama koje se kreću između prostora, sjećanja i povremenih uvida u svijest likova.

U dijelovima usmjerenima na unutarnji život likova te rečenice često nastaju iz tvrdnje koja se odmah zatim relativizira ili preoblikuje, dok se u opisima težište premješta na nakupljanje pojedinosti. Temeljna sintaktička matrica ostaje prepoznatljiva do posljednje stranice. S vremenom se čitatelj navikava na takav način pripovijedanja pa ono što je u početku djelovalo kao koncentracija prelazi u akumulaciju bez novih napetosti. Motivi koji u početku djeluju uznemirujuće, poput incesta između brata i sestre, prerane seksualizacije i seksualnog iskorištavanja, premda izazivaju nelagodu, rijetko prerastaju vlastitu odbojnost. 

Roman donosi mnogo podataka, ali oni rijetko vode prema jasnijem razumijevanju motivacija glavnih likova. Katkad se stječe dojam da je naglasak manje na njima samima, a više na načinu na koji se poratna zapuštenost i društvena dekadencija upisuju u njihove živote. Stoga su Nevini uspjeliji kao roman atmosfere. U sjećanju se najdulje zadržavaju pojedini prizori i slika poratnog svijeta, dok ljudi koji ih nastanjuju ne dobivaju jednako jasne konture. Zbog toga je konačni učinak manji od onoga što bi se moglo očekivati od opsega materijala i ambicije romana.

Ena Katarina Haler, Nevini, VBZ, 2024., 280 str.