Esej Nikole Markovića: Marc Ribot kao pjevač i autor pjesama – drugačiji pogled na legendarnog gitarista

Uz dopuštenje Nikole Markovića, urednika portala Eurojazzist.com, objavljujemo njegov esej koji iz jedne druge perspektive progovara o opusu Marca Ribota. Esej je pisan uoči koncerta Marca Ribota i njegovog trija Ceramic Dog koji će se od 21 sat održati večeras na terasi Zajednice Talijana Circolo Pula. 

U trenutku objave ovog teksta Marc Ribot već je duboko u europskoj turneji sa svojim triom Ceramic Dog, u kojem uz njega sviraju bubnjar Ches Smith i basist Shahzad Ismaily. Posljednja postaja turneje bit će Pula, gdje će 4. srpnja nastupiti u Circolu u sklopu koncertnog ciklusa Jazzbina.

Ove je godine Jazzbina već ugostila The Tiptons, Jamesa Brandona Lewisa i Exterminator '81, projekt hrvatskog klavijaturista Tonija Starešinića. Nakon Ceramic Doga, 19. rujna nastupa australski trio The Necks. Ukratko – riječ je o doista ozbiljno osmišljenom programu.

Nakon što sam kontaktirao organizatora spomenuo sam da bih uoči nastupa želio napisati autorski tekst o Marcu Ribotu, budući da Eurojazzist nema klasičnu rubriku za objavu promotivnih priopćenja.

Tijekom sljedećih tjedana palo mi je na pamet nekoliko ideja, a najzabavnija je bila sastaviti popis Ribotovih deset ili dvadeset najboljih gitarističkih sola. Sigurno ću se toj ideji jednom vratiti, ali osjetio sam da takav tekst ne bi bio najprimjereniji način odavanja počasti triju Ceramic Dog.

Dobro, krenimo ispočetka. Ovaj put nećemo pisati o Marcu Ribotu kao gitaristu. Ako je Ceramic Dog u velikoj mjeri punk-rock trio u kojem je Ribot glavni vokal, možda je zanimljivije promatrati ga upravo kao pjevača.

Već četiri desetljeća Marc Ribot slovi za jednog od najbriljantnijih gitarista na svijetu. Stavite ga u bilo koji bend, dajte mu nekoliko pjesama i pokoji solo, i njegov doprinos jednostavno je nemoguće ne primijetiti. Mnogi ga i danas ponajprije doživljavaju kao „gitarista Toma Waitsa“, premda postoji i brojna publika koja ga prati kroz „Zornov svemir“, u kojem je Ribot odigrao jednu od ključnih uloga. 

Osobno smatram da je Ribot najveći gitarist u povijesti glazbe. Znam da će mnogima ta tvrdnja zvučati pretjerano, ali ostajem pri njoj. Uostalom, brojni ugledni glazbeni autoriteti složili bi se da je Ribot, u najmanju ruku, jedan od najvažnijih gitarista suvremene popularne i improvizirane glazbe. Mislim da oko toga postoji prilično širok konsenzus. 

No postoji i Marc Ribot kao vođa benda i pjevač. Svoj prvi album pod vlastitim imenom, Rootless Cosmopolitans, objavio je 1990. godine, u trenutku kada je iza sebe već imao impresivan opus ostvaren kroz suradnju s Tomom Waitsom i bendom The Lounge Lizards. Budući da taj album nisam slušao godinama, ponovno sam mu se vratio kako bih provjerio pjeva li na njemu. Odgovor je – da. Na nekoliko pjesama, počevši od dekonstruirane obrade Hendrixova klasika Wind Cries Mary.

Moram priznati da njegov glas vjerojatno ne bih prepoznao u slijepom testu slušanja. Zvuči mlađe i drukčije nego danas, kada je njegov vokalni izraz znatno jasnije definiran. Djeluje kao da tek istražuje novo područje vlastitog umjetničkog izraza. Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih objavio je dva albuma s bendom Los Cubanos Postizos, na kojima ga ponovno čujemo tek povremeno i u funkcionalnijoj ulozi, dok istaknutije vokalne dionice prepušta drugim pjevačima.

Prvi album Ceramic Doga, Party Intellectuals, objavljen je 2008. godine. Otvara ga frenetična obrada pjesme Break on Through legendarnih The Doorsa. Kao da taj "iskusni" Ribot namiguje onom mlađem koji je osamnaest godina ranije otpjevao Hendrixovu Wind Cries Mary, otvarajući pritom novo poglavlje svoje bogate karijere. 

U tom trenutku Marc Ribot više nije samo legendarni gitarist, nego i autor brojnih albuma nastalih u vrlo različitim glazbenim kontekstima – od solo akustične gitare do najavangardnijih sastava. Mnogi glazbenici karijeru započinju u relativno komercijalnim vodama, a tek kasnije kreću istraživati eksperimentalnije forme izražavanja. No što kada ste već desetljećima jedna od najistaknutijih figura najradikalnijeg krila američke avangardne i improvizirane scene, odnosno jazza shvaćenog u njegovu najširem smislu? 

Iz te perspektive zaokret prema Ceramic Dogu čini se potpuno logičnim, osobito ako Marca Ribota doživljavate kao jednog od najvećih pankera među free jazz glazbenicima. Ja ga, u svakom slučaju, tako vidim.

Jasno se sjećam trenutka kada se pojavila pjesma „Masters of the Internet” s albuma Your Turn iz 2013. godine. Postala je velika tema u medijima – barem na portalima koji prate alternativnu i jazz glazbu. 

„Preuzmite ovu glazbu besplatno / Drago nam je kada to učinite / Nemamo domove / Ni obitelji koje trebamo prehraniti / Nismo ljudi poput vas / Živimo u vašem iPodu / Nemamo religiju ni boga / Mi smo robovi koji postoje samo kako bi služili / Gospodarima interneta / Gospodarima interneta.” 

To je bilo razdoblje vrhunca besplatnog preuzimanja glazbe, a Ribotovi stihovi teško su mogli biti izravniji u prenošenju poruke pjesme. U tom smislu, ova je skladba jedan od ključnih temelja njegova autorskog identiteta unutar Ceramic Doga. Predstavlja ga kao kantautora koji se ne boji slogana ni otvorenog suočavanja s gorućim društvenim temama. U to vrijeme tema je možda bila ponajprije profesionalne naravi, no s prvim mandatom Donalda Trumpa situacija je, naravno, postala mnogo intenzivnija. Mnogi su glazbenici osjetili potrebu otvoreno govoriti o Trumpu i posljedicama njegove politike, a Ribot nije bio iznimka.

Na albumu Your Turn imam dojam da Marc Ribot postaje sve slobodniji kao pjevač. Naravno, i dalje govorimo o njegovu „utilitarnom” pristupu, oblikovanom samim pjesmama i ukorijenjenom u punk-rock estetici. Koristi različite mikrofone i produkcijske pristupe svom glasu, ali ga povremeno pušta da zazvuči potpuno otvoreno. Iako znamo da Marc Ribot nije tipičan glavni vokal poput pjevača alternativnih rock bendova ili jazz vokalista, njegov glas u kontekstu Ceramic Doga djeluje prirodno, smisleno, pa čak i privlačno. Kao što u njegovim gitarističkim solažama čujemo sitne „nesavršenosti”, majstorski uklopljene u glazbeni kontekst, tako i njegov glas ima posebnu ulogu u cjelokupnom konceptu izvedbe. Ako „pripovjedač” bijesno izgovara svoje stihove, tada Ribotov nabijeni vokal zvuči upravo onako kako treba. Njegov stil tako postaje spoj dviju osobnosti – Ribota pripovjedača, koji iznosi svoju poeziju ili priču, i Ribota pankera, koji odbacuje konvencije vokalne „ljepote”. 

YRU Still Here? jedno je od ključnih izdanja Ceramic Doga. Već uvodna pjesma „Personal Nancy” predstavlja Marca Ribota kao bijesnog slam pjesnika i pripovjedača – istodobno urnebesno duhovitog, ljutitog i britkog kantautora. „Fuck La Migra” na mene je ostavila snažan dojam kada ju je izvodio s drugim bendom tijekom turneje albuma Songs of Resistance: 1942–2018, s kojim je nastupio na festivalu SuperUho u Primoštenu.

 Još 2019. bio sam prilično skeptičan kako će pjesme koje su prije izvodili vokali poput Fay Victor ili drugi gostujući pjevači s tog albuma zvučati u njegovoj interpretaciji. Pokazalo se da je ta bojazan bila potpuno neopravdana te da je Ribot istinski majstor vokalne improvizacije, reinterpretacije i prilagodbe različitim glazbenim kontekstima i sastavima.

Na tom sam koncertu prvi put čuo pjesmu „Activist”, koja će se dvije godine poslije pojaviti na albumu Ceramic Doga Hope. Teško je riječima opisati uzbuđenje koje sam tada osjetio. To je malo pjesničko remek-djelo koje je istodobno nevjerojatno duhovito i zabavno. Naravno, i glazba je izvrsna. Na koncertu u Parizu, pet godina kasnije, Marc Ribot izveo je istu pjesmu u solo verziji, gdje je zvučala potpuno drukčije. Tom sam prilikom čuo i pjesmu „The Empire State Building”, nastalu prema tekstu turističke brošure, koja je u toj izvedbi zvučala kao urnebesno zabavan antikapitalistički manifest. 

Pjesnik? Stand-up komičar? Punk glazbenik? Vokalni improvizator? On je sve to – i mnogo više. Nakon što sam ga slušao na tri koncerta u tri posve različita vokalna konteksta, postalo mi je jasno da je Marc Ribot istinski majstor koncertne izvedbe u najširem smislu te riječi.

Ceramic Dog bez sumnje je njegov „najopušteniji” bend. Ne govorimo pritom o tekstovima, nego isključivo o glazbi. Ona slijedi punk-rock energiju i ne oslanja se na očitu dekonstrukciju žanrova niti improvizaciju stavlja u prvi plan kao što je to slučaj u njegovim jazz projektima. To, naravno, ne znači da improvizacije nema. Sama prisutnost Chesa Smitha i Shahzada Ismailyja dovoljna je da slušatelju da do znanja kako će svjedočiti vrhunskom muziciranju – samo bez nepotrebnog razmetanja virtuoznošću. 

Iako Ceramic Dog u tom smislu može djelovati glazbeno „uravnoteženo”, ne treba zanemariti njihov psihološki učinak na publiku. Oni koji dolaze iz svijeta njujorške kreativne improvizirane glazbe dodatno će cijeniti opuštenost benda, dok će oni koji im pristupe iz rock ili alternativne perspektive upravo kroz pukotine te naizgled žanrovski određene glazbe otkriti suptilan improvizacijski duh koji je pokreće.

Izvorni tekst pročitajte OVDJE.