FILM O SLAVKU KOPAČU: Vrlo profesionalan redateljsko-produkcijski pristup

Podsjetimo se da je na 70. Pulskom filmskom festivalu Velika zlatna arena za najbolji film pripala dokumentarcu “Veće od traume”, redateljice Vedrane Pribačić, dok je lani Zlatnu arenu za režiju dobio dirljiv obiteljski dokumentarac Silvestra Kolbasa (Naša djeca).

No, sve je to benigno u usporedbi s ovogodišnjom dominacijom dokumentarnih filmova.

Na 72. Pulskom filmskom festivalu dokumentarci su osvojili Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatnu arenu za montažu (“Mirotvorac”, redatelj Ivan Ramljak), Zlatne arene za režiju, produkciju, casting, scenografiju, kostimografiju i masku (“Fiume o morte!”, redatelj Igor Bezinović) te specijalnu Zlatnu arenu za izuzetan redateljski pristup, koja je dodijeljena filmu “Paviljon 6” (redatelj Goran Dević).

Zvuči gotovo nestvarno, iako je upućenijima već neko vrijeme jasno da je dugometražni dokumentarni film postao najjači adut hrvatske kinematografije, što se ove godine poklopilo s vrlo lošom prosječnom kvalitetom igranih filmova.

 Ovoj dominaciji dokumentaraca valja dodati i dva domaća filma prikazana izvan natjecateljskog programa. Jedan je “Izgubljeni Dream Team”, o kojemo je na ovom portalu detaljnije pisano jučer, a drugi “Slavko Kopač  - Barbarska profinjenost”, koji je prikazan zadnjeg dana festivala.

Hrvatsko-francuski umjetnik Slavko Kopač (Vinkovci 1913 – Pariz 1995) diplomirao je na umjetničkoj akademiji u Zagrebu, a uoči Drugog svjetskog rata otišao je u Pariz privučen njegovom umjetničkom aurom. Nakon Pariza vraća se u Hrvatsku, zatim provodi nekoliko godina u Firenci i najzad se vraća u Pariz gdje ostaje do smrti i ostavlja velik trag u francuskoj kulturi. Navedeni film, posvećen njegovom životu i radu, režirao je pulski novinar i filmski autor Dražen Majić, inače filmski najpoznatiji po dugometražnom dokumentarcu “Berge Istra”; napravljenim u koautorstvu s kolegom Zoranom Angeleskim, koji se bavi fenomenom i tajanstvenim nestankom istoimenog mamutskog broda.

S obzirom na veliko novinarsko iskustvo, Majiću odgovaraju dokumentarni filmovi u kojima treba kvalitetno i temeljito istražiti temu, što definitivno jest slučaj i s filmom “Slavko Kopač - Barbarska profinjenost”. Kopačev život prikazan je od rane mladosti do kraja života, a naročita pažnja posvećena je njegovom umjetničkom radu i značaju u francuskoj kulturi, što se doznaje iz razgovora s brojnim francuskim i hrvatskim intelektualcima koji su ga dobro poznavali.

Iako je film po strukturi i montaži zapravo konvencionalna dokumentarna biografija umjetnika, u kojoj se svjedočenja stručnjaka i suvremenika izmjenjuju sa snimkama Kopačevih radova i arhivskim materijalima (fotografije, video), u cjelini ostavlja dojam vrlo profesionalnog i motiviranog redateljsko-produkcijskog pristupa. Film je vizualno zanimljivo iskustvo ne samo zbog dojmljivosti Kopačevih slika i kolaža, nego i zbog fotografije iskusnog Gorana Legovića i specijalnih efekata Dalibora Barića, a dobar posao napravio je i Opatijac Josip Maršić s originalnom glazbom. Montažerka Anita Jovanov također se dobro snašla u vrlo zahtjevnom poslu izvlačenja najkvalitetnijeg iz obilja materijala i slaganja u filmsku cjelinu, ali vjerojatno je trebala inzistirati na nešto kraćem trajanju filma, budući da se pri kraju pomalo osjeća repetitivnost iako su sugovornici zanimljivi.

Možda je ipak trebalo izostaviti neke detalje, čak i po cijenu njihove obavijesne važnosti, jer su dva sata doista puno za dokumentarni film ovakvog žanra. Toliko otprilike traje i “Fiume o morte!”, koji je prizorno znatno dinamičniji, iako i Bezinovićev film pati od određene repetitivnosti u drugom dijelu samo što u općoj euforiji to nitko ne primjećuje.

Elvis Lenić