Na današnji dan 1941. godine, u šumi Brezovica kod Siska formiran je prvi Sisački partizanski odred, ujedno i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi. Za cijelu Hrvatsku upravo je stoga i izabran kao datum obilježavanja Dana antifašističke borbe - krvave višegodišnje obrane koja će slobodu donijeti tek četiri godine kasnije.
Pula, koja je ovaj datum dočekala još uvijek pod čizmom fašističkog okupatora, u Narodno-oslobodilačku borbu je utkala najmanje 700 života i u nju poslala više od 3.000 boraca.

Ulazak talijanskog bataljuna "Pino Budicin" u Pulu
"Danas se prisjećamo tih ljudi i njihove hrabrosti, jer da nije bilo njih, Istra nikada ne bi bila pripojena matici zemlji. Moramo uvijek imati na umu da je antifašizam svjetonazor kojeg ne smijemo zaboraviti i kojeg moramo prenijeti mlađim generacijama u naslijeđe. Ovom prigodom želim vam čestitati praznik Dana antifašističke borbe!“, rekao je danas na polaganju vijenaca predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Grada Pule Boris Siljan.
A upravo na zidove ulaza ili portuna u pulskoj ulici Gabriele Emo 1, u kome se ova udruga nalazi, ovih su dana sletjela i tri murala uličnog umjetnika, portretista i karikaturista Denisa Nađa, sva tri inspirirana NOB-om.
Za motive je Nađ izabrao ulazak oslobodilačkog bataljuna "Pino Budicin" u Pulu i trenutak prolaska partizana ispod Arene, zatim plakat Pabla Picassa za film "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića i konačno, prepoznatljivi osmijeh "Kozarčanke" Milje Marin - koji je kroz desetljeća postao svojevrsni simbol prkosa i pobjede.

Picassov plakat za Bulajićevu "Bitku na Neretvi"
"Što će narod kazati na osmijeh iz četrdeset i treće"
Sada već davne 1985. godine, Milju Marin, koja je 2. svjetski rat preživjela i poživjela do 2007., intervjuirao je za sarajevski Svijet novinar Adil Hajrić.
- Diko moja, jedno vrijeme sam se stidjela tog osmijeha, pomislila sam: što će narod kazati na taj smijeh iz četrdeset treće. To je bilo kad sam prvi put vidjela sebe na razglednici. Poslao moj ujak iz Beograda našem rođaku u Krajini tu razglednicu. A nije ujko znao da sam to ja. Tek me je rođak ovdje prepoznao i donio meni kartu. Bože, što sam se iznenadila i postidjela.
Kasnije me u selu vaš kolega Aco Nejman pronašao. Bilo je to šezdesetih godina. Ubrzo sam stigla u Muzej u Banjaluci, pa kojekuda u knjige. Žao mi je što nikad poslije rata nisam imala sreću da sretnem Žorža Skrigina.
Danas na taj osmijeh gledam kao na osmijeh prkosa neprijatelju i ratu. Drago mi je saznanje da živim kao revolucionar. Eto, moja slika je i za 8. mart ove godine u Beogradu štampana na pozivnicama za akademiju. Radosna sam kad mi unuci kažu: "Pa, bako, ti se uvijek smiješ", rekla je Marin tada o fotografiji, koju je 1943. godine uslikao fotograf Žorž Skrigin.
Tekst cijelog intervjua može se pročitati u članku na Index.hr - "Ispovijest najljepše Partizanke", objavljenom u suradnji s Yugopapirom 2020. godine.

Milja Marin