Kao rezultat višegodišnjeg terenskog rada Edija Cukerića, Daniele Pernića i Mauricija Ferlina, koji su prije 20-ak godina snimili izvedbe i intervjuirali tada aktivne nositelje tradicijskih vokalnih oblika u njihovim prirodnim, svakodnevnim ambijentima, kapitalan audio-video projekt "Kantaduri", premijerno predstavljen ove zime na jubilarnom 30.pulskom Sajmu knjiga, od sinoć je u formi multimedijalne izložbe dostupan idućih mjesec dana u Galeriji Vincent iz Kastva u pulskom kazalištu.

Kćer Jasna Stanić i majka Ana Lanča zapjevale na otvaranju izložbe
Najemotivniji trenutak otvaranja izložbe bio je onaj kad su majka Ana Lanča i kćer Jasna Stanić s Monte Serpa otpjevale pjesmu "Duga ti je suknjica", a zatim Josip Trošt i Vladimir Kožljan iz Barbana pjesmu "Pokraj mi kraja puta".

INK: Josip Trošt i Vladmir Kožljan iz Barbana
Projekt predstavlja preko 150 kantadura, od pulskog Monte Serpa do Lainšća, na zapadu do Paladnjaka, a na istoku do Kapelice kraj Labina, od kojih su nas mnogi nažalost već napustili. Kroz multimedijalni postav izložba tako postaje živući svjedok jedne nestajuće tradicije.
Uz 40-ak fotografija, na izložbi je dostupan bogat i raritetan dokumentarni video zapis.
Izložbom predstavljeni foto, video i audio materijali snimani su neposredno prije, 2006 i 2007 godine diljem Istre. Puno vrsnih izvođača tada snimljenih, napustilo nas je u ovih skoro 20 godina i ova izložba hommage je svima njima
Kazavši da je u ovom prostoru izdanje dobilo drugi, prostorni medij, Mauricio Ferlin rekao je da ova izložba možda nije za gužvu. "Više je zamišljena da ljudi koji dolaze na ovo mjesto mogu u miru provesti neko vrijeme uz kanat i vidjeti nešto ljude i cijeli jedan ambijent Istre snimljen prije 15-20 godina. Namjera nam je bila da ne dopustimo da otiđe u zaborav, a da zaintrigira mlađe ljude", dodao je Ferlin.

Jedna od izloženih fotografija: Josip Jurkota-Jože i Mate Pucić
- Najintimniji motiv ulaska u ovaj projekt je bio da se odužimo Renatu Perniću i Branimiru Paiću koji su nam svojim radom na Radio Puli ostavili u nasljeđe jednu od najvećih fonoteka narodne glazbe u Europi. Više od 30 godina marljivo su prikupljali i bilježili istarsku tradicijsku glazbu po cijeloj Istri i time pridonijeli njenom očuvanju, rekao je idejni začetnik projekta Edi Cukerić koji je s Danieleom Pernićem dugi niz godina radio na Radio Puli.

"Kantadurke središnje Istre" (Olga Vicel, Leonida Jerončić, Dijana Hek, Mirjana Dagostin-Klarić i Lidija Turčinović)
Etnolog Noel Šuran kazao je da je ovo odličan dokument o kantu, tarankanju i bugarenju. Obuhvaćeno je svo dvoglasje tijesnih intervala van diskantnog dvoglasja koji je najstariji u Istri, a koji se javlja u 12. stoljeću u europskoj glazbi.
Na čelu s Rovercima i s Barbancima, dodao je, kanat je 60-ih i 70-ih godina doživio renesansu.
- Pored dvoglasja tijesnih intervala, moramo se prisjetiti da u Istri imamo i tonalnu glazbenu baštinu, glazbene oblike s tragovima modalnosti i jako velik broj tradicija, od tradicije Rovinjštine, glazbene prakse bajsa, dijatonske harmonike, višeglasnog pjevanja, kaže Šuran.

Autori projekta "Kantaduri": Mauricio Ferlin, Edi Cukerić i Daniele Pernić
Županijski pročelnik za kulturu Vladimir Torbica rekao je da njega svi kantaduri podsjećaju na njegovog nonu gdje je svaka bora bila jedna brazda. "To ja iščitavam iz ovog fotografija i iz ovog kanta", kazao je.
Daniele Pernić podsjetio je da su njegov otac Renato Pernić i Branimir Paić godinama istraživali i ostavili nam u nasljedstvo bogatu arhivu od 2000 snimaka na Radio Puli.
- Ja sam od svojeg najranijeg djetinjstva počeo putovati Istrom s tatom i Brankom, tako da mogu reći da je meni kanat na tanko i debelo u krvi, nešto s čime živim od samog rođenja. Pjesme u istarskom dvoglasju ili na tanko i debelo kako ih nazivamo obično govore o ljubavi, tjeskobi, radosti, tugovanju, ali i o svakodnevnim životnim situacijama, kazao nam je Daniele uoči promocije projekta 'Kantaduri'.

Legendarni dvojac Renato Pernić i Branimir Paić
Dvoglasja tijesnih intervala, odnosno pjevanje ‘na tanko i debelo’ uvršteno je 2009. na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Istarsko tradicijsko pjevanje kao forma, izgubilo je svoju formu prenošenja “s koljena na koljeno” i danas je potrebno pronaći nove putove i kulturne promocije među mlađim generacijama, kako bi se taj tradicijski oblik pjevanja predstavio i opstao.
Izložbu je moguće pogledati idućih mjesec dana, do 7. lipnja, i to svakog radnog dana od 9 do 14 sati uz najavu na 052 212 677.
Dugo su zvučni zapisi bili jedini medij u kojem se tradicijsko pjevanje moglo proučavati. No, kroz fotografiju i video ovaj projekt donosi opširniju, slojevitiju sliku društvenog, kulturnog i emocionalnog konteksta unutar kojeg je tradicija živjela i opstajala.
Etnolog Noel Šuran podsjeća da je najstariji vokalni oblik u Istri diskantno dvoglasje, koje se i danas izvodi u Vodnjanu i Galižani pod nazivima bassi discanti, canto a pera i canto a longa.
Bugarenje, pak, pripada ilirsko-balkanskom pjevačkom stilu koji se u Istru proširio s doseljenicima u 16. i 17. stoljeću, a danas se još čuje samo u Lanišću i Žejanama. Kanat je tipičan za sjeverno-jadransko područje, prisutan i u Italiji (Marche, Umbria...), dok je tarankanje danas najpopularniji i najživlji vokalni stil u Istri.
Tijekom 20. stoljeća, kanat na tanko i debelo, svirka sopela i ples balun postali su simboli hrvatskog i slavenskog identiteta Istre.
Korišteni su i u političke svrhe, posebno za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe, a nakon pripajanja Jugoslaviji još više su se afirmirali kroz kulturno-umjetničke aktivnosti.

Etnolog Noel Šuran
Prva smotra folklora u Motovunu (1966.) okupila je brojne izvođače, od kojih su mnogi kasnije postali poznati predstavnici istarske tradicije.
Izvođači podstila kanat i tarankanje bili su mnogo otvoreniji za nove tekstove, melodije i glazbene kombinacije, od izvođača bugarenja i diskantnog dvoglasja. Kanat je posebno bio promoviran kroz folklorne smotre, smatrajući ga dugi niz godina najreprezentativnijim izrazom istarske tradicijske glazbe. Folklorni festivali postali su nova mjesta okupljanja, ali su donijeli i promjene u interpretaciji i stilu.

Božo Žgomba
- Ansambli poput Veselih Roveraca" snimali su gramofonske ploče, a njihov je utjecaj vidljiv u kasnijim izvedbama. S vremenom su se pojavile nove pjesme, koje su potisnule starije, a pjevanje uz pratnju male sopele ili kombinacije sopele i harmonike postalo je uobičajeno. Danas se rijetko čuju lokalne varijante, već prevladavaju pjesme koje su većini poznate ili kako bi rekla jedna kantadurka iz Žminjštine "kante srednjih let", navodi Šuran.
Trenutno su, ističe, glavni napori usmjereni na motiviranje mladih da prihvate i njeguju tradicijske glazbe. Znanje se prenosi kroz škole folklora, izvannastavne aktivnosti, edukativne radionice, a rjeđe u obiteljima.
Anđelo Mohorović i Lina Ružić