Igor Galo: "Mi u Puli nismo kreatori politike prema nacionalnom filmskom festivalu, odluke dolaze iz metropole"

Pulska premijera filma Puljanina Igora Gala, "1991. Adio Jugo, film, adio Jugoslovenski filmski festival, adio Jugoslavija.... vidimo se u slijedećem ratu", snimanog kao dugometražni dokumentarni film pripreman za jubilarni 70. Pulski filmski festival, održat će se u Kinu Valli, uz gostovanje redatelja, u utorak, 27. veljače, s početkom u 19 sati.

U sklopu 'Doku dana' prikazat će se film koji govori ne samo o festivalu već je prvenstveno prikaz društveno-političkih okolnosti u kojim je festival osnovan.

Svjedočenjem glavnih aktera festivala, od njegovog osnivača Marijana Rotara do svih presudnih direktora festivala, filmskih radnika, glumaca, režisera, producenata, propituje kako je uopće bio moguć festival takvog europskog i svjetskog značaja u vrijeme svog trajanja.

Festival kao (pre)slika društva

Od svog osnivanja 1953. godine do nasilnog gašenja 1991. godine, festival oslikava rađanje socijalističke Jugoslavije, njezin razvoj u društveno-političkom, kulturno-obrazovnom i privrednom smislu, kao i njezin raspad, pa time i svoj nestanak ove jedinstvene i neponovljive filmske manifestacije u svjetskim razmjerima.

Razgovarajući s Galom, na katu pulske tržnice, prvo što ga pitamo jest - što se to dogodilo da film o filmskom festivalu nije prikazan na Pulskom filmskom festivalu, u samoj Areni, najljepšem kinu pod zvijezdama?

- Ne znam. Očito da je netko to procijenjivao, vagao, moguće i sam umjetnički ravnatelj, a festivalsko  vijeće je odluku blagoslovilo - oni samo potvrđuju odluke donesene negdje drugdje. Osobno smatram da je taj film bio za Arenu, no mogu samo nagađati zašto nije. Možda stoga jer govorim da je festival nasilno ukinut '91, možda nekome to nije bilo drago čuti, možda im se nije svidio naziv filma... brojna su pitanja, a malo odgovora. Danas ne znate što sve kome može smetati, a smeta često, odgovara nam nonšalatno Galo.

Premijeru je tako ovaj dokumentarac imao na jubilarnom Martovskom festivalu u Beogradu, koji je, a mnogi to ne znaju, ponikao iz Arene, iz Pule, kao dio Jugoslavenskog filmskog festivala.

- Oni su, eto, smatrali da je to vrijedan projekt i zato su ga uvrstili u specijalni dokumentarski program festivala.

Nakon toga film je prikazan na Mediteranskom filmskom festivalu u Trebinju, na Liburnija film festivalu u Opatiji, zatim u posebnom programu Kinoteke Sjeverne Makedonije i sada se napokon vratio doma gdje je naprije trebao biti prikazan - u Pulu, veli Galo.

Napominje da se upravo vratio iz Podgorice, gdje je bio gost autorske večeri koju su mu priredili Crnogorska kinoteka i direktor Goran Bjelanović sa svojom ekipom.

- Sve je bio izuzetno medijski popraćeno. Obradovalo me je da drugi misle da je film nešto što je vrijedno pažnje,a nadam se da će i u mom gradu biti tako veli Galo, napominjući da mu nije čudno što nije nastupio u Areni jer se dobro zna da mi u Puli nismo kreatori politike prema nacionalnom filmskom festivalu, već odluke dolaze iz metropole.

Na Pulskom filmskom festivalu, smatra naš sugovornik, nema puno kreativne slobode.

Vijeće PFF služi kao kišobran, pokriće za odluke

Na upit kako to da se odlučio na snimanje dokumentarističkog filma veli da njega film "totalno zanima", ne povremeno, usput, već totalno i pomalo opsesivno, od mladosti pa do sada.

- Prirodno mi je bilo da godinama bilježim stvari koje su se događale oko mene, ne samo kamerom. Ključne promjene u društvu koje sam raspoznao, od demokratskih promjena, osnivanja stranaka, a onda naravno i svih onih koje su se ticale kinematografije i filma. Sve sam to 'trpao u torbu', slagao svoju arhivu, a da nisam ni znao što ću s tim u konačnici. No bio sam siguran da će to jednog dana vrijediti, kao dokument vremena, napominje Galo.

Razgovarajući upravo o tim demokratskim promjenama koje su se dogodile, Galo naglašava da tranzicija još nije dovršena.

Čekajući demokraciju...

- Jugoslavija se rodila, doživjela svoj vrhunac i raspala u samo 45 godina, a mi u 34 godine još uvijek prolazimo „tranziciju k demokraciji“, koja se suštinski ne događa. Stalno smo joj na tragu, čekamo je, kao da čekamo Godota. Demokracija u Hrvatskoj samo formalno postoji, a društvo ne zna kuda da ide, tomu smo svjedoci svakodnevno.

To se, smatra Galo, posebice osjeti u kulturi koja je najranjivija, a  trebala bi biti nekakva nadogradnja društva.

- Favoriziraju se određene stvari koje su zapravo privid kulture. Realno kulturno dobro nastaje izvan institucija, prvenstveno individualnim doprinosima kreativaca, umjetnika.

Mi se svi pravimo da kultura postoji; tu su opipljive zgrade nacionalnog teatra, nacionalne televizije, muzeji… no to su samo zgrade, Potemkinova sela, nema u njima ni slobodne misli ni slobodne i kreativne produkcije, veli Galo te nastavlja:

Na pitanje na što konkretno misli kada veli da "kultura u nas gotovo i da ne postoji" navodi da se ona u nas smatra nužnim zlom i svim je vladama i dalje zadnja rupa na svirali.

Kultura kao nužno zlo

- Primjerice, ministarstvo kulture, po nekom svom ključu, dodjeli 10 milijuna eura ukupnoj kinematografiji, mnogo veće milijune nacionalnim kazalištima, muzejima… a onda se vi unutar tog kruga borite za svoj dio kolača - ali kao vaninstitucionalni slobodni strijelac u tržišnoj utakmici - dok su svi oni koji vas trebaju servisirati na plaći! To nije kultura.

Film u Hrvatskoj nikome zapravo ne treba, jer on ne privređuje, ne donosi novac. Film je trošak, od njega nitko ne može živjeti, čak ni oni glavni koji ga rade - i oni moraju negdje drugdje 'na kazan' da bi preživjeli od filma do filma. Sudbina mladih ljudi koji danas žele živjeti od filma strašno je teška, navodi Galo, prisjećajući da je njemu film nekad bio zabava.

A snimio ih je, podsjetimo, 70-ak.

- Kako možemo govoriti o kulturi kada ona nije slobodna, stvaralački slobodna, a to danas nije. Slobodni umjetnici gotovo da i ne postoje, a ako postoje onda su na tržišnoj vjetrometini.

U razgovoru o domaćoj kinematografiji Galo napominje da je 30 godina potrošeno, a da za to što domaći film ne dopire do publike nije krivica samo njegova  (ne)kvaliteta.

Kino kao potrošni centar

- Cijela situacija u državi filmu ne pomaže, cijeli je kompleks pitanja koje ne pogoduju filmskom stvaralaštvu, od primjerice toga da uopće nemamo nezavisnih kino prikazivača. Gdje da se domaći film predstavi, vlastitih kinodvorana više nemamo, ugašena su i pozatvarana, on je izgnan. Ukoliko netko želi predstaviti svoj nezavisni film mora zakupiti prostor u kinodvorani nekog tržišnog centra. Moderne kino dvorane više nisu mjesta kulture, oni su dodatak supermarketima, gdje sam novac, pa i onaj od kokica, odlazi vani, u ruke inozemnih investitora, koncesionatra, domaćoj kinematografiji ne ostaje ništa.

Govoreći o nekad slavnom Jugoslavenskom filmskom festivalu i festivalu danas Galo napominje da mladi ljudi nemaju pojma, ne znaju što je bilo nekada. Nisu ni znatiželjni da bi istraživali, možda ni ne znaju što tražiti.

- Zato im je ovo što je sada dobro, jer ne znaju za bolje. Zato se u Areni slavi 20 obljetnica Harryja Pottera, a ne 70 obljetnica festivala. Jugoslavenska kinematografija je izbrisana, ona je nešto magličasto, usto i vrlo sumnjivo, smatra naš sugovornik.

- U demokratskoj Hrvatskoj specijalizirani smo da zamaglimo činjenice koje nam nisu trenutno politički ugodne… tako da većina građana Pule rođena nakon 1990. o FJIF, koji je prethodio PFF, malo zna, bolje rečeno pojma o tom vremenu nema! Festival jugoslavenskog igranog filma bio je relevantan i cijenjen filmski festival europskog ranga.

Dodaje da njegov dokumentarac zapravo nema (pre)velikih pretenzija.

To je, naglašava, zabilješka jednog vremena, pokušaj da se upravo kroz festival prikaže sve ono što se događalo i u društvu, od uzleta do kraha.

Raspadom Jugoslavije raspala se i kinematografija

- Nakon što se raspala Jugoslavija raspala se i nacionalna kinematografija. Upravo je to bila jedna od zadnjih vrijednosti koju je Jugoslavija baštinila; jedinstvena kinematografija. Tada je država funkcionirala kao kišobran, no ne kao paravan već kao zaštita. Jedinstvena kinematografija štitila je nacionalne kinematografije prema van, ali i prema unutra.

Danas naše nacionalne kinematografije, hrvatska, slovenska, bosanska, srpska..., nemaju šanse na svjetskoj pozornici. Teško one pojedinačno mogu nastupati prema vani i postizati značajne rezultate. Kvaliteta filmova je važna, ali ona se postiže kvalitetnim ulaganjem od ideje do realizacije i kasnije brige o filmu i njegovom plasmanu, a mi to ne činimo, naglašava naš sugovornik.

Kinematografija je, zaključuje, skupa stvar koja zahtijeva velika odricanja i ulaganja, a najskuplja je kada se proizvede negledljiv film.

U Puli, dodajmo za kraj, planirane su dvije projekcije filma.

- Volio bih da barem oni stariji Puljani dođu, pogledaju film, a onda daju svoj sud, da ga ne sude unaprijed. Sjednite, pogledajte pa odlučite, veli Galo dodajući da je poražavajuće da se pojedincima u Puli teško spustiti s Veruda u centar grada.

"Svima su puna usta kako vole svoj grad, no u tom istom gradu ih nema. Ako ne dođeš u grad znači da ti on ne treba", zaključuje.