"Vi zarobljenici novca, vi što vas vuku mrtve reke života, stanite, zar još uvek niste dovoljno sami?".
Da nisu u bisu odsvirali sjajno, autentično pjesmu 'Vi', koja je jedina zvučala kao nekad, uz, ajde, još nekoliko trenutaka u kojima se kao pjevač bitno bolje držao klavijaturist i pjevač Ljubomir Đukić Ljuba nego frontmen, osnivač benda Srđan Gojković Gile, sinoćnji pulski koncert Električnog orgazma mogao bi se svesti u one očekivane okvire dosadnjikavih ostarjelih bendova čiji članovi 60-godišnjaci imaju nezahvalnu, utopijsku ulogu da ožive mladost, energiju, emotivnu interpretaciju vječnih stihova pa i zvuk onih starih, danas prevladanih gitara, a što je sve skupa, kao u slučaju kultnog Orgazma, oblikovalo generacije i generacije ljudi na širim prostorima.
Treba reći da je taj divan bend snimao ključne albume u Zagrebu, a ne u rodnom Beogradu jer je zagrebački Jugoton (sadašnji Croatia Records) zahvaljujući uredniku Siniši Škarici bio puno inteligentniji i progresivniji, nego beogradski PGP RTB koji ih je cenzurirao već i zbog naziva benda.
Nove mlađe snage... u redu, i upaljeni mobiteli
Respektabilnih 500-tinjak ljudi, među kojima mnogi pripadnici generacije ovog kultnog benda, došlo je jučer na Kaštel odati počast Električnom orgazmu koji, osim pokojnog bubnjara Gorana Čavajde Čavketa, čini originalna postava koja je snimila "Distorziju" i "Braćo i sestre".
Na korektnom koncertu bio je, pohvalno, i glavni 'IDS-ov' HDZ-ovac, guverner Istre u sjeni Anton Kliman. Mirno je s boka odslušao i "Igra rok en rol cela Jugoslavija', za čije su se izvedbe u publici najviše upalili mobiteli za snimanje. Eto nam shizofrene stvarnosti; dok je pijani 'socijaldemokrat' Puležan Peđa Grbin pjevao Thompsonove "Čavoglave", ovdje najutjecajniji HDZ-ovac došao slušati ponajveći jugoslavenski rock bend.
Od uvodne "Pođimo", moćne pjesme koja otvara njihov drugi začudni album "Lišće prekriva Lisabon", snimljen prije točno 40 godina, kao i "Dokolice" s istog albuma pa sve do završnih "Vi" i "Ja ne postojim", u srednjem dijelu nanizale su se (možda s previše prearanžiranja i uz preduge izvedbe) "Krokodili dolaze", "Zlatni papagaj", "Nebo", "Ja sam težak kao konj", "Bejbe, ti nisi tu", "Debela devojka" i, dakako, "Kako bubanj kaže", koja je otpjevana u čast pokojnog bubnjara, pa i stihom "Kako Čavke kaže".
Negdje u sredini, kako već ljubav zaslužuje zlatnu sredinu, smjestila se jedina njihova balada "Kapetan Esid".
Vašem novinaru najdraže je bilo gledati i slušati basistu Zorana Radomirovića Švabu i gitaristu Branislava Petrovića Bananu, taj emotivni, posvećeni sos ovog velikog benda, čiji je kulturološki trag od osnivanja 1980. do jeseni 2022. ostao jako dubok i neprevladan.