INTERVJU Alexandra Madsen: "Melankolično mapiram Pulu kao važnog partnera u mom razvoju"

Uoči istarske premijere 50-minutnog filma "Bijelo - The Way I Want to Remember", autorskog filmskog projekta nagrađivane plesne umjetnice i dramaturginje Alexandre Madsen, razgovarali smo s ovom rođenom Puležankom koja već dvije godine obnaša dužnost umjetničke voditeljice Zagrebačkog plesnog centra. Premijera filma je za tjedan dana, idućeg petka u 20 sati u Istarskom narodnom kazalištu.

U Puli je autorica s nepune tri godine napravila prve plesne korake, pod utjecajem pet godina starije sestre Orijete koja je pohađala Plesni studio Zaro, gdje je kasnije Alexandra radila kao pedagoginja i imala prve cjelovečernje koreografske predstave.

"A možda smo samo iz Pule"

Nakon što je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti diplomirala dramaturgiju izvedbe te završila preddiplomski studij suvremenog plesa, usavršavala se u londonskom Laban Centeru i bečkom festivalu ImPulsTan.

Trenutačno privodi kraju doktorski studij na Institutu za umjetničku igru u Beogradu. Živi i radi u Zagrebu.

Kadar iz filma

Njen film, kako pojašnjava uoči premijere, poetičan je zapis u formi osobne topografije pamćenja, u kojem kroz pokret i ples istražuje prostore djetinjstva i formativnih godina (stanice, stubišta, rubove cesta, stare urbane jezgre), mapirajući unutarnje pejzaže grada Pule.

Zašto Bijelo?

Bijelo je za mene prostor prije značenja, prostor tišine i praznine, ali i potencijala. U tom prostoru sjećanja imaju dozvolu da se pojave, bez komentara i potrebe za potvrdom značenja. Bijelo mi dopušta da budem istovremeno prisutna i odsutna, da se različita vremena i intenziteti preklapaju. Dopušta melankoliji da bude produktivna, a ne teška.

Koliko je sjećanje u ovom radu svjesno konstruirano, a koliko prepušteno tijelu i intuiciji?

Postoji okvir i određeni memorijski poticaj, ali sadržaj dolazi iz tijela. Ne rekonstruiram sjećanja doslovno, nego im dopuštam da se pojave kroz pokret, ritam i odnos s lokacijom. Budući da su sjećanja po svojoj prirodi nestabilna i promjenjiva, konstrukcija odabranih fragmenata u vremenu postaje živi proces koji se u filmu može pratiti. Taj proces odvija se i u odnosu s arhivom, s video snimkama koje vjerno bilježe prošla događanja. Film se tako kreće između dokumentacije, lokacijskih činjenica i onoga što bih nazvala istinom iskustva. Kako kaže moj omiljeni filmski redatelj Werner Herzog: "Činjenica ne tvori istinu."

Kako ste birali lokacije i što one za vas osobno nose?

Birala sam mjesta koja su bilježila moju nekadašnju svakodnevicu, ali i prostore u kojima sam nastupala kao izvođačica. Ona su dio mog osobnog, ali i umjetničkog pamćenja. To su lokacije koje su se u mom djetinjstvu stalno ponavljale i postale dio tjelesnog pamćenja. Svaka od njih za mene nosi određenu emociju, ali i svoju koreografiju i namjenu. U ovom filmu gradim osoban odnos prema dijeljenim lokacijama, osluškujući njihov ritam, kako su me kroz vrijeme „koreografirale“ i kako ih danas ja povratno koreografiram.

Postoje li scene ili mjesta u filmu koja su vam bila emocionalno najzahtjevnija za snimanje?

Da, ona u kojima se ništa "ne događa". Biti na mjestu koje poznaje tvoje tišine zahtijeva veliku prisutnost. Tu nema skrivanja iza forme ili dinamike.

Kako vam je vratiti se u rodni grad kao autorica koja se s gradom susreće kroz sjećanje?

To nije povratak nostalgiji, nego susret s distancom. Riječ je o svjesnom, melankoličnom postupku kojim obilježavam i mapiram Pulu kao važnog partnera u mom razvoju, i osobnom i umjetničkom. Pulu sam od najranijih godina iskusila kao relacijski prostor, prostor izvedbe i arhitekturu upisanu u tijelo. Zato sam imala potrebu to ovjekovječiti i zapamtiti te istaknuti njezin snažan utjecaj i višeslojnu, stoljećima taloženu prisutnost vremena, vidljivu u arhitekturi.

Je li se vaš odnos prema vlastitom tijelu mijenjao kada je pred kamerom, spram odnosa prema svom tijelu na sceni, u lajv izvedbi?

Da, značajno. Kamera traži suptilnost i umjerenost. Na sceni dijeliš energiju s publikom, pred kamerom sve postaje intimnije i tiše.

Trenutno djelujete kao umjetnička voditeljica Zagrebačkog plesnog centra, koji  funkcionira pod okriljem ZKM-a? Može li Zagrebački plesni centar postati autonoman, bi li to bilo bolje rješenje, ili budućnost ZPC-a vidite i dalje pod okriljem ZKM-a?

Autonomija je važna, ali još je važnije da ples ne mora stalno objašnjavati svoje postojanje. Kada sustav počne slušati praksu i njezine potrebe, održiv model se lakše pronađe.

Diplomirali ste Dramaturgiju izvedbe, što čini nemali broj plesača. Je li primarni motiv osigurati uvjet za zapošljavanje u struci ili je posrijedi želja za specijaliziranim umjetnikovim obrazovanjem, ili nešto treće?

Djelujem kao slobodna umjetnica od 2004. godine. U mom slučaju zapošljavanje nikada nije bilo glavni motiv, više me zanimalo kako ostati vjerna praksi i pritom je moći jasno artikulirati. Dramaturgija mi je dala jezik i distancu, a ne „sigurnost“. Danas sam i na doktorskom studiju, kao nastavak tog dugog razgovora sa samom sobom i s radom.

Vaš dugogodišnji suradnik, još od Zara nadalje, je također Puležan Ognjen Vučinić. Vašu izvedbu karakterizira visoko tehnička izvedba i energičnost. Je li taj (za svakog plesača) prepoznatljiv tip izvedbe odraz plesačeva karaktera, ili je to svjesni izbor.. ili odraz trenutnog stanja, ili odraz tijela? Što čini ono tipično, prepoznatljivo u vašem radu?

Ognjen i ja svatko imamo svoj specifičan i prilično različit ulaz u izvedbu i artikulaciju pokreta. Ali postoji i ono treće, ono što se proizvodi kad smo zajedno. To energično polje susreta, ili sudara, ta frikcija i rizik. Upravo je taj dio najuzbudljiviji u stvaranju, ali i najzahtjevniji, jer traži jasnu artikulaciju, pažnju i preciznost. A možda smo samo iz Pule.