INTERVJU Miodrag Flego: "Nagradu posvećujem pokojnom tati koji me naučio magiji tona u filmskoj Areni"

"Posvećujem nagradu svom pokojnom ocu Mladenu koji me je naučio ovom poslu, a veliko hvala upućujem supruzi Doris koja me razumije i podržava svih ovih godina", kazao nam je odmah u uvodu razgovora džentlmen, prije našeg vremenskog uranjanja u konac 60-ih kada se ovaj Puležan, tada dječak, 'zarazio' u sjeni oca filmom, tehnikom, magijom tona, Arenom i neodoljivom atmosferom filmskog festivala.

Miodrag Miki Flego, majstor tona (i na filmskom festivalu, ali i u pulskom kazalištu) na skoroj će 72. Puli zasluženo primiti nagradu 'Marijan Rotar' koja se dodjeljuje pojedincima koji su svojim djelima i idejama spojili Pulu i film.

Silan posao, zajedno s kolegama operaterima, napravio je u postojećoj projekcijskoj kabini 'gore na travi', koja nakon ovog festivalskog izdanja odlazi u povijest da bi ustupila mjesto suvremenijoj nasljednici.

Još dok idemo prema gornjoj kabini, Miki nas podsjeća da je, prvotno, drvena i manja projekcijska kabina (a manje je tada bilo i filmsko platno) sve do konca 60-ih bila smještena na početku kamenih stepenica.

Otkrio nam je još jedan kuriozitet: bočno od platna bila je smještena tonska drvena kabina u kojoj su službeni prevoditelji - za visoke inozemne goste - izravno, sa scenarijem u ruci, prevodili film na ruski, engleski, francuski i njemački jezik, prevodeći u trenu izvorni govor glumaca.

I za tu kabinu, kao i za stariju te aktualnu projekcijsku kabinu brinuo je Mikijev otac Mladen, a sam Miki, tada dječak, pridružio mu se kao šegrt, da bi ga posve zamijenio 1985. godine. Znanje koje mu je otac prenio postalo je temelj njegove životne profesije.

Pulski filmski festival ne oblikuje samo kulturni identitet grada, već i njegove ljude, a najčešće su najsrčaniji oni čije se ime spominje u organizacijskim krugovima kao mjera dosljednosti i kvalitete.

Jedna od takvih samozatajnih osoba je Miodrag Flego, čovjek koji je utkao svoju osobnost u festivalske projekcije.

(Miki naslonjen na kabinu za vrijeme projekcije)

U drugoj polovici 70-ih bio je zadužen za snimanje sastanaka žirija i konferencija, a od 80-ih preuzima odgovornost za tonsku kabinu u Areni. Radio je i na Kaštelu, u INK-u i na MAFAF-u.

Posljednjih 30-ak godina njegov rad u Areni započinje u ranim večernjim satima i nerijetko završava tek u zoru, jer radni dan traje sve dok se ne pripremi projekcija za sljedeću večer, odnosno dok ne završe tehničke probe.

Kroz sve te godine, u svom radu nikada nije podlegao rutini ni umoru. Bez obzira na tehnologiju koja se mijenjala, na sustave i formate koji su dolazili i odlazili, jedno je ostalo isto: njegov tihi, ali snažan doprinos koji spaja Pulu i film.

Više od pola stoljeća svojom je strašću, znanjem i predanošću neprekidno gradio nevidljivu, ali ključnu strukturu Festivala i nagrada je priznanje ne samo za tehničku izvrsnost, već i za nesebično ulaganje sebe u svaki kadar, svaki zvuk i svaki trenutak naših Festivala. Razgovaramo na licu mjesta, u amfiteatru, do kabine, po finoj žegi, za zvizdana.

Što je zvuk u par riječi?

Zvuk je ljepota. Zvuk je ugoda, strast, prijetnja. Sve je u zvuku. Ustvari, zvuk je unutar tebe, izvlači sve iz tebe. a slika to popunjava.

Rodio si se, pretpostavljam, kao i ja, u pulskom rodilištu koje se tad nalazilo u današnjoj stomatologiji?

Tako je.

Kada?

27. lipnja 1959.

Nadam se da nije bilo ovako vruće i za tvoju majku. Kako se zvala?

Da, mama mi se zvala Yvett-Janne. Rodila se u Francuskoj. Nakon početka Drugog svjetskog rata njezin otac, moj djed, prebacio je obitelj s troje djece 1941. u Split, jer je bio kapetan putničkog broda. Inače je moj djed bio s otoka Zlarina, prezime - Ljuba. Prva bomba koja je pala u Split pala je na brod, djed je odmah izgubio obje noge, završio je u bolnici, gdje je umro od sepse. Tako da je moja baka cijeli rat provela u Splitu sama s mojom mamom, njezinom sestrom i bratom.

Kako se zvao djed?

Djed se zvao Ante Ljuba. To je po maminoj strani a po očevoj strani zanimljivo je da je moj pradjed Fran bio iz mjesta Štrped do Buzeta, a poznat je po tome što je bio prvi Hrvat koji je postao gradonačelnik u Istri, i to za vrijeme Italije. On je sagradio Narodni dom u Buzetu. Imao je 16-ero djece.

Moja mama došla je 1947. u Pulu, koja je bila prazan grad s određenim brojem Talijana, a ona je znala talijanski. I služila je kao prevoditeljica. Inače majčin brat, moj stric svirao je gitaru u sastavu Istra 6.

Dobivaš ime Miodrag, a nadimak ti je Miki.

Mama je htjela curicu za koju je već bilo spremno ime  Dolores. Mama je  čitala talijanske fotoromane u kojima je jedan lik bila Dolores, djevojka nesretne sudbine. No rodio se eto sin, a ginekolog joj je tada rekao “Pogledajte kako je mio i drag”. I tako su me nazvali Miodrag.

A Miki?

Gledali smo na Talijanima crtiće. Jedini smo u kvartu - na Palazzinama - imali televiziju. Gledao sam Mickeya Mousea, imao sam figurice , čak i sat s njegovim likom. Otud Miki.

Sjećaš li se trenutka kada si kao dječak prvi put kročio u Arenu na filmski festival?

Da, dovela me mama. Sjedili smo dolje u parteru desetak metara udaljeni od kućice u kojoj je tata radio kao majstor tona. Uvijek kad bi u svečanu ložu dolazio Tito, gledao sam ga iz velike blizine... Ali mene je najviše zanimalo što moj tata radi. I tako je krenulo s  tehnikom. Tata je radio sve, od igle do lokomotive. Radio je na održavanju u tadašnjem Domu armije kao građansko lice u vojsci, a za filmskog festivala kao majstor tona. Završio je inače za radio mehaničara. Obožavao je popravljati stvari, i doma i vani. Popravljao je zvučnike za bendove, mikrofone, sva ta sitna lemljenja. A ja sam uvijek bio tu negdje i gledao što on to radi. Ključni trenutak je bio kad sam imao 11-12 godina, negdje 1970. ili 1971., godine, kad mi je rekao: "Ajde dođi sa mnom u kabinu". Tada je pokojni Romano Višković bio tata-mata za svu montažu gradnju u Areni. Kasnije ga je naslijedio Jeti. Tada nije bilo ovih današnjih lejera nego samo čekić, čavao i daska. Romano je bio  majstor u tome.

U čuvenoj projekcijskoj kabini

Tati si šegrt bio do njegove smrti?

Da, iako sam i prije samostalno radio. Kad spominjem imena ljude iz tehnike, ti nigdje nemaš pisanog traga o tehničkoj ekipi.

Marginalizirani?

Totalno. A bez njih ne može. U ono vrijeme nisi mogao to iskomunicirati. A prošao sam dosta direktora festivala, od Dejana Kosanovića iz Beograda, Martina Bizjaka, Gorke Ostojić Cvajner, Mladena Lučića Luca, Tedija Lušetića, Zdenke Višković Vukić, Gordane Restović i sada Tanje Miličić. Cijela jedna plejada. A tu su ispod bili i Branko Sušac i Miroslav Tatić,  koji je bio tehnički direktor.

Kakav je otac bio kao mentor?

Bio je jako strpljiv. Davao mi je slobodu da učim na vlastitim greškama. Govorio bi mi: "Gledaj sine, to ti je to, to ti je to, ovaj mikrofon uključiš, ovdje staviš u miksetu, ako prejako podigneš dobit ćeš mikrofoniju. Zvučnike moraš postavljati u ovom smjeru, ne iza mikrofona, nego ispred mikrofona. I onda bih ja, klinac s 15-16 godina, sve to stavljao, spajao, snimao. Bio je jako miran i jako strpljiv čovjek.

Što te privuklo u tehničkom aspektu filma, strojevi, filmovi, atmosfera?

Atmosfera koju prije nisam još osjetio. Taj šušur. A najviše vatromet, koji je bio kulminacija tehničkog procesa koji počinjao postavljanjem kablova, a završavao postavljanjem zvučnika. Jer nakon toga vatrometa "samo" su  se prikazivali filmovi i raspravljalo koji je bolji od kojeg.

Koji ti je bio najzahtjevniji posao, koji je najdraži?

Najzahtjevniji posao u tom periodu mi je bio kad sam kanal za ovu postojeću,  tada novu kabinu koja nakon ovog festivala odlazi u povijest. U kanale smo polagali plastične cijevi i u njih kablove. Ja mislim da još postoje ti kablovi unutra, zatrpani.

Kakva će biti nova projekcijska kabina?

Nova kabina bit će dizajnerski kao  space shuttle.

A njena tehnološka razina?

Što se tiče projekcije  filma, to će već ove godine osjetiti biti bolje zbog bolje tehnologije.  Naime, ove nam godine, za par dana dolazi novi laserski projektor.

Zašto mnogi filmovi u Areni nemaju surround?

Neki imaju... Kod nas je, po meni, najveći problem u montaži. Znači, snimatelj napravi film i ton, i to ide u montažu. I onda se ovaj u montaži malo zaigra. No, meni je posebno zanimljiv bio prijelaz s analogne na digitalnu tehniku. Dotad samo 'pakirali'  filmove, 35-ice, filmske trake. Tih se godina isključivo i samo za Pulu radila jedna 35-ica radila isključivo za Pulu. Ta traka nije išla nigdje u distribuciju, nego se radila samo za ovaj otvoren prostor Arene, za zvjezdano nebo, za puni mjesec... Znači, morao je film biti osvjetljeniji, nije mogao biti toliko taman.

Da se vratim na surround: kod nas u hrvatskom filmu postojala je jedna jako velika mana, a to je da je govor bio nekad nerazumljiv. Moraš pratiti i omjer. Znači, surround ne smije preuzeti glavnu ulogu, da te ometa u praćenju filma. Znači, govor mora biti prvi, ne može ga prekriti ambijentalni zvuk.

Koliko traje tvoj radni dan za vrijeme filmskog festivala?

Sada je sve digitalizirano pa je puno lakše, počinje ujutro. Inače, kad su bile 35-tice onda je posao počinjao već u 8 ujutro, zbog testnih projekcija u kino salama.

Znači radilo se od jutra do sutra?

Upravo tako! Danas je to od 19 sati do tri i pol ujutro. Nakon gotove druge filmske projekcije, kontroliramo ton filmova koji se prikazuju iduće večeri.

Znači, vas dvojica ste uvijek u kabini. Kad si bio majstor. Sada si koordinator tehnike.

Tako je. Koordinator nadzire i majstore zvuka, odnosno firmu koja brine o zvuku, koja je dolje. Tako da ja šetam dolje-gore. 

Inače, kad smo tata i ja  radili ton za film, za manje platno, tada su bila svega četiri Iskrina zvučnika iza platna. Kasnije, kako se platno povećalo, 1970. godine, kad je došla ova kabina, Miro Tatić je s firmom iz Milana ugovorio 11 najkvalitetnijih Altec zvučnika.

Koliko ti znači ova nagrada 'Marijan Rotar'?

Znači mi jako puno. Na prvu sam ostao zbunjen jer ne očekuješ da netko razmišlja o važnosti tehnike iako bez nje nema ni filma ni festivala.

Koliko je ljudi u tehnici festivala? 

Oko 50-ak ljudi, svi rade honorarno.

Koji su ljudi, osim tate - bilo organizatori, redatelji, kolege - ostavili najdublji trag u Vašem festivalskom životu?

Uz duboki trag tehničkog direktora Mira Tatića iz vremena festivala, ali i MAFAF-a, spomenuo bih fantastične kinooperatere s kojima sam surađivao: Rino iz kina Zagreb, Bego iz kina Partizan, Petrić iz kina Beograd i Rudi iz kina Istra. Mislim da je filmski festival, to je moje mišljenje, od svih ravnatelja i ravnateljica na višu ljestvicu podigla Zdenka Višković Vukić. Titov park je bio filmski park, prije nego što je postao vinski park, po gradu su bile stope kao putokazi do Arene, krenule su filmske projekcije na Kaštelu, gdje su filmovi bili baš super.