INTERVJU Redatelj Igor Bezinović: "D'Annunzio je ostao simbol i uzor svim fašistima"

Izvanredna sinoćnja vijest za hrvatsku kinematografiju, prije svega za cijeli autorski tim da je dokumentarno-igrani film "Fiume o morte!" osvojio glavnu nagradu glavnog natjecateljskog programa (Tiger) 54. izdanja Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, sustigla nas je po dovršetku intervjua s redateljem Igorom Bezinovićem.

Riječ je o prvom hrvatskom filmu koji je dosad osvojio glavnu nagradu ovog prestižnog filmskog festivala, a filmu je pripala i nagrada FIPRESCI koju dodjeljuje Međunarodno udruženje filmskih kritičara.

"Super se osjećam", kazao nam je Bezinović nakon vijesti o nagradama.

S ovim Riječaninom razgovarali smo ponajviše o snimanju filmu koji kroz dramatičnu rekonstrukciju i dokumentarne međuigre dočarava duh talijanskog pjesnika, dramatičara, novinara, aristokrata i časnika Gabrielea D’Annunzija, koji je 1919. godine okupirao grad Rijeku.

- U razdoblju uspona ultranacionalizma u suvremenom europskom kontekstu, Bezinovićev film razigrano se hvata u koštac s prošlošću, ne kao zatvorenim poglavljem, već kao živom stvarnošću, obrazložio je žiri svoju odluku.

Da bude stvar bolja, upravo će večeras pred riječkom publikom ovaj 112-minutni film o bizarnoj D'Annnunzijevoj 16-mjesečnoj okupaciji Rijeke doživjeti nacionalnu premijeru. Zagrebačka premijera je na rasporedu 13. veljače, a zatim slijede projekcije u kinima diljem zemlje.

Bezinović je prije osam godina osvojio Veliku zlatnu Arenu za dugi igrani film "Kratki izlet", za "Blokadu" je dobio nagradu Oktavijan za najbolji hrvatski dokumentarac u 2012. godini, a za "Verudu" nagrada Oktavijan za najbolji hrvatski dokumentarac u 2015. godini.

Kako ste se osobno osjećali kao autor tijekom premijere filma u Rotterdamu? Sjećam se dijela autobiografskog filma o Hitchcocku , kada on na premijeri "Psiha" ne gleda film s publikom u  svečanoj kino dvorani već u njenim hodnicima osluškuje i uživa u uzdasima publike, posebno na čuvenoj sceni za tuširanja.

Ja sam bio unutra i super sam se osjećao, i to iz dva razloga. Prvo, publika se od početka do kraja smijala. Bio je jako dobar prijem, bilo je predivno. Drugi je razlog taj što sam zadnjih godinu dana, kad smo završavali film, imao redovito, bar pet puta, noćnu moru u vezi te premijere u Rotterdamu; sanjao sam da je kopija filma tehnički neispravna. I taj moment da je na koncu bilo sve ispravno bio je divan. I veliki aplauz na kraju, i razgovor s publikom, i ljudi koji su mi nakon projekcije prilazili i postavljali pitanja. Tada sam vidio da je film pao na plodno tlo.

Nije li sasvim drugačiji doživljaj  kad kao redatelj sa suradnicima gledate film u radnoj sobi ili s publikom na javnom prikazivanju?

To je potpuno drugačije.

Vidite li tada, u komunikaciji s publikom, i nešto što niste vidjeli cijelo vrijeme stvaranja filma?

Na nekim scenama su se ljudi smijali gdje uopće nisam očekivao da će se smijati. Ali često, kad mi netko ukaže na neku scenu, idem je ponovno pogledati.

Film je hibrid dokumentarnog i igranog filma, no sadrži i metafilmske dijelove poput onog u kojem glumac prekida dionicu jer nije njome zadovoljan pa se scena ponavlja. Plašite li se da bi većina nacionalne publike, naviknute na klasičan narativan film mogla biti zatečena ili negativno reagirati?

Pa ne plašim se. Da se plašim takvih stvari, ne bih se bavio filmom. Svi moji filmovi su hibridni i nikada se ne opterećujem s time da bih se trebao prilagođavati prosječnom gledatelju. Dodatni razlog zbog kojeg se ne plašim, iako sam tijekom rada na filmu imao razne strahove i dvojbe, je taj što smo u Rotterdamu imali predivan prijem od strane publike. Dobili smo jako visoku ocjenu publike 4,6. Jedan je od najbolje ocijenjenih filmova na cijelom festivalu. Ono što mi je potvrdila projekcija u Rotterdamu je to da film nije samo za kritiku nego i za publiku. Tako da sam zapravo jako entuzijastičan oko svega.

Meni se sviđa što ste u svim dosadašnjim filmovima, tako i u nagrađenim dugometražnim filmovima 'Blokada' i 'Kratki izlet' gurali vlastitu umjetničku viziju, izbjegavajući komercijalizaciju.

Načelno, stilski gledano, to što ja radim spada u modernizam. Ne spada u klasični narativni film. To su ta dva osnovna principa u povijesti filma - ili se baviš radnjom ili se baviš autorskim poetikama. Ja se bavim ovim drugim. Bez toga uopće ne bi bilo mog autorskog rada.

U toj, uvjetno rečeno, 'šizofrenoj situaciji', koliko vam je u ovom filmu bila važna umjetnička vizija, a koliko povijesno edukativno-obrazovna dimenzija filma?

Teško mi je reći da mi je jedno važnije od drugog. Mislim da su to dvije stvari  koje se nadopunjuju u slučaju ovog filma. Znao sam da, s jedne strane želim napraviti nešto što ima obrazovnu-faktografski težinu, a s  druge strane sam znao da ne želim napraviti dosadan akademski članak, nešto što bi bilo za konvencionalnu dokumentarističku publiku nego sam želio da taj jedan ludi događaj iz povijesti probam predstaviti na formalno neuobičajeni način. Zapravo sam danas sretan kako sam, nadam se, uspio napraviti kombinaciju jedne faktografije i kronologije u kombinaciji s filmskim stilom.

*

Koliko ste imali autonomiju naspram producenata? Film ima relativno bogatu produkciju.

Sve je to stvar pregovora. Film je nastajao kroz jako dugo vremena. Budžet mu je puno manji u usporedbi s igranim filmovima koji i inače imaju puno, puno veće proračune od dokumentaraca. Ovaj je film u mnogim scenama sniman kao igrani film. Unatoč tome što je film koprodukcija Italije, Hrvatske i Slovenije, ne može se reći da film ima jako visok budžet, s obzirom na to što predstavlja. Što se tiče autonomije, mislim da je u filmu 99 posto stvari koje sam želio da bude u filmu.

U uvodnom dijelu filma anketirani Riječani, uz par izuzetaka, ili ne znaju ništa o D'Annunziju ili samo kažu da je bio fašist? Je li Gabriele D'Annunzio za vas, nakon višegodišnjeg istraživanja talijanskih i naših arhiva, pročitanih knjiga i konzultacija povjesničara s one strane, fašist i po čemu? I što to znači u kontekstu okupacije Rijeke u jesen 1919. godine?

Ja mislim da je potpuno ispravno i potrebno njega definirati kao protofašista. On se u Rijeci službeno učlanio u organizaciju Fasci di Combattimento, potpisao je člansku iskaznicu. Kasnije se doduše nije učlanio u fašističku partiju, ali je ostao simbol i uzor svim fašistima. I nikad nije bježao od od te uloge uzora. Trebamo koristiti izraz protofašist. Čovjek je bio je opsjednut ratom, bio je teški nacionalist, nije zazirao od imperijalizma, nije zazirao od nasilja.

Pogotovo nad slavenskim stanovništvom tijekom okupacije Rijeke.

Da, to su sve povezane stvari. Talijanski kolonijalizam koji se kasnije prakticirao u Africi dio je iste politike. Nije da je D'Annunzio imao ideju osloboditi Rijeku. Njegova je ideja bila osvojiti istočni Jadran jer je on naslijeđe Rimskog carstva pa time pripada Italiji.

A taj temeljni mit o njemu, da je formirao državu u Rijeci?

Formirana je država, ali na samom kraju okupacije. Ona je više bila njegova strateška metoda kojom je pokušao zadržati vlast. Proglasio je državu s ustavom koji nikad nije stupio na snagu i u čijem pisanju nisu sudjelovali Riječani. Cijela ta priča o državi bio je oblik njegovog propagandnog trika kojim skreće pažnju s glavne teme, a to je okupacija i ekspanzija talijanskog teritorija.

Koliko su progresivni dijelovi Kvarnerskog ustava bili maska za taj cilj ili pak dio lucidne D'Annunzijeve ličnosti?

Kao prvo, cijeli taj ustav napisao je sindikalist Alceste de Ambris. Počeo ga je pisati krajem zime, početkom proljeća 1920. godine. I pisao ga je nekoliko mjeseci, dok ga je po ljeti D'Annunzio kao pjesnik stilski preradio i doradio. Vjeruje se da većina tih stvari koja se tiče egalitarizma nije dio D'Annunzijeve nego de Ambrisove poetike. Ustav je, inače, već tada preveden na hrvatski jezik, postoji u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. Taj ustav je projekt nekakvih ideja, ali imaš dojam da im nije svima mjesto u tom istom dokumentu. Ne znam je li prejaka riječ 'shizofreno', ali postoji moment kontradiktornosti u cijelom dokumentu. Nije, zapravo, jasno koja je njegova ideološka pozadina.

Giorgia Meloni, sadašnja premijerka Italije kazala je da bi mladi trebali nositi majicu D'Annunzija a ne Che Guevare.

Da, ona nije bila na otvaranju spomenika D'Annunziju, ali se slikala pored spomenika nedugo nakon otvaranja. Izjavila je da da je D'Annunzio herojska i povijesna ličnost u Italiji. Predstavljati patriotom osobu koja je proglasila rat vlastitoj državi i vodila dezertere iz vojske da se bore protiv regularne vojske , to po meni ne može nikako spadati u definiciju domoljublja. To je, zapravo kontra domoljubno djelovanje. D'Annunzio je, zapravo, u nekoj normalnoj situaciji, po povratku u domovinu trebao otići na vojni sud. To se nikad nije desilo zato jer je Mussolini došao na vlast i štitio ga, držao mu leđa.

Kako se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ponašala spram D'Annunzijeve okupacije?

Oni su diplomatskim putem u Versaillesu pokušavali dobiti Rijeku, da bi kasnije u Rapallu kraj Genove koncem 1920. godine uspjeli dogovoriti formiranje te male Slobodne Države Rijeka koja je praktički bila pod protektoratom Italije, i koja je bila jako kratkog vijeka jer su je vrlo brzo srušili fašisti. 

Vratimo se filmu i autorstvu. Kada ste donijeli odluku da ćete cijeli film raditi sa statistima?

Testove za ovaj način rada proveo sam  2019. godine u sklopu programa Ekran+. U Varšavi sam snimio dva kratka filma s poljskim statistima o D'Annunzijevoj okupaciji Rijeke, čisto da testiram metodu rekonstrukcije fotografija i rada s građanima. Tada sam shvatio da će, ako je Poljacima bilo zabavno raditi, to itekako biti Riječanima. Koncept sam osmislio godinu ranije, 2018. godine.

(Foto: Art kvart)

Koliko ste  čvrsto definirali koncept i scenarij uoči početka snimanja?

Čvrsto su definirane tri stvari koje su osnove filma: jedno je kronologija, drugo da je sve bazirano na arhivima i faktografiji i treće da radim u suradnji s građanima, to su bile osnove, sve ostalo je igra oko te tri baze.

Kao Riječaninu je li vam itko u školi govorio o D'Annunziju?

Ja se ne sjećam da mi je itko u osnovnoj i srednjoj školi govorio o D'Annunziju. U Rijeci postoje talijanske osnovne škole i jedna srednja škola i u njima se uči D'Annunzio u književnosti i povijesti, no ja se ne sjećam da je meni u školi itko govorio o njemu kao književniku, političaru ili kao osvajaču.

Fascinantno mi je kako je svih sedam glumaca/statista odlično odglumilo D'Annunzija. Iako amateri, jako su se dobro snašli u toj roli.

Slažem se da su bili super. Imali su dosta proba. Većina njih nisu govornici talijanskog jezika, pa pričaju talijanski  s hrvatskim akcentom što mi je drago jer se osjeti ta kombinacija hrvatskog i talijanskog jezika u Rijeci.

Kao da ti ljudi imaju užitak igranja autoritarnih lucidnih likova?

Apsolutno! Mislim  da je to za nas obične ljude katarzični moment koji ti omogućava da se staviš u poziciju nekoga koji je bio na poziciji moći, koji je radio loše stvari i da mu se na neki način narugaš. Ili da probaš doživjeti njegovu  emociju. Ima sedam različitih glumaca  i vjerujem da na različite načine doživljavaju svoju interpretaciju D'Annunzija. To ovisi i o scenama jer su neke scene namjerno patetične, neke parodijske, neke su tužne, a neke su bazirane na govorima. No, taj moment ruganja nije specifičan za 21. stoljeće. Izrugivanja Dannunzija bila su itekako prisutna u njegovo vrijeme. U arhivima smo našli jako puno karikatura D'Annunzija, pjesama rugalica. Jednostavno je imao brojnu opoziciju koja mu se izrugivala, u Italiji, u Francuskoj, Hrvatskoj, pa se tako u satiričnom časopisu 'Koprive' koji je izlazio u Zagrebu D'Annunzio prikazivao kao majmun koji sjedi na stablu. Talijani su prikazivali D'Annunzija kako mijenja odijela pa ga se ima kao gospodina, kao vojnika pa kao komunista, fašista. Uglavnom kao 'settebandieristu'. To da se mi danas u 21. stoljeću sprdamo s njegovim likom i djelom nije nimalo provokativno. Puno je provokativnije bilo to raditi u njegovo doba.

*