INTERVJU S MATEOM ŠABIĆ SABLJIĆ - OD METLICE DO BRODICE Kako izraditi brod od recikliranih metli

Nakon prvog intervjua s umjetnicom Mateom Šabić Sabljić o njezinoj ručno izrađenoj floti od šest brodica „Brodi/Ona“ donosimo vam novi intervju o gradnji sedme brodice u floti koja će biti izrađena u cijelosti od recikliranih starih metli. Prva iskustva s brodogradnjom ova je trogirska umjetnica sa zagrebačkom adresom stekla na istezalištima brodova.

Među različitim kalafatima i majstorima, kaže, bilo je divnih ljudi. Ali ponekad bi naišla i na zastarjele stavove poput poznate uzrečice da je “žena nesreća na brodu” te situacije da joj meštar od svih alata u ruke daje – jedino metlu.

Tako je metla zapravo postala inspiracija za izgradnju cijele flote brodica Brodi/Ona u čast pomorskim heroinama, koje su unatoč predrasudama i zabranama plovile morima, gradile brodove, i istraživale morski svijet.

Kruna flote je brod kojeg Matea trenutno gradi koristeći isključivo drške recikliranih metli.

Odakle inspiracija da napravite brod od metla?

Anegdota s metlom se dogodila na jednom istezalištu prije 12 godina, kada sam angažirala jednog kalafata da zamijeni nekoliko madira i pojača rebra na starom drvenom leutu. Pritom sam htjela pomoći u radu kako bih učila i pratila ritam da se posao završi u mjesec dana jer drveni brod ne smije dugo stajati na kopnu da se ne rasuši. Pogotovo drvena 65-godišnja starica kojoj je trebala ozbiljna rekonstrukcija.

Majstor je moju prisutnost vidio više kao provokaciju nego kao suradnju, pa se prvo nekoliko dana sarkastično šalio da "njegova žena ne smije na njegov brod" (jer ne može me valjda potjerati s moga broda). A kada je vidio da ne odustajem nije više znao što će sa mnom pa mi je u ruke gurnuo metlu; kao da je to jedini posao za mene, zapravo da mi pokaže gdje mi je mjesto. Drž nedaj, uspjeli smo nekako naći zajednički jezik i zatvoriti brod.

Iako sam s mora i cijeli život dišem plavetnilo, nakon prve višetjedne plovidbe, kao da mi je more ušlo u krvotok i zauzelo cijeli organizam. Taj spoj sjedinjenja s prirodom kroz medij broda u meni je jednostavno izazvao ovisnost: odmah sam se prepoznala u izjavi Renate Horvat "Od svih droga, more je najopojnije". I tako je brod postao cilj i orijentir svake godine: što više dana provesti na moru, na brodu, u stvarnijoj stvarnosti; gdje vidim, slušam, i krećem se - stvarnije. I od tada kao da sam bila "u vlasti broda" – sve napraviti samo da ta rastočena drvena ljepotica - plovi. I potom; sve napraviti - da svojim rukama sagradim vlastite brodice. 

I onda, ta je anegdota s kalafatom i metlom dodatno ulila ulja na moje djelovanje i učvrstila odluku da to zaista i napravim, bez obzira na sve, i to baš u čast ženama – morskim heroinama koje su kroz stoljeća kontrirale predrasudama i društvenim normama oko toga što je prikladno za ženu, gdje joj je mjesto: na poslu, u društvu, u kući, i na brodu.

Dok sam razmišljala kako ću koncipirati izložbu za Art radionicu Lazareti, zaključila sam da je najbolji odgovor da doslovno - metlu pretvorim u brodicu. Da sakupim drvene metle od Dubrovčanki, Dubrovčana, gostiju i prijatelja, i zapravo ih pretvorim u sedmu brodicu iz flote BRODI/ONA, koju ću posvetiti svjetioničarki s Dakse: Eudoksiji Kustrić. Na podatak o svjetioničarki s Dubrovačkog otočića Dakse sam naišla u knjizi "Svjetionički libar mali" pulskog autora Vedrana Trgovčića. Eudoksija je bila iz svjetioničarske obitelji i svjetlila je lanternom na Daksi 1901. godine.

Kako sakupljate metle? Koliko ih treba za izgraditi brod?

Izračunala sam da će mi za ovaj brod trebati okvirno 120 metli.

Lazareti su na društvenim mrežama objavili poziv da u svrhu izložbe skupljamo metle, i to je odmah izazvalo interes – Kakve veze ima metla s brodom ? Zar je na Daksi bila Svjetioničarka ? Pri pomisli da od metli gradim brodicu ljudima se odmah razvuče osmijeh, a meni napuni duša. Onda još kad pojasnim koncept i pokažem fotku kako će brodica izgledati kao dio flote BRODI/ONA, žele svoju vrijednu metlicu pretvoriti u brodicu, vidjeti kako će to sve zapravo ispasti.

Iako sam mislila "pa svi imaju doma metlu, lako ćemo ih skupiti", ispalo ja da danas ljudi uglavnom imaju plastičnu metlu, a ove drvene treba više manje iskopati kao neke povijesne relikvije zaostale iz starih radionica ili sa taraca i dvorišta, koje još nisu zamijenile plastične generacije (slično je i sa brodovima). Tako je zapravo nastala cijela potraga za drvenim metlama.

Puno metli su dali prijatelji i poznanici, kulturno umjetnički krug okupljen oko Art radionice Lazareti, brodski krug okupljen oko istezališta Posat, lokalni krug okupljen oko Zlatarske ulice, i prijatelji koji nisu iz Dubrovnika ali žele podržati rad. Bilo je i anonimnih dostava, pronašla sam nekoliko metli ostavljenih na kućnom pragu. Svi su znatiželjni kako će zapravo ispasti ta brodica od metlica.

Što vam darovatelji pritom kažu? Možete izdvojiti neke zanimljive komentare?

Jedna prijateljica je rekla: "imam ti skroz staru i ofucanu metlu, ne mogu je više gledat, jedva čekam da je pretvoriš u brodicu". Jedan prijatelj mi je rekao, "Nemam doma drvenu metlu, a rado bih ti dao neku staru korištenu koja je pošteno odradila svoj vijek, pa sad gdje god idem gledam drvene metle. Nekidan u parku je čistač ostavio svoju drvenu metlu. Došao sam u napast da je uzmem pa ti je dam. Ipak nisam, ali evo ti grablje, to ti je zapravo isto."

Zanimljiva je bila reakcija jednog gospodina koji je nekidan ušetao u moju malu galeriju u Zagrebu kojoj interijer upotpunjava i jedna od mojih brodica. Gospodin je prijatelj jedne poznanice koju nisam vidjela od lock-downa. Odmah se zainteresirao za brodicu i pitao tko ju je napravio. Poznanica mu je valjda 10 puta ponovila: brod RADI/ONA jer se on svaki put nasmijao gledajući s nevjericom i rekao joj da ga ne zeza. Ženi je već bilo neugodno. Onda sam mu ja dala letak, objasnila koncept i rekla da sada skupljam metle za iduću brodicu koju gradim. Pokazala sam mu fotku flote BRODI/ONA. Čovjek se potom ispričao, i gledao me u čudu, rekao da mu je sad skroz neugodno i da ide doma raditi (smijeh). Lijepo je bilo da smo ga uspjele uvjeriti da to ja radim, i inspirirati da zasuče rukave.

Kakav je vaš osjećaj kao žena koja se bavi tradicionalno "muškim" poslom? Koliko su u našem društvu (hrvatskom) te uloge čvrsto ukorijenjene?

Lijepo je svjetioničarka Ida Lewis, koja je svojom teškom barkom na vesla iz brodoloma spasila između 18 i 25 života, i u dnevnom tisku bila proglašena kao "najhrabrija žena Amerike", na kritiku "da je neženstveno da žene veslaju brodove" odgovorila "Nitko – osim magarca ne bi smatrao da je 'neženstveno', da žena spašava živote."

Još u 20. stoljeću žene su dokazivale da mogu same oploviti planetu, sudjelovati u utrkama, provoditi znanstvena istraživanja, izboriti se za pravo da se školuju kao inženjerke, pomorske arhitektice, časnice i buduće kapetanice. Ni generaciji naših roditelja to zapravo nije bilo "baš sasvim dopušteno", trebalo je prkositi normama.

Npr. Poput oceanografkinje i morske geologinje Roberta Eike (1920-1989) ukrcati se kao slijepa putnica na brod da bi mogla sudjelovati u znanstvenoj misiji svojih profesora, i potom ostati bez stipendije i posla, jer znanstvenice u to vrijeme nisu bile dobrodošle na moru.

Ili kao inženjerka i jedriličarka Krystyna Chojnowska-Liskiewicz (1936 – 2021), dokazati da kao žena možeš projektirati brodove i potom sama odjedriti cijelu planetu (1976-1978). Kao jedriličarka Tracy Edwardsv(1962.) dokazati da možeš nabaviti brod i sredstva za utrku oko svijeta (1989-1990), okupiti cjelokupno žensku posadu od 12 djevojaka i ozbiljno konkurirati za medalju. Dokazati da možeš biti najbrži čovjek koji je u tom trenutku oplovio svijet  kao što je učinila 2005. jedriličarka Ellen MacArthur (1976.), da možeš sama preveslati Atlantik kao Victoria „Tori“ Murden (1963.), da možeš biti kapetanica kruzera kao Serena Malani (1974.) 

Kako ćete od metla izraditi brod? Koje su faze rada?

Pri izradi, svakoj metli odvojim dršku i cirkularom ju nasjeckam u letvice. Iz svake metle izvučem oko 3 letvice. U procesu sam izgradnje, ne znam točno koliko će mi ih još trebati, jer nisu sve istih dužina, i ne mogu sve 100% iskoristiti, jer su se neke pod zubom vremena dosta savile, pa uzmem dio koji je upotrebljiv, mislim da će još 60tak metli zaokružiti brod. Nakon što napravim brodicu u drvu, prebrusim je, presvučem epoxy smolom izvana i iznutra kako bih drvo skroz zaštitila od vode. Potom dodam opremu: dva jarbola, dva vesla i dva jedra.

Umjesto kolombe napraviti ću im plovke radi stabilnosti pa će svaka brodica zapravo biti mali trimaran. Brodice se pokreću sinergijom čovjeka i prirode, na vesla i jedra, uklopljene u okoliš, ne uzurpirajući ga ni bukom, ni gorivom, ni baterijama. Nakon izgradnje slijedi performativna akcija – Ceremonija imenovanja i porinuća, gdje će kuma imenovati brodicu po Eudoksiji Kustrić i zamoliti more da čuva brod i posadu, da ih nosi pučinama i obzorima na svojim valovima, u osvit nekim novim jutrima povijesnih i budućih heroina… ovoga puta iz Dubrovnika.