INTERVJU Tomislav Pletenac: "U ovom sustavu najbolje prolaze psihopati!"

Večeras u 20 sati u Klubu-knjižari Giardini 2 poznati etnolog i antropolog dr. sc. Tomislav Pletenac gostuje s knjigom "Ne možeš ti to. Koliko self-helpa čovjek može podnijeti" (u izdanju Naklade Ljevak), nastalom u koautorstvu s prevoditeljem i književnikom Borisom Perićem.

Ovaj redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, uz akademski rad, bavi se prevođenjem i glazbom, a nakon predstavljanja održat će kratki koncert u kojem će izvoditi pjesme Nicka Cavea u prijevodu na kajkavski dijalekt. Dovoljno razloga za razgovor.

Tomislav Pletenac (Varaždin, 1967.) studirao je na Tehničkom fakultetu u Mariboru, gdje je stekao zvanje inženjera informatike. Nakon toga studirao je te diplomirao etnologiju i muzeologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. radi kao znanstveni novak na istoj ustanovi, a nakon stečenih zvanja magistra te doktora etnologije, postaje docent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta.

Naišao sam na podatak da je John C. Norcross, profesor psihologije sa Scrantona naveo da je 95 posto knjiga samopomoći napisano bez ikakvog znanstvenog ispitivanja. Postoji li dobra self-help literatura ili je u cjelini riječ o prodavanju magle?

Problem self-helpa je redukcija kompleksnih sustava. Naime ako imate posla s kompleksnim i otvorenim sustavima onda ste sigurno u prostoru kaotičnih procesa. Vrlo mali pomaci u takvom sustavu mogu proizvesti neočekivano velike pomake u funkcioniranju sustava. Društvo, čovjek, klima i okoliš samo su neki od primjera takvih sustava. Mali mikrobi koji su se proširili na plantažama nakon europske okupacije Južne Amerike duboko su utjecali na cijeli ekološki sustav i stvorili nove odnose. Ljudski život je još enormniji primjer jer imate samog sebe kao dio šireg sustava. Stoga ne možete sagledati vlastiti život bez vlastitog uplitanja odnosno vaša interpretacija života je ujedno i dio samog života. Ako to pokušate reducirati na pet dobrih pravila onda samo stvarate neprimjetne efekte koji će vas učiniti još ranjivijima nego ste bili prije.

Na čemu se temelje glavne zablude self help literature? Je li self help privlačan jer je mnogima  ljudima lakše vjerovati u magiju, čarobnjaštvo nego u naporan rad?

Osim redukcije radi se i o teološkom poimanju svijeta. Prosvjetiteljstvo je uvelo sekularizam, pa i znanstveni militarizam u zapadnu percepciju svijeta. Uspostavila se neka čudna slika svijeta u kojoj bi trebali samo čekati da znanost na kraju ponudi odgovore na sva moguća pitanja. No i znanost je sustav pa se znanstveni zaključci upisuju natrag u sustav i proizvode samo nova pitanja. To i je smisao znanosti, ona nema neki svoj idealni kraj jer bi to za znanost značilo smrt. U takvoj viziji znanstvenici neumorno rade na dokinuću znanosti što je samo po sebi paradoksalno.

Zapravo i znanost se temelji do određene mjere u vjeri, vjeri da živimo u svijetu koji je logički organiziran, samo za tu organizaciju nije odgovorno nadnaravno biće već prirodni zakon. A što ako nije baš tako divno organiziran i objašnjiv s neke Arhimedove točke? Što ako je vizija organiziranog univerzuma također proizvod nekog zakona? Tako je znanost u stalnoj ontološkoj, pa i epistemološkoj krizi, za što smatram da je vrlo produktivno stanje. To je i te kako bilo vidljivo tijekom pandemije. Mislim da je tu znanost pokazala pravo lice, a to nije ono lice kakvo smo očekivali. Znanost je stvarala hipoteze i interpretacije koje su pokušavali dokazati. Napuštale su se stranputice, nastavljalo se obećavajućim smjerovima, sve dok nismo na kraju dobili rješenje koje nije bilo idealno, ali je barem donekle smirilo situaciju.

Doduše, moguće je i da je virus COVID-19 jednostavno ispunio potencijalne genetske transformacije i prilagodio se okolišu. Virus sad živi skupa s nama. Koliko je znanost pomogla virusu da se adaptira zapravo teško da ćemo moći ikada u potpunosti potvrditi ili opovrgnuti. Unatoč znanosti svijet će zauvijek ostati nesigurno mjesto. I tu se otvara prostor za alternativne interpretacije. Pitanje je samo kakav će oblik steći u povijesnom trenutku.

Self-help literatura je silno tražena, prodavana i čitana, kolikogod je ismijavali i prezirali. Je li to zbog toga jer je self-help postao zamjena za vjeru? Otkud takvog teološko  potencijala u self-helpu nasuprot stoljeća prevlasti obrazovanja i kritičkog mišljenja?

Da se oslonim na prošli odgovor - u ovom povijesnom trenutku vi možete biti super obrazovani pojedinac, a da od toga i nemate neke osobite koristi. Definiranje znanja i obrazovanja tijekom reformi kapitalizma koje su svoj vrhunac doživjele tijekom 80-tih godina 20. stoljeća u potpunosti se promijenilo. Vrijednosti i stavovi koji su bili oslonac razumijevanja društva nakon Drugog svjetskog rata korjenito su se promijenili. Na čelo nove ideologije dolazi pojedinac kao tvorac vlastitog života. Stvorena je vjera u pojedinca kao jedinog odgovornog za vlastitu situaciju.

Drugim riječima, rodili se vi u siromašnom predgrađu okruženi kriminalom ili u bogatoj obitelji, pravilne ili nepravilne odluke mogu vas dovesti do uspjeha ili neuspjeha. To je naravno, nemam bolju riječ, teška bedastoća, ali bedastoća koja je uvjerila one najsiromašnije radnike da će se u dogledno vrijeme u takvom sustavu obogatiti. Da oni iz bogatih obitelji neće biti jedini koji imaju pravo na uspjeh. Tada je postalo jasno da uspjeh, osobito onaj ekonomski, nije proizvod ni obrazovanja, pa možda ni startnih pozicija već usvajanja kulture uspjeha, kulture pobjednika.

No ta je kultura istovremeno bešćutna, a svoje bližnje vidi isključivo kao mjesto manipulacije, sučeljavanja interesa i sukoba. U takvom sustavu najbolje prolaze psihopati, oni nemaju odnos prema drugom i nisu svjesni na koji način bi njihove akcije mogle nanijeti bol drugome. Društvo je postalo gladijatorska arena. Međutim, razlozi za nečiji uspjeh ostali su misterija kako onim uspješnima, tako i onim neuspješnima. Na mjesto tog misterija dolazi priručnik za self-help. Ako je prema Karlu Marxu religija u 19. stoljeću bila opijum za narod, onda je to danas self-help. Da stvar bude gora, misterij bogaćenja stvorio je antisemitizam, pa se Židovima pripisivala neka tajna moć, od tajnih rituala do vladavine globalnim odnosima. I tu već self-help glatko prelazi u teorije zavjere. Jer nakon što ste se nagutali svih oblika navika uspješnih ljudi, a život vam je i dalje, barem prema kriterijima portala, magazina i celebrity vijesti, mizeran, onda je sigurno krivac neki tajni vladar iz sjene.

Shakespearov “Timon Atenjanin” poslužio je Karlu Marxu kao nadahnuće za analizu odnosa novca i društva, pa je tako Marx  napisao i ovo: “Kolika je snaga novca, tolika je moja snaga.  Ja sam hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge”. I danas se ekonomska uspješnost doživljava najčešće kao jedino mjerilo uspjeha. S druge strane, bitku gubi obrazovanje i temeljit predan samodiscipliniran rad. Je li moguća ikakva budućnost, a da nije distopija? 

I ne samo Shakespeare, već i Goethe. Moj prijatelj Mario Vrbančić u svojoj knjizi "Što nakon distopije?" argumentirano tvrdi da nema bijega iz distopijskog scenarija. Usput, naslovnicu te njegove knjige krasi rad pulskog umjetnika Bojana Šumonje. Dakle, Mario u jednom poglavlju posvećuje pažnju brojanju i prebrojavanju kao temeljnoj odlici suvremenog društva. Drugim riječima pretvaranje svega u mjeru oblik je nasilja nad životom i siguran put u distopijsku realnost. A što je novac nego mjera svega, vrst univerzalnog računala? Dakle čim počinjemo mjeriti nalazimo se na jednakom skliskom terenu redukcije kakvu nam pruža i self-help.

Pogledajmo suvremena sveučilišta. Na njima se forsira kultura kvalitete, ali o čemu se zapravo radi? Radi se o potpunom podređivanju obrazovanja mjerljivim ishodima i stvaranju okoliša pogodnog za brojanje svega i svačega. Studenti danas više ništa ne moraju znati, već samo moći. Znanje nije mjerljivo, ali vještine jesu. Apologeti tvrde da ako nešto možeš učiniti onda to i znaš. Algoritmi dubinskog učenja po tome znaju što govore, a zapravo nemaju pojma. Kultura kvalitete sve pretvara u mjeru, a mjeru u novac. S obzirom da se i sami pretvaramo u strojeve koga briga za način kako sam došao do sposobnosti. Znanje je neubrojivo, čudovišno i stoga opasno. Treba učiniti sve ne bi li se strpalo u kakav rezervat ili kavez da slučajno ne zarazi društvo.

Kako biste, planetarno gledano, objasnili naše društvo koje više nije sposobno misliti o ikakvoj budućnosti osim o apokaliptičnom kraju svijeta? Je li strah glavna i najprofitabilnija emocija?

Za strah se obično smatra kako je jedna od osnovnih emocija. Na strahu se temelje i glavni zaključci evolucijske psihologije. No osobno smatram kako strah niti je jednostavna emocija, niti jedina koja upravlja našim ponašanjem i našim odlukama. Iza straha se krije neizvjesnost, čime se vraćamo neubrojivosti. Strah možemo osjetiti tek kada prepoznamo opasnost, ako ne uočavamo opasnost onda straha i nema. Prepoznavanje, kako i sam korijen riječi upućuje, podrazumijeva i neko znanje. Odnos znanje/strah temelji se na prepoznavanju nepoznatog, onog što nije dio znanja i moći analitike.

Nađemo se ispred medvjeda u šumi i ne znamo kakva će biti njegova reakcija, iz njegove perspektive je moguće da smo prijetnja ili nas uopće ne doživljava. Problem je što mi ispred njegovog pogleda ne znamo tko smo i što smo. Strah je dakle upisan u mjesto na kojem se zaustavlja znanje.

Neizvjesnost je, s druge strane, temelj jezika. Mi govorimo i pišemo unatrag. Prva riječ neke izjave svoj puni smisao dobiva tek na kraju same izjave. Tako na kraju krajeva funkcioniraju svi narativi, pa i onaj našem životu. Smisao dodjeljujemo uvijek unatrag. Zbog toga se najbolje prodaje cliff-hanger kao dominantni medijski proizvod danas. U neizvjesnosti čekamo razriješene drame, katarzu ili opet nastavak. Najbolje se prodaje neizvjesnost, a tek onda s njome povezan strah. Apokaliptični scenariji kraja svijeta odlično su sredstvo za marketing bilo čega. Tako je ekonomija pažnje danas ključna ekonomija.

Koje biste alternative preporučili onima koji traže pomoć u savjetima za osobni razvoj? Koji su to izvori ili pristupi koji po vašem mišljenju stvarno mogu pomoći ljudima da se bolje suoče s vlastitim neuspjesima?

Ne znam kako bih na to odgovorio, a da pri tome i sam ne poprimim diskurs jeftinog self-helpa. Periću i meni je odgovor dokolica. Neuspjeh je posljedica mjerenja sebe prema drugima ili nekim idealima koji se promoviraju. Što ako naprosto kažem: "Briga me". Ako je danas sve podređeno efikasnosti mjerenoj kroz novac, onda je dokolica jedina subverzija. Raditi upravo ono što se ne cijeni i što nema neki primarni cilj. Na kraju krajeva, nije li upravo dokolica zaslužna za svijet koji imamo u smislu tehnoloških sprava i proteza. Tek u dokolici, izvan stalnog nadmetanja s nemogućim primjerima, krije se oslobođenje. S druge strane moramo se znati nositi s neuspjehom jer su oni normalan dio života, neumitni su kao i smrt. I stoga je Beckettov citat vječan: "Try again. Fail again. Fail better".

Komercijalizacija je, tvrdite, uspjela uništiti kritičko mišljenje, pa i u umjetnosti kojoj su podrezana krilima i koja je , kako kažete, postala još jedna tržišna niša. Mogu li autentični ostaci umjetnosti spasiti svijet, ili je to naivno i nerealno očekivanje pored “dobrovoljne” diktature profita?

Nitko ne može spasiti svijet, ali umjetnost još uvijek može omogućiti dokolicu. Kantova estetika se temeljila na sviđanju bez interesa. Kant razumije estetski doživljaj kao ostatak od funkcije, nakon što u potpunosti analizirate neku stvar, prebrojite ju, klasificirate, još uvijek ostaje nešto što ste propustili. Taj ostatak je za Kanta upravo estetski doživljaj.

Umjetnost dakle funkcionira u trenutku kada nema interesa, funkcije, efikasnosti, kontrole kvalitete i sličnih metoda pobrojavanja. Ako želite uživati u umjetničkom djelu onda se nužno morate prepustiti dokolici. Danas umjetnost ne zahtjeva dokolicu već stvara sublimne prostore spektakla. Kant je vrlo pažljivo odvajao sublimno od estetskog jer je sublimno nešto što nas u potpunosti obuhvaća i slično strahu i neizvjesnosti zaokuplja. Problem s Kantom je naravno i to da je on prosvjetiteljskih nazora pa je time stvorio čudnu dihotomiju između znanosti i umjetnosti. Kao da su to neke odvojene domene u kojima jedna nastavlja gdje druga staje. Zbog Kanta smo nasjeli na ideje kako je umjetnost puka kreativnost, inspiracija, originalnost i genetski talent. Umjetnik ne smije biti analitičan, mora se prepustiti intuiciji i slično.

No umjetnost je i te kako analitična i kritična, ali to nije uvijek vidljivo. Možda jest u literaturi, ali u vizualnim umjetnostima bitno manje, jer je naš vizualni senzorni aparat puno brži od svih ostalih i gotovo automatski pridajem značenja vizualnom podražaju. Umjetnost je tu da kritizira naš pogled, da mu da opcije. Kad je Andy Warhol naslikao limenku Campbell juhe ponudio nam je da se upitamo o naravi naše vizualne realnosti, čime je napučena i zašto. Ako jurite za uspjehom, Warhol vam je budala sve dok se na njegovu sliku ne nalijepi ogromna cifra. I dalje će vam biti to neumjesno i čudno ali će ta cifra proizvesti strahopoštovanje – sublimnost. Pretvaranje umjetnosti u cifru tako vješto skriva njen subverzivni potencijal.

Knjiga "Ne možeš ti to"  vrvi vam argumentima, referencama, no i ironijom, ponajviše crnim humorom. Ako bismo se šalili, hoće li vas autore pobornici self-helpa doživjeti kao nadmjene cinike i ne gubite li tako puno čitatelja? Računate li bar malo na njihovo obraćenje?

Gubimo i dobivamo. Mi smo pisali knjigu iz dokolice, mi nemamo MRI ili slične sprave da vidimo što se događa u glavama čitatelja. Mi opisujemo trenutak u kojem smo se našli s referencama koje imamo i stilistikom kojom Boris vlada. Taj opis može nekom biti nadmen i ciničan, nekome zabavan, nekom besmislen, ali ako ima reakciju onda je naš posao obavljen. Smisao teksta nikada nije u posjedu autora, već čitatelja.