U raskoraku ambicije i realizacije, unatoč pojedinim dobrim momentima, odvažan iskorak suštinski neverbalnog kazališta DR Inat u govornu predstavu nije se, uza sav nemali trud autorskog i izvođačkog tima, pokazao najuspješnijim.
Sinoćnja 65-minutna premijera "Atilusa" na Maloj sceni INK-a, autorskog projekta Ines Božac Trošić, koja uz dramski predložak potpisuje režiju te gotovo sama nosi predstavu glumeći lik 44-godinje usamljene Klare - koja umjesto naručenog humanoidnog robota šestogodišnjeg dječaka Nikole greškom dobiva 30-godišnjeg robota plesača Atilusa - nije nadišla amaterske okvire već gustim, 'doslovnim' narativnim tekstom (iako se autorici ne može negirati talent), ni razinom izvedbene uvjerljivosti, a ni dinamikom.
Treba reći da 'Inat' nije profesionalna kazališna skupina, strasno su posvećeni teatru, kao njegovi ljubitelji, amateuri, no verbalni teatar je, čini se, veliki zanatski zahtjev. Nije svakako ova predstava fijasko, no svakako je neširoka dosega.
Vrijedi osvijetliti izvjestan spisateljski talent autorice, posebno u drugom dijelu predstave.
Nakon što se očajno usamljena Klara u uvodu telefonski grubo obrušava na majku ("Nisam mogla prirodno zatrudnjeti. I moji jajnici, hvala bogu, nisu dehidrirali, ali tvoj mozak očito jest"), gledatelj naknadno saznaje da je majka već neko vrijeme pokojna.
Završna scena, njeno komuniciranje s, na sceni iščezlim, Atilusom sugerira da je sve bilo plod njene iluzije, projekcija jedne slomljene individue koja nema nikog na svijetu. Prethodno se sve više vežući za Atilusa, godi joj njegova misao: "Nije sramota biti usamljen".
Iako konstruiran s bilijun ljudskih iskustava, završni zanimljiv Atilusov dijalog s Klarom (i to je plus ove predstave, kao i pojedini humorni momenti) otkriva povremeno pucanje limita umjetne inteligencije, njenu 'humanost'. U jednom trenutku, dok raspravljaju jesu li njegove rečenice plod njenih govornih naredbi ili ne, ona kaže: "Znaš, primijetila sam još ranije da si spontano prešao s 'vi' na 'ti'".
Osvjetljavajući doseg i učinke umjetne inteligencije na cijelo društvo, još više posvemašnju otuđenost ljudi, na Klarino pitanje zašto mu je lijepo u njenom društvu, Atilus odgovara: "Jer me tretiraš s poštovanjem. Na osnovu mojih usađenih iskustava, ljudi su uglavnom površni, žive na autopilotu i skloni su etiketiranju. Ne trude se zagrepsti dublje kako bi vidjeli što je ispod te površine. Kad bi maknuli etiketu, mogli bi istinski upoznati ljude oko sebe".
Atilusa korektno glumi Vlado Butković, mada treba reći da je, za razliku od Ines Božac Trošić, imao lakše uvjete. Njegov glas je unaprijed snimljen, a njegovi robotski pokreti (pri čemu je njihova nenaglašenost dobro rješenje) oslobodili su ga od starta udovoljavanju strogih zanatskih glumačkih standarda, i u govoru i u scenskom pokretu.
Klarini demoni u nekoliko navrata pojavljuju u vidu dviju maskiranih plesačica (Korana Daić van Der Velde i Gordana Trajković) čiji su plesni izričaji, uz njihovo najšire moguće tumačenje, izraz svima znanog fizičkog, neverbalnog kazališta DR Inat.
Neovisno o njihovoj izvedbenoj uvjerljivosti, uz sugestivnu glazbenu podlogu, ne čine se optimalnom nadogradnjom ovoj dominantno govornoj predstavi. Generalno, bez ikakvog popovanja, možda je premijera trebala ipak biti u prostoru Inata u Rojcu, a ne u INK.