"Mi smo beskućnici, ali ljudi smo, kao i svi drugi. Ne vidim zašto bi se na nas gledalo drugim očima"

Piše Tatjana Gromača Vadanjel

- U jednoj sobi su oni koji se rano dižu jer idu na posao, tako da smo ih ovdje grupirali, jer oni idu malo ranije spavati, ujutro su obazrivi, da ne probude ostale… Jedan dečko se je zaposlio u Herculanei, zna se dizati već u dva, dva i pol u noći… Inače ovaj tu dio će nam biti žensko krilo, jer im tu upravo renoviramo jedno kupatilo, koje će biti samo za žene. Evo vidite, tu nam je dosta na gusto…

- Koliko imate korisnika trenutno?

- Trenutno ih je 25, a inače ih znamo imati i po 30, 35… Evo ovdje je jedna mala soba, ovdje je jedna veća…Oni sami održavaju higijenu prostora, ujutro se napravi jedno redarstvo, svaku subotu radimo jednu malu generalku, tako da svatko doprinosi onako kako može… Tu su muški WC-i, skladište, ured, praonica, sušionica rublja… Ovdje je sve zatrpano kutijama, jer smo dobili upravo veliku donaciju - sve Osnovne škole iz Istre koje nose ime Vladimira Nazora napravile su jednu humanitarnu akciju, Osnovna škola Pazin, Karojba, Motovun, Vidikovac i druge, sakupile su preko tonu hrane i higijenskih potrepština, upravo su nam to donirali…Vidite, ovdje smo napravili kuhinju, blagovaonu, dnevni boravak, ovdje su korisnici sami postavili pločice, tako da pokušavamo stvoriti neku atmosferu prijatnu, atmosferu doma… Jer u ovom se boravku nekada nije niti grijalo zimi… - sve nam to pokazuje, uvodi nas u veliki dom beskućnika u Puli, odnosno Prenoćište za beskućnike Rachem, voditeljica ove ustanove Varja Bastiančić.

Preko spavaonica i kupaonica na katu, pa preko svih ostalih prostorija, stigli smo do dnevnog boravka. Tu nas čekaju korisnici, i neki od onih među njima koji su voljni, pripravni na razgovor.

- Ovo je prenoćište, a mi smo beskućnici, ali ljudi smo, kao i svi drugi. Ne vidim zašto bi se na nas gledalo nekim drugim očima. Jer sudbina ima različitih, iako se misli da su ljudi sami krivi ako ih zadesi sudbina poput naše, to je često mišljenje, a bez da znaju o čemu se radi, što je netko sve prošao, kako je došlo do toga da se nađe na ulici u jednom trenutku svog života, koji ga je splet okolnosti tu doveo, kaže gospođa Mirjana. Ona je nekada radila u palijativnoj skrbi, kao medicinska sestra, njegovateljica, pa kaže da se je od umirućih ljudi naslušala svačega i o takozvanim kućnicima, kako ona zove ljude koji posjeduju krov nad glavom.

- Eh, kad bi zidovi mogli govoriti, naslušali bi se mi svega i o kućnicima, ne samo o beskućnicima – kaže.

Beskućnik Goran, antialkoholičar, asket i ljubitelj dobroga štiva

Goran je ovdje od siječnja, a i nekada ranije bio je na istoj adresi, još dok je ovdje tadašnje Prihvatilište za beskućnike vodio gradski Crveni križ. U tom je periodu Goran završio tečaj za zavarivača, zaposlio se i počeo raditi u "Uljaniku", međutim brodogradilište je ubrzo potom zatvoreno, pa ga je to, kako kaže, 'izbacilo iz takta'.

- Uglavnom, završio sam na ulici u Rijeci. Ali sve je počelo daleko ranije. Rođen sam u Zenici, u Hrvatsku sam došao 1993. Bio sam kao maloljetan dolje u vojsci, u HVO, vidio sam sve i svašta. Jedva smo se nekako živi izvukli iz rata u Bosni i došli u Kutinu, i tamo sam se zaposlio u „Petrokemiji“, taman sam 18 godina napunio tada. Poslije sam radio na Pagu, radio sam građevinu, pa u trgovini s građevinskim materijalom, pa u servisu jahti, glisera, i tamo sam neku glupost napravio zbog koje sam završio u pritvoru. Kad sam pušten iz pritvora, našao sam se u Puli. Tu sam onda klošario, skupljao boce, svašta, i onda mi je jedan tip prijetio da ne skupljam boce u Šijani i izbo me nožem, dobio sam puno uboda, probijena mi je slezena, plućno krilo, završio sam u bolnici. Poslije su mi neki ljudi pomogli da dođem tu u prihvatilište, i tu sam volontirao, kuhao za korisnike, održavao sve, i kasnije taj tečaj završio i zaposlio se u Uljaniku, ali nakon propasti Uljanika završio sam na ulici u Rijeci. Živio sam na ulici, šest, sedam godina.

- Kako na ulici, gdje ste spavali, prali se, hranili se - pitamo?

- Preko ljeta nema veze, spavate na klupi, gdje god stignete. Preko zime sam spavao na jednom teniskom igralištu, gdje je jedna kućica napuštena. Unutra sam si stavio dvije plastične stolice, imao sam vreću za spavanje, i tako sam na tim stolicama spavao.

- A kako ste se hranili?

- Sakupljo sam boce. Preko ljeta sam mogo dosta skupit, preko zime malo manje…Ali preživljavao sam, dovoljno bi imao za kupiti kruha i salame, i cigarete, kasnije sam i cigarete ostavio. Ma, imao sam dovoljno, još bi i nonicama u supermarketu dao, kad ne bi imale dovoljno na blagajni…Jer, znate, mogu izdržat sve i svašta, ali na neke sam stvari stvarno osjetljiv. Bilo je situacija, u Rijeci, na ulici, nekoj nonici ispadne novčanica, malo krupnija, ja je dignem i donesem. Njoj suze na oči, kaže – to mi je kaže sve što imam do sljedeće mirovine!

Život kao nešto prolazno

Inače ne gledam na život kao svi ostali ljudi, pojašnjava nam dalje Goran.

- Gledam na život kao na nešto prolazno. Nemam više taj osjećaj, kao, rodite se, škola, roditelji, obitelj, muž i žena, djeca, to mi je sve postalo besmisleno. Živio sam godinama na ulici, ali uvijek sam držo do sebe, nije niko znao da ja živim na ulici. Robe sam nalazio, ljudi ostavljaju dobre robe na ulici, sve čisto, sve oprano, napunim si par boca vode okupam se, po ljeti normalno na plaži, nekad sam i u trgovačke centre znao otići oprati se, obrijati, niko nije znao da sam ja na ulici. Dvije sam godine tada radio u jednom privatnom sanitetu, vozio sam bolesnike u staračke domove, u bolnice, hospicije, i vidio sam ono – budite dobri prema svima, pomažite.. Samo mi je dosta da sam zdrav i da imam za preživjeti.

Goran trenutno radi na građevini. Ima i osobnu, i vozačku. Kad skupi dovoljno novca, planira si iznajmiti garsonijeru.

- Dugo sam živio na ulici, sada sam tu, želim se malo i adaptirati, i odmoriti. Bio sam se ipak otuđio od ljudi, sve mi je bilo bez veze, sjest u kafić, i slično, čovjek se zaboravi ponašati…Ali većinom sam i izbjegavao ljude, jer ljudi su vam danas, i sami znate kakvi, materijalisti, i samo gledaju kako da vas iskoriste…Ali, pročito sam milion knjiga. Ljudi bacaju knjige, a ja - nema što nisam pročito.

Nabraja tako svoje omiljene pisce - ruski pisci, Gogolja naročito voli, ali i Tolstoja, od francuskih Balzaca, a kao klinac volio je Henry Millera… Zagorku uživa čitati.

- Ona tu milion stvari uplete, ali tako lijepo, tečno mi je čitati…Volim povijesnu tematiku, ma – šta god sam stigo, ja sam čito!

'Ne pila me poslodavac, ne pila me banka, niko me ne pila'

- Dignem se rano, još bude noć, sakupim boce, zaradim si koji dinar, kupim si nešto za jest, nešto za grickati, i ako je lijepo vrijeme sjednem na klupu u park, nešto grickam i čitam. Malo i zaspim… U biti, mozak na pašu, bez obaveza. Ne pila me poslodavac, ne pila me banka, niko me ne pila. A da me neko baci u džunglu, samo s nožem, ja ću preživjet. Jer sam sedam godina proveo na ulici, bez ičega. A nije mi ništa falilo, imo sam sve što mi je trebalo.

Goran kaže da ga je život beskućnika vratio na ono iskonsko. Ali opet, napominje – nije prolupao.

- Ja uvijek kažem da sam sebi sam kriv za sve što mi se dogodilo. Da sam mogo u određenom trenutku stat na loptu, mogo sam. Prežvakat te gluposti, ne vraćati se na stare greške…

Sakupljanje boca nisu još zabranili kod nas?, pitamo.

- Ova vlada je rekla da oni ne namjeravaju ljudima zabranjivat da skupljaju prazne boce, kaže Goran.

Eto, bar nešto, slažemo se, u zajedničkoj ironičnoj zahvalnosti.

- Ali klošarenje po tim parkovima, kao što je u Puli, to nisam nigdje vidio, a prošao sam dosta tih gradova po Hrvatskoj. Narkomani, pa ovi što cugaju, oko samoposluga i po parkovima, nigdje nisam toliko puno toga vidio kao ovdje, toliko tih ekipa, i to, od juta pa do na večer, i tako svaki dan. Tamo, ako na klupu sjednete, ona smrdi. A policije nigdje, niti patrola u autu da prođe…

Rijeka je dosta veći grad od Pule, ali takvog klošarenja kao ovdje nisam vidio.

Nema - policija ide i nema toga, čak ne smijete niti piti alkohol po parkovima. A kod nas u Puli se čak i ispod Arene, gdje turisti dolaze, stranci, isto klošari skupljaju, cugaju. Pa gore parkić odmah nasuprot knjižnice, po cijele dane, pa Monte Zaro, park, pa kod Zavoda za zapošljavanje park, sve centar grada, pa na Verudi kod marketa…ma, posvuda…

I stvarno, kimamo, i sami začuđeni, Goran je u pravu.

Brzo završavamo razgovor jer već nas čeka Ranko Pavlović. I ovaj je sugovornik više nego simpatičan. Pažnju nam privlači njegov prsten.

- To je malteški križ. Ljudi ga poistovjećuju s fašizmom, ali nema veze s fašizmom, to je simbol iz puno starijih vremena, odlikovanje za hrabrost.

'Zimi kada ste vani, mogu vam reći da je pakleno'

U prihvatilište je Ranko došao nakon liječenja od alkoholizma.

- Kad je čovjek pod utjecajem alkohola sve vidi drugačije. Sada vidim da sam dosta toga zeznuo, imam osjećaj krivice. Brak, djeca... Radio jesam puno, ali malo vremena sam provodio s njima. Gledam iz današnjeg kuta da sam mogao više. Narušio sam si zdravlje, završio na ulici. Nemam pojma gdje sam spavo - gdje god sam mogao. Da bi na kraju završio u bolnici. Dobio sam tuberkulozu, i dan danas imam posljedice. Pluća su mi jako oštećena, proglašen sam invalidom, kaže Ranko.

Ranko: "Sada vidim da sam dosta toga zeznuo, imam osjećaj krivice"

- Premlad sam za ići u mirovinu, premlad za starački dom, tako da je to nekakav status quo. Imam volju za ići raditi, ali nemam više zdravlje. Ovdje sam trenutno zaštićen, jer na ulici si izložen svemu, od vremena, loših ljudi, dobivao sam i batina…Živiš ispod higijenskog minimuma, prehrana isto, ali zimi kada ste vani, mogu vam reći da je pakleno. Jer negdje oko devet, deset navečer grad se ugasi, ostaneš sam. I onda imaš o čemu razmišljati…

Nade i želje ne umiru u prihvatilištu Rachem

Ranko Pavlović predao je papire za gradski stan, malu sobu s kupatilom i malom kuhinjom, gdje bi mogao dalje živjeti s ovako narušenim zdravljem, viđati svoje kćeri, unuku. To mu je najveća želja, i nada se da će u Gradu Puli pomoći da se ta njegova želja, i njegov problem, riješi.

- U stanu bi imao svoj mir. Jer ovdje koliko god je dobro, pravila su stroga, ali tako mora biti. To je sve u redu, ali stalno si izložen, nemaš svoju samoću, svoj mir… a to je svakome od nas potrebno. Ja sam naveo u toj molbi da sam hrvatski branitelj. Bio sam dosta na ratištu, ali do sada nisam niti od vojske tražio ništa…

I Mirjana Orlović i njen sin Saša, koji se uskoro vraća s liječenja od alkoholizma s otoka Raba, oboje su bili učesnici Domovinskog rata. I njihova je priča, kao i druge, i one koje nismo ovdje uspjeli prenijeti, teška i, iz sadašnje perspektive, pomalo i neshvatljiva – kako se je dogodilo ono što se je dogodilo?

Kako su ljudi koji su bili ugledni građani, imali svoj stan, posao, obitelji, gotovo pa u veoma kratkom periodu, u čas, ostali bez svega? Možda više ne treba pokušati razumjeti, možda samo treba prihvatiti – eto, dogodilo se je. Ali i Mirjana bi željela svome sinu osigurati malen i siguran dom, kakav je jednom imao. I njene su nade uperene ka Gradu Puli, gdje je usmjerila svoj zahtjev za pomoć. Nada se, kao i Ranko, pozitivnom odgovoru…

Gospođa Mirjana željela bi svome sinu osigurati malen i siguran dom, kakav je jednom imao

Naš posjet ovoj humanoj ustanovi, koja načinom svoga rada može biti primjer mnogim ustanovama ovoga tipa u Hrvatskoj, jer inzistira na momentu humanosti, ali i osobne odgovornosti samih korisnika, njihova zrela i svjesna postavljanja spram svoje životne situacije i mogućih perspektiva, rad na njihovu otvaranju odnosno ostvarenju, završavamo razgovorom s osobom koja je vjerojatno najzaslužnija da je u Prenoćištu "Rachem" iz Pule sve tako kako treba - Varjom Bastiančić, koja već 22 godine radi u nevladinom sektoru, angažirana uvijek oko društveno marginaliziranih osoba.

Nekada je vodila udrugu koja se je bavila resocijalizacijom ovisnika, i u tu udrugu javljali su se i ljudi s problemima beskućništva, tražeći pomoć u hrani, u mogućnosti da se samo otuširaju i slično…

Ništa bez Varje

- Već, prije desetak godina, govorila sam, u razgovorima s Gradom, kako bi u Puli trebalo otvoriti prenoćište ovog tipa. Ali tada još nije bio trenutak. No kada je Crveni križ krenuo u zatvaranje Prihvatilišta za beskućnike, koje je bilo u ovoj kući, pojavio se taj trenutak. S druge strane imali smo u Puli onu situaciju kada je Samački hotel prodan, išao je u privatne ruke, i tada je 52 ljudi ostalo bez krova nad glavom. I tako smo došli u ovaj prostor. Vrlo brzo smo dobili podršku i Ministarstva rada i mirovinskog sustava, koji nam je dao dodatna sredstva da radimo i dio dana, jer smo od Grada Pule i Istarske Županije dobili sredstva isključivo za prenoćište, i tako smo prenoćištu dodali poludnevni, pa dnevni boravak, i napokon smo došli do onog što je adekvatno, i ispravno, i humano i dostojanstveno - a to je da zapravo radimo 24 sata, dakle bez zatvaranja, a to je evo od prosinca prošle godine.

Preko skromnih sredstava koja dobivaju od Grada i Županije ovdje u "Rachemu" trenutno imaju zaposlena tri noćna djelatnika. Zaposlena je također jedna gospođa koja radi tijekom jutra kao zajednička 'domaćica' i od nedavno su ovdje dobili ispomoć za stručnog suradnika.

- U stvari smo potkapacitirani, jer sve skupa održavamo s pet zaposlenih, ali nadamo se da će nam Ministarstvo dati podršku da zaposlimo još barem par stručnih suradnika, kaže Varja.

Ništa bez Varje Bastiančić

Što se tiče kuhanja, za sada ovdje nema zaposlene kuharice, već se kuhanjem bave svi, ovisno o dogovoru. Također i od pet žena volonterki svaka jedan dan u mjesecu donese od kuće nešto skuhano…Recimo da sve dobro funkcionira zahvaljujući dobroj unutarnjoj organizaciji, i dobroj volji samih voditelja i korisnika. No šire promatrano, problema ima.

- Međutim kod nas u Hrvatskoj nije se razmišljalo općenito o kadrovskoj križaljci koja bi trebala biti jedan standard, kada je riječ o prihvatilištima odnosno prenoćištima za beskućnike. Jer tu je također potreban jedan viši standard stručnog kadra, kao za staračke domove. S druge strane, skrb za beskućništvo je potpuno spuštena na jedinice lokalne uprave. Tako da je to još uvijek jedno područje koje nije dovoljno uređeno. Zakon o socijalnoj skrbi još uvijek nije dovoljno razradio socijalnu uslugu koja se pruža osobama u beskućništvu, pa tako i prilagodbu prostora i kadrova, sve staviti u jedan realitet… tako da tu ima još dosta toga što bi trebalo riješiti, pojašnjava nam Varja Bastiančić.

- Ima tu svakako prostora za napredak i za uređenje ove usluge na puno realniji način, nego što je to sada uređeno, zaključiti će ova iznimna voditeljica prenoćišta za beskućnike, koja napominje kako je ljudima koji završe na ulici najprije potrebno vratiti ono primarno što su izgubili ostajući bez svog krova nad glavom – njihovo vlastito ljudsko dostojanstvo.

Na koncu, saznajemo kako je hebrejska riječ 'Rachem' odabrana za naziv ovoga prenoćišta zbog simbolike svoga značenja, u želji da to bude i mjesto milosti, i mjesto s kojega se otpočinju novi životi.