Izgubljeni Dream Team - zlato za Jugoslaviju točno kad je prestala postojati

Pretposljednjeg dana festivala (srijeda) u Areni je izvan konkurencije prikazan još jedan hrvatski film s košarkaškom tematikom, a radi se o dokumentarcu “Izgubljeni Dream Team”.

Redatelj Jure Pavlović poznat je pulskoj publici po zapaženom dugometražnom filmu “Mater” (2019), nagrađivan je i za svoje kratke igrane filmove, a “Izgubljeni Dream Team” mu je prvi dugometražni dokumentarac.

Dok se Danilo Šerbedžija u “Draženu” bavi istaknutim pojedincem u svijetu košarke, Pavlović se bavi zadnjom košarkaškom reprezentacijom bivše države koja je osvojila Europsko prvenstvo 1991. u Italiji.

U isto vrijeme odvijale su se tragične promjene u njihovoj državi i kad su reprezentativci stali na pobjedničko postolje, kad je počela jugoslavenska himnu uz podizanje zastave, njihova zemlja je praktično prestala postojati.

To je jedinstveni slučaj u povijesti međunarodnog sporta da je neka reprezentacija osvojila najviše odličje u trenutku kad država prestaje postojati i zapravo je nevjerojatno da netko već ranije u tome nije vidio filmski potencijal.

Jure Pavlović režirao je vrlo konvencionalan dokumentarac u kojem se izmjenjuju izjave bivših igrača snimljene u sadašnjosti (Toni Kukoč, Vlade Divac, Dino Rađa, Jurij Zdovc i drugi) s arhivskim materijalima koji prate to europsko prvenstvo i dramatičnim televizijskim vijestima o vojnoj agresiji nakon što Slovenija i Hrvatska objavljuju samostalnost.

Pavlović vrlo uvjerljivo rekonstruira turbulentno ozračje u kojem reprezentativci nastoje održati zajedništvo i sklad dok njihov federacijski brod zauvijek tone, a neki su tijekom prvenstva čak pozivani iz svojih država da odustanu od nastupa i vrate se kući (primjerice, Jurij Zdovc).

Zanimljive su i metode trenera i stručnog štaba kako da izoliraju igrače od vijesti koje dolaze iz Jugoslavije i potaknu ih da se čim više posvete zajedničkom cilju. Jako je dirljiv i naivan optimizam košarkaša da će osvojeno zlato možda nešto promijeniti i ponovno ujediniti ljude, ali nakon što izostane doček kod kuće, sve im postaje puno jasnije.

Pavlovićev film je prvenstveno lokalna (postjugoslavenska priča), ali svakako ima i jednu univerzalniju dimenziju odanosti, požrtvovnosti, zajedništva i, najzad, neumitnosti nekih događaja i pojava.

Film "Tri" Aleksandra Petrovića - jedan od vrhunaca jugoslavenske kinematografije

Jučer popodne u Kinu Valli prikazan je i jedan klasik jugoslavenske kinematografije u restauriranom izdanju, povodom 60. obljetnice njegovog prikazivanja u Puli, a riječ je o znamenitom omnibusu “Tri”, redatelja Aleksandra Petrovića.

Iz filma "Tri"

Taj film o tri nasilne epizode u različitim vremenima uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, koje proživljava junak Miloš Bojanić (Velimir Bata Živojinović), i danas ostavlja iznimno dubok i moćan dojam. U prvoj epizodi glavni lik nazočuje apsurdnom ubojstvu nevinog čovjeka na provincijskoj željezničkoj stanici, u drugoj je žrtva progona nacističkih postrojbi koja jedva spašava glavu, a u zadnjoj epizodi kao partizanski zapovjednik odlučuje o životima drugih.

Naročito je impresivan redateljski stil, iznimno dojmljive vizualnosti (snimio ga je Tomislav Pinter) koja prožima naturalistične prizore s poetskim kadrovima lelujajućeg šaša u močvari.

Riječ je doista o jednom od vrhunaca jugoslavenske kinematografije, filmu univerzalnih vrijednosti i dosega i bilo je veliko zadovoljstvo pogledati ga opet. Inače, omnibus “Tri” prikazan je u sklopu programa Vremeplov, koji je posljednjih godina jedan od najvitalnijih i najzanimljivijih programa Pulskog filmskog festivala, posvećen uglavnom restauriranim klasicima i dokumentarcima metafilmskog sadržaja.

Nadajmo se da će nas Vremeplov i sljedećih godina darivati podjednako relevantnim i uzbudljivim filmskim sadržajima.

Elvis Lenić