Jadranka Kosor: Gospođa odmetnica

Piše: Sanela Pliško

Nakon Premijerke i Kraljice, Jadranka Kosor u knjizi Žene koje mašu rukama nastavlja autobiografsko-prozni niz. Knjiga se dakako može čitati samostalno, ali bez klasičnih kritičarskih analitičkih alata i očekivanja koja se obično postavljaju pred književni tekst. Jer ovo nije djelo ukrašeno marketinškom vještinom ni pažljivo modelirana autobiografija, već proza žene koja istodobno promatra sebe, okolinu i državu koju je nekoć vodila. Zbog toga joj se lakše “opraštaju” digresije i povremeni publicistički viškovi; tekst teče kao da autorica govori bez naknadnog uređivanja i orezivanja: rečenice su duge, pune umetaka, naglih skretanja i povrataka te eholaličnih ponavljanja koja ponegdje izmiču kontroli. To osobito dolazi do izražaja u kasnijim poglavljima, u kojima pupanje misli ostavlja dojam osobe koja ništa ne prestaje vrtjeti po glavi.

Početak uspostavlja ključnu temu: osvješćivanje da tijelo ima vlastiti ritam i ograničenja, neovisno o snazi volje. Odmah priznaje ono što je za javnu figuru, ali i za njezin karakter, destabilizirajuće: nema kontrolu. Naviknuta organizirati sve, brinuti o svima i držati život pod disciplinom, prisiljena je prihvatiti dvije operacije koljena koje joj razaraju osjećaj samodostatnosti, rutinu i svakodnevicu; od kuhanja, odijevanja pa i odlaska na toalet.

Nepretenciozno govori o bolničkim papirnatim gaćama, stolici nakon operacije, strahu od pada, štakama s kojima može poskliznuti, ali uz koje mora kuhati i tuširati se, odvratnosti bazenske vode, neopranim rukama, dlakama, kontaminaciji i povrh svega užasnoj spoznaji da ovisi o pomoći drugih. O svemu piše dostojanstveno, faktografski i bez poziva na sažaljenje. Treba reći da se ne radi o depresivnom štivu, štoviše. Kosor pronalazi načine za racionalizaciju teških trenutaka, slavi život, cijeni male i velike pobjede koje nemaju veze s raskoši i javnim razmetanjem. U tome joj pomažu usredotočenost, disciplina, britak, ponekad zajedljiv humor, a osobito ljubav prema sinu i unuku.

Iako velikim dijelom posvećena jednom pa drugom koljenu, odnosno operacijama i rehabilitacijama u toplicama, štivo se ne zadržava samo na tim epizodama. Operacije zaustavljaju ženu koja inače ne miruje i otvaraju nov, sporiji pogled na druge i samu sebe. Osjetljiva je na poštivanje bontona, način jedenja i ophođenje prema drugima. Do osjećaja neoprostive iritantnosti dovode je bahatost, loš odnos prema konobarima, glasno žvakanje, trivijalna prenemaganja pri naručivanju kave, fraze poput “moja malenkost”, nepotrebna diranja, patetični razgovori i ljudi koji se prave važni, dok na društvenu i javnu stvarnost reagira gotovo fizički.

Kad prijeđe na politiku, zaoštrava ton i tu je na svom terenu. Nikada ne navodi imena, nego aktere pretvara u alegorijske figure malih političkih dvora: “Šef”, “veliki šef”, “mali šef”, “pjevač”, “šuster” ili ih spominje isključivo po funkcijama. Jednog zastupnika opisuje kao “postolara, tj. šustera po zanimanju”, koji je za “Šefa” govorio da je “lopov, izdajica i najveći neprijatelj hrvatskog naroda”, da bi se nakon izbora svi “bratski izgrlili”.

U tim dijelovima ne prešućuje eroziju morala, dajući do znanja koliko je frustriraju površnost medija, afere koje nestaju “kao rukom odnesene” i oporba koja više komentira nego što djeluje, kao i predsjednik koji je, po njezinu sudu, prestao govoriti o aktualnim problemima hrvatskog društva.

Značajni su i dijelovi u kojima se vraća odnosu predsjednika Franje Tuđmana prema antifašizmu i vlastitom nasljeđu, osobito u kontekstu pokliča “Za dom spremni” i društvene normalizacije simbola koje smatra nedopustivima. Autorica ne piše iz pozicije komentatora, nego osobe koja je bila unutar HDZ-a i sustava koji danas promatra, blago rečeno, s nevjericom.

Važna je njezina opaska da se Tuđman jasno odredio prema NDH i neprihvatljivosti fašističkog pozdrava, kao i stavu da je pogrešno Domovinski rat vezati uz gubitničku stranu Drugog svjetskog rata. Podsjeća i na činjenicu da je antifašizam ugrađen u temelje Ustava Republike Hrvatske te prkosi današnjim pokušajima relativizacije ustaške simbolike koja društvo udaljava od temelja na kojima je nastala suvremena hrvatska država.

Tu donosi i sjećanje na okupljanje na kojem su se uz kobasice, dim cigareta i pjesmu o Juri i Bobanu pokušavali banalizirati simboli i poruke koje su joj bile neprihvatljive. Odbijajući sudjelovati u atmosferi u kojoj se sve proglašava “šalom” i “veseljem”, demonstrativno je napustila događaj, nakon čega ju je, kako piše, prvi predsjednik već ujutro pozvao na razgovor i dao joj podršku.

Time pokazuje kako ekstremizam raste kroz banalnost svakodnevice, kobasice sa senfom i prešućivanje takvih rehabilitacija, zbog čega danas, trideset godina poslije, ministar nadležan za policiju za pjevača koji slavi NDH, režim koji je prodao Istru i Dalmaciju, govori da su na koncertu bile “vrijednosti koje nas povezuju”, dok ministar obrane tvrdi da je tim koncertom pokazano “vraćanje pravih vrijednosti koje je hrvatski narod kroz stoljeća branio i obranio”.

Kosor ne dramatizira pretjerano postpolitičku usamljenost, ali iz izostanaka nekadašnjih kontakata, koji su očito velikim dijelom počivali na njezinoj moći i funkciji, izražava žaljenje i blagi prijekor takvom načinu ophođenja. Knjiga to ne pretvara u samosažaljenje, ali ta spoznaja stalno lebdi u pozadini i prokazuje ljude koje vrlo vješto izbjegava imenovati.

Iako se eksplicitno ne deklarira feministkinjom, a možda bi joj takvo etiketiranje bilo i mrsko, štivo donosi svijest o iskustvu žene u javnom prostoru. Piše o starenju, tijelu, emocionalnom radu, očekivanjima i vlasti iz izrazito ženske perspektive, s borbenošću žene koja odbija pristati na povlačenje pod pritiskom zastrašivanja, ignoriranja ili naknadnog prekrajanja biografije. U toj neujednačenosti knjiga ostavlja trag osobe koja nakon razdoblja moći pokušava živjeti s tijelom koje više ne sluša, društvom koje se promijenilo i državom koju poznaje, ali više ne prepoznaje.

Jadranka Kosor: Žene koje mašu rukama, Fraktura, 2026., 256 str.