KETRIN MILIČEVIĆ MIJOŠEK: "GDJE IMA VOLJE, IMA I NAČINA! Uz kadrovsko pojačanje i financijsku podršku, prostor bismo brže doveli do razine koju zaslužuje."

Nakon što je sedam godina bila na čelu novigradskog muzeja Lapidarium, profesorica likovne umjetnosti Ketrin Miličević Mijošek, početkom 2015. godine postaje ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Istre. Prethodno su tu dužnost obnašali Gorka Ostojić Cvajner te Mladen Lučić.

U veljači iduće godine aktualnoj ravnateljici istječe drugi mandat na ovoj funkciji, a u velikom intervjuu za Istru24 govori o izazovima s kojima se suočava svih ovih godina upravljajući muzejem čiji prostor je zatekla u izrazito viskom stupnju derutnosti.

Troškovi adaptacije su veliki, ustanova kadrovski deficitarna, ali planovi su poprilično ambiciozni, otkriva Miličević Mijošek.

Koliko je zahtjevno bilo hvatanje u koštac sa zatečenim stanjem po dolasku na čelo ustanove prije sedam godina?

U vrijeme uoči mog dolaska na čelo ustanove, percepcija javnosti prema Muzeju, pa tako i moja, bila je da se ovdje odvijaju zanimljivi projekti s područja suvremene umjetnosti. Bilo je kontinuiteta u radu i dobrih programa, ali bilo je i naznaka da se ustanova nalazi u poteškoćama.

Naravno, bilo je bitno nastaviti programski kontinuitet, ali morao se dati naglasak na adaptaciju zgrade, kao i na brojne segmente poslovanja, otvoriti se prema javnosti tijekom čitave kalendarske godine i uspostaviti komunikaciju s publikom.

Dojma sam da je taj dijalog brzo uspostavljen, pa danas imamo brojne suradnje s lokalnom zajednicom, ustanovama i pojedincima. 

Koliko ste početnih planova od početka 2015. godine, kada stižete na čelo ustanove pa do danas, uspjeli realizirati?

Dobro sam naslutila na što bi trebalo staviti naglasak iako je moj program rada za prvo mandatno razdoblje nastao u vrijeme nepoznavanja svih činjenica.

Već 2016. godine smo s Rive 8 gdje su nam bili uredi, prešli na adresu Muzeja, Svetog Ivana 1. Uz novonastale prostore za djelatnike, iste smo godine otvorili i muzejsku trgovinu te oformili mobilnu verziju stalnog postava.

Paralelno, radovi na adaptaciji zgrade - što ujedno predstavlja kapitalni projekt ustanove - bili su usmjereni i na zamjenu dotrajale stolarije (proces još uvijek traje), sanaciju podova, stvaranje multifunkcionalnog prostora koji objedinjuje zonu za sastanke i radionice, knjižnicu u nastajanju... Riječ je o višegodišnjem projektu koji se realizira u skladu s ostvarenim financijskim priljevima.

Od izložbenih ili nakladničkih programa ne bih izdvojila nijedan. Svaki je s razlogom realiziran te ima svoje mjesto u programskim linijama Muzeja. Voljela bih samo istaknuti da smo posljednjih godina mnogo pažnje posvetili produkciji umjetničkih radova pa i čitavih izložbi te iznova otvorili kategoriju otkupa muzejske građe. U cjelini, zadovoljna sam realiziranim.

Ustanova je relativno mlada. Postoji svega 14 godina. U kolikoj mjeri stanovnici Istre doživljavaju Muzej suvremene umjetnosti "svojim"?

Uvijek ima prostora za napredak. Moramo biti svjesni da je suvremena umjetnost vrlo specifična; i za lokalno stanovništvo i za vanjske posjetitelje. Publici je prirodnije, po dolasku u Pulu, otići razgledati lokalne znamenitosti. Sasvim sigurno će manji broj njih najprije krenuti istraživati nešto specifično kao što je to suvremena umjetnost. 

Govorimo o prostoru od 3.500 kvadrata koji je većinom u vrlo lošem stanju. Dok god vidim da stvaramo nove programe i nove razine komunikacije s publikom, da „osvajamo“ prostor, zadovoljna sam. Iako sam svjesna da bismo, uz kadrovsko pojačanje i podršku, u smislu značajnijih i obimnijih sredstava namijenjenih adaptaciji, mogli puno više i doveli bismo prostor do razine koju zaslužuje u puno kraćim rokovima.

Jako puno mi, s druge strane, znači činjenica da nam nerijetko naši suradnici i umjetnici s mnogo nacionalnog i međunarodnog izlagačkog iskustva, kažu da im je suradnja s Muzejem -  izlaganje u našem prostoru - jedno od najboljih iskustava ikad, bilo da je riječ o prezentaciji ili produkciji. Pozitivne povratne informacije dobivamo i od odgojno-obrazovnih ustanova s kojima surađujemo, a i od samih posjetitelja.

Dakle, neovisno o tome što budžeti i konteksti nisu idealni, takve povratne informacije puno govore.

Kako to da se uopće dozvolilo da ova zgrada dosegne spomenuti stupanj derutnosti?

To su osjetljive teme. Valja reći da je zgrada nastala u drugoj polovici 19. stoljeća za vojne potrebe. Bombardirana je za vrijeme Drugog svjetskog rata, iako je ovo krilo u kojem se mi nalazimo ostalo sačuvano. Za talijanske vladavine, 20-ih godina prošlog stoljeća, ovdje je pak bila manufaktura tabaka, zatim tvornica obuće te u nastavku tiskara. Međutim, uslijedio je period mirovanja, a znamo što mirovanje čini zgradama. 

Muzej suvremene umjetnosti Istre već je 2009. godine započeo s određenim programima u ovom prostoru, dok od 2011. ima sklopljen Ugovor s Gradom Pulom - vlasnikom nekretnine. Ugovor o korištenju poslovnog prostora obnovljen je prošle godine. 

Bi li se sa Županijom lakše pregovaralo o eventualnim novim zapošljavanjima, da se nije toliko moralo izdvajati za obnavljanje prostora kroz sve ove godine?

Voljela bih razmišljati u smjeru da će doći vrijeme kada će se ova ustanova moći kadrovski ekipirati. Ostale ustanove u kulturi čiji je osnivač Županija, kadrovski su ekipirane u sasvim drugim vremenima. Svjesni smo da je MSUI mlada ustanova i da se vrijeme njenog stasanja poklapalo s vremenom recesije, Covida i sve većih administrativnih zahtjeva u poslovanju. 

Naime, dosad prijavljeni projekti nastali u partnerstvu s drugim ustanovama nisu ostvarili financijsku podršku iako su bili dobri i namijenjeni upravo posebnim zgradama poput ove sa specifičnom prošlošću, a koje služe kulturnim aktivnostima i suvremenoj umjetnosti.

Je li Covid uistinu izmijenio kulturu obilaženja kulturnih ustanova i bilježite li i vi pad prihoda otkako je proglašena pandemija?

Naravno da smo osjetili pad posjetitelja i prilagođavali svoj način rada. Taj pad odnosi se na domaće i strane posjetitelje podjednako. Ipak, onaj dio 2020. godine koji je bio oslobođen restrikcija protekao je tako da su naša otvorenja bila vrlo uspješna i mogu reći da smo osjetili podršku publike te da su reakcije bile dobre. 

S odgojno-obrazovnim ustanovama uspjeli smo organizirati edukativne programe te osigurati njihove dolaske. U nemogućnosti realnog odvijanja programa u prostoru, naglasak smo stavljali na online programe te osmišljavali nove koncepte na koje je publika također dobro reagirala. 

2021. godina bila je promjenjiva, ali nastavio se globalni trend pada posjeta u fizičkom prostoru te istovremeno strašan porast posjetitelja putem društvenih mreža i digitalnih sadržaja. 

Budući da govorimo o posjećenosti kulturnih objekata, u ovom kontekstu valja spomenuti i slabu vidljivost ustanove odnosno činjenicu da njeno postojanje unutar gabarita „Stare tiskare“ nije lako „čitljivo“.

U zgradi, naime, nismo sami. Uz nas djeluju i Gradska knjižnica i čitaonica Pula te Društvo hrvatskih književnika. Iako je zgrada na izvrsnoj poziciji i velikih prostornih gabarita koji sjajno odgovaraju našim potrebama, dodatno je skrivena drvoredima čemu se pridružuje neupečatljiv, i za sada jedini, ulaz koji vodi u prostore Muzeja, a koji je zapravo jedan od brojnih sporednih ulaza u izvornu građevinu.

Imamo ideja kako tome doskočiti, ali trebat će nam podrška Grada i Županije. Razgovori se odvijaju godinama, pa tako i ove. Mogu reći da je Grad načelno otvoren prema prijedlozima koji uključuju povećanje vidljivosti ustanove, ali nužni su konkretni koraci.  

Što se trenutno nalazi na svakoj od vaše tri etaže, s naglaskom na ono što je trenutno moguće vidjeti od programskih sadržaja – posebice u stalnom postavu?

Prvi kat na kojem se sada nalazimo je svakako najaktivniji u smislu promocije umjetnosti i komunikacije s publikom. Sadrži zonu za prijem posjetitelja - info pult, muzejsku trgovinu, izložbene prostore, urede te već spomenuti multifunkcionalni prostor. Površine je tisuću kvadrata. Trenutno je od programskih sadržaja moguće vidjeti izložbu koja tematizira ples i pokret u suvremenoj umjetnosti s djelima iz fundusa čiji su autori Robert Pauletta, Lara Ritoša Roberts, Ivona Verbanac i Leo Vukelić.

Zasad ova etaža sa svim izvršenim intervencijama odgovara u velikoj mjeri našim potrebama, ali budući da su planovi brojni, na našem će se drugom katu u budućnosti, ukoliko adaptacija bude tekla željenom dinamikom, nalaziti stalni postav. On ne bi bio hermetički oblikovan već dinamičan i u skladu sa suvremenim kretanjima u muzejskom poslovanju i prezentaciji muzejskog fundusa.

Na drugom katu bili bi smješteni prostori za odvijanje edukativnih programa, ali i nama vrlo bitno mjesto za smještanje fundusa.

U nedostatku adekvatnih prostornih uvjeta, još smo 2016. zamislili mobilni tip stalnog postava koji, od suterena preko stepeništa, prati kretanja posjetitelja vodeći ih prema centralnom izložbenom prostoru.

Riječ je o manjim etapama i mikrocjelinama, uglavnom objektima i instalacijama istarskih i nacionalnih autora: Tomislava Brajnovića, Aleksandra Garbina, Slavice Marin, Nikole Ražova, Lea Vukelića, Predraga Pavića, Nikoline Ivezić, Snježane Ban. Dotiču se općih tema, a vrlo su atraktivni vizualno i zvučno te imaju dovoljno širine da se njima oblikuju paralelni programi i razvija dodatna komunikacija s posjetiteljima.

Uvijek nam je bitan interaktivni moment s publikom koja u svakom trenutku može intervenirati likovno i kreativno kroz ponuđene popratne sadržaje. Imamo i kutak za djecu osmišljen 2016. godine i jako je lijepo vidjeti cijele obitelji kako se zadržavaju u tom prostoru. To je bit našeg aktualnog stalnog postava. 

Ovom naoko malom intervencijom omogućili smo da nam ustanova bude otvorena cijele kalendarske godine. To znači da je prije 2015. godine period između izložbi bio period kada Muzej nije bio otvoren za javnost. Sada su nam vrata otvorena 365 dana u godini, a trend porasta posjetitelja bilježili smo od tada pa sve do početka pandemije. 

Zadnji kat, potkrovlje, zamišljen je kao otvoren prostor prilagodljiv raznim potrebama; od rezidencija umjetnika do stvaranja umjetničkih djela čemu bi publika mogla svjedočiti uživo uz komunikaciju s umjetnicima u realnom vremenu i prostoru. Ondje bi se odvijale i radionice te projekcije filmova, a zamislili smo i ugostiteljske sadržaje. 

Zato adaptaciji pristupamo modularno, na godišnjoj razini i rješavamo određene prioritete onako kako možemo, ali uvijek konstruktivno i s jasnim ciljevima, ne prihvaćajući privremena rješenja.

Značajna smo sredstva uložili i u postavljanje nove muzejske rasvjete koja je vrlo bitan segment naše izložbene djelatnosti, ali i ostalih programskih aktivnosti, kao i u opremanje ustanove arhivskom, informatičkom i audio – video opremom. Istovremeno, ulagali smo i u sigurnosni aspekt ustanove; videonadzor i tehničku zaštitu. 

Suvremena umjetnost uvijek je bila predmet mog interesa. Ovo je posao koji apsolutno volim i poštujem i kojim se bavim u kontinuitetu osamnaest godina. Zahvalna sam na svim prilikama koje sam dobila, a budućnosti prepuštam da pokaže svoje.