Klasja Habjan: Moja baka zove se kao čokolada – posveta životu s laganom dušom

Japanci puteljke nekih čajnih vrtova ne popločavaju ravnim kamenim pločama, nego blago uzdignutim, neravnim podlogama. Razlog je usporavanje hoda, pri čemu se tijelo mora prilagoditi da bi se svijest vratila koraku, a pogled okolini. Utabana ili asfaltirana staza dopušta kretanje bez razmišljanja, dok kvrgavi puteljci pokazuju da su predvidljivost i kontrola krhki prividi. Takva je i grafička knjiga Klasje Habjan Moja baka zove se kao čokolada, u kojoj je svaka stranica mala životna (ne)ravnina. Traži zastajkivanje, promatranje i vraćanje. Nenumerirane stranice dodatno pojačavaju osjećaj japanskog ma, bjeline koja nije prazna, nego puna komprimiranog značenja. Ondje gdje jezik više ne može dosegnuti iskustvo, ulazi crtež; ondje gdje slika zastane, nastavlja rečenica. Knjiga se zato doživljava poput niza prizora u kojima tekst i ilustracija zajedno određuju ritam.

Priču otvara bakin glas. Milka je rođena u Lici kao pretposljednje od dvanaestero djece. Nakon smrti roditelja od tifusa završava kao ratno siroče te je 1946. godine posvajaju Ema i Marko Kalogjera, za koje će reći da su je naučili kako biti dobra, iskrena i sretna. Nakon fakulteta upoznaje Matu, s kojim će dobiti dvije kćeri, zaposliti se na HRT-u, kasnije se rastati zbog nekompatibilnosti naravi i mnogo raditi. O vlastitom životu kaže: „Uvijek sam bila sretna. Takva mi je bila sudbina.“ Ta rečenica mogla bi zvučati naivno da iza nje ne stoji istovremeno tragična i prekrasna biografija. Njezina vedrina proizlazi iz svjesnog pristanka na život kakav jest. Milka ne poriče teškoće, ali odbija živjeti od njih. U vrijeme gubitaka i oskudice pronalazi razlog za zahvalnost.

Iz takve je biografije lako mogla nastati opširna obiteljska saga. Autorica pak bira suprotan put: kondenziranu zabilješku, prizor, predmet, gestu, ekonomiju riječi. U toj zbijenosti nastaje portret osobe i vrijednosti koje nisu samo deklarativne. „Ako si imao dva jaja, dao si siromahu jedno. Daš i imaš, ne daš i nemaš.“ Ili: „Ako nemaš znanja, nemaš ni imanja.“ To „imanje“ pripada drugoj vrsti bogatstva: onome što čovjek može dati drugome kad ne računa povrat. 

Upravo će se u starosti i bolesti pokazati koliko su takve vrijednosti duboko utkane u čovjeka, o čemu pripovijeda unuka koja ovom knjigom ne podiže spomenik baki oboljeloj od demencije, nego čuva osobu koju voli i njezin pogled na život. Pamćenje se povlači, tijelo ostaje, osjećaj povezanosti postaje sve teže prepoznatljiv. Bolest ponekad uzme čovjeka prije smrti: osoba je još tu, sjedi pred nama, govori ili šuti, no ono po čemu smo je znali sve se teže doziva. U nestanku identiteta postupno nestaje i odnos, pa čovjek više ne prepoznaje ni drugoga ni samoga sebe. 

Jedan od najljepših ulomaka o baki glasi:

Moja baka voli nevoljene

posebno one koji to ne zaslužuju

koji ne daju i ne primaju

grli one od kojih se u najboljem slučaju

dižu ruke

To je možda i najprecizniji opis Milke, žene koja ne odmjerava davanje sebe. Upravo se takva dobrota u knjizi zadržava kroz male, neprimjetne tragove svakodnevice. Unuka nikada nije naučila stavljati viklere kao baka, razvlačiti kore ni ponavljati njezine rituale. Ipak, nosi je sa sobom i na sebi, u parfemu, kremi i krvnoj grupi, kao da kroz te sitne tragove pokušava zadržati njezinu prisutnost. Ljudi koje volimo ostaju u nama kroz mirise, navike, nespretno ponovljene pokrete i predmete koji odjednom postanu važniji nego što su ikada bili.                                            

Ilustracije koje prate tekst crno-bijele su, jednostavne i iznimno snažne, energične, neravnomjernih poteza. Izvedene su gotovo kaligrafski, s jačinom u samom tragu. Nekoliko linija dovoljno je za lice, sjenu ili bliskost bake i unuke. Crteži djeluju poput zaustavljenih filmskih kadrova, frameova uhvaćenih između pojavljivanja i iščezavanja. Najsnažnije su one stranice na kojima je osoba već počela nestajati, a ostao je obris veze: sjena, zagrljaj, tijelo koje više ne zauzima prostor kao prije. Odsutnost tada poprima oblik. 

Moja baka zove se kao čokolada iznimno je uspjela posveta osobi koja je griješila, radila, voljela, gubila, starjela i nije se bojala vlastite sudbine. U vremenu u kojem identitet često oblikuje okolina, Milka ostaje osoba koja vlastitim nesrećama nije prepustila posljednju riječ. Zato ova „mala“ knjiga prerasta obiteljsku uspomenu i podsjeća da nedaće pripadaju svakoj biografiji, ali da čovjek postaje lakši onda kada ih prihvati i ne dopusti da ga potpuno odrede.

 Klasja Habjan: Moja baka zove se kao čokolada, Mala zvona, 2026., 96 str.