Kod Rimljana prstenje je imalo religijsku i simboličku funkciju

Šezdeset i pet primjeraka rimskog zlatnog prstenja iz fundusa zagrebačkog Arheološkog muzeja moralo je biti posebno zaštićeno, a pulsko je izdanje izložbe tempirano je upravo u ljeto kako bi je vidjelo što više posjetitelja. Kustosica Nikoleta Perok imala je vrlo zahtjevan posao: prilagoditi zahtjevnom prostoru u suterenu antičkog amfiteatra izložbu vrlo malih, i iznimno dragocjenih eksponata.

Arheološki muzej u Zagrebu ima posebno odvojenu zbirku zlatnog nakita, 2013. krenuli su s izložbom zlatnih naušnica, trenutno izlažu zlatno prstenje, a preostale su još zlatne ogrlice. Zanimljivo je da je čak polovina pronađenih eksponata iz Siska, i pronađeni su između 1905. i 1911. godine, prilikom jaružanja rijeke Kupe. Ostali su iz s raznih lokaliteta u Panoniji ili Meziji. 

Kakav je bio status zlata i zlatnog prstenja u Rimu?

Naravno, to je najdragocjeniji materijal i to je bio najluksuzniji nakit. Nošenje zlatnog prstenja bilo je regulirano posebnim zakonom. Označavalo je status osobe koja ga je nosila, ponekad i njezino religijsko opredjeljenje. Nosili su ga i muškarci i žene.

Nekad je takav prsten bio nošen samo na jednom prstu ruke, ili onom do malog prsta ili na malom, a ponekad antički pisci spominju da su ga nosili na svim prstima ruke ili su pretjerivali u raskoši, pa je i to regulirano različitim zakonima o nošenju nakita. Čak neki antički pisti spominju da su bili toliko pojedini primjerci veliki da su nošeni na palcu. Bilo je od velikih dimenzija, teških, masivnih, do jednostavnih, običnih.

Čemu je imao služiti zakon o nošenju zlatnog prstenja? 

Mogao je regulirati tko ga je smio nositi. Posebno se to odnosilo na plemstvo ili senatore za koje se čak navodi da su u javnim prilikama nosili zlatno prstenje dok su privatno nosili željezno. Onda postoji posebna grupa vjenčanog prstenja koje se koristilo pri tom posebnom obredu kada bi zaručnik zaprosio svoju zaručnicu. To je tzv. dextrarum iuncio, s prikazom muškarca i žene koji se rukuju, ili dvije ruke koje se rukuju. Motiv nije korišten isključivo na vjenčanom prstenju, nekad je na nadgrobnim stelama prikazano rukovanje koje označava neki sporazum, dogovor.

Čini da je koncept vjenčanja nije imao romantičnu dimenziju kao danas, više je bila riječ o ugovoru.

Posebnom sporazumu, dogovoru budućeg mladoženje i oca mladenke. I onda se kroz taj posebni obred dobio takav prsten.

Pečatnjaci imaju još naglašenije pravnu dimenziju, služili su za pečaćenje dokumenata. imate ih mnogo na izložbi.

Imamo dosta prstenja koje je moglo biti u funkciji pečatnjaka. Oni su uvijek imali u sebi umetnutu gemu s urezanim prikazom, dakle gemmu intaglio. U tu svrhu koristile su se geme od dragog kamenja, ne ove jeftinije, staklene. Oni su imali i poseban oblik, s malo naklaćenim ramenima. Bili su tzv. potpis vlasnika koji ih je imao i on je pečatio ili dokumente nekakve škrinjice s dragocjenostima. I bilo je jako važno da je na neki način zaštićeno vlasništvo tog pečata, da se ne zloupotrijebi. Takvi pečatnjaci mogli su se nasljeđivati, ali su se i mogli uništiti ako ih se nije htjelo dati u nasljedstvo. Plinije navodi da su znali na samrtnoj postelji skidati sa ruku pokojnika pečatnjake u namjeri da naprave nekakvu krivotvorenu situaciju.

Prstenje je imalo i simboličnu i religijsku funkciju.

Bilo je ili religijsko značenje, ili neki statusni simbol, ili nešto što je naprosto vlasnik odabrao kao neki prikaz koji bi predstavljao njega ili koji je on volio, neku životinju ili npr. Nešto što se odnosilo na njegovo zanimanje, vojnik je mogao odabrati nekog ratnika, konjanika, ili slično.

Koji su poznati primjeri takvog izbora?

U Zbirci imamo nekoliko primjeraka sa raznim božanstvima, uglavnom neka ženska božanstva kao na primjer božica Fortuna, imamo rog obilja, imamo skupinu od šest prstenova s tim palminim grančicama koji su nađeni na antičkim lokalitetima u Meziji.  Neki su jednostavni prstenčići s motivima tih grančica, ali jedan nosi i prikaz muškog  božanstva za kojeg pretpostavljamo da je Apolon, pa pretpostavljamo da je palmina grančica vezana uz  mitološki prikaz kad je Leda rodila Apolona držeći se za stablo palme.  Arheološki muzej u Istri ima jedan zanimljivi primjer sa prikazom ribe čija je replika izrađena prigodom ove izložbe.

Znamo li kakvo su prstenje nosili rimski carevi, s kojim motivima?

Za cara Augusta znamo da je naslijedio od svoje majke dva prstena sa prikazom sfinge. Neko ih je vrijeme nosio, onda je odabrao novi prsten s prikazom Aleksandra Velikog. Na kraju je imao svoj portret, a jedan od ta dva prstena je dao u nasljedstvo Agripi.

Kakav je bio status rimskih zlatara? 

Oni su imali svoje radionice koje su bile specijalizirane čak za pojedinu vrstu nakita. Tako da su posebno bili majstori za izradu narukvica, posebno za izradu gema. Osnova je bila ta žica koja se izvlačila, jako tanka žica, koja se poslije upotrebljavala u tehnologijama poput granulacije, filigrana, ili lim, koji se isto u različitim tehnikama mogao koristiti. Ispočetka su to bili jednostavni prstenovi, a kasnije postepeno postaju sve raskošniji. Geme su bile vrlo popularne, majstori gemari imali  jednu spravu na ručnih pogon, uz pomoć koje se vrlo precizno urezivalo. Gemma intaglio  znači da se posebnim svrdlom urezivao reljef, dok kod kameje je druga tehnologija, tu se skida površina reljefa.

Posebno su se izrađivali staklene geme, utisnuo bi se u kalup od prave geme premaz, i onda se lijevalo staklo i takve su se geme serijski proizvodile, bile su dostupnije širom masama mi Radili smo prije ove izložbe analize u suradnji sa Prirodoslovnom fakultetom i pokazalo se da gotovo polovica, možda čak i malo više od polovice naših gema su ipak izrađene od stakla. I čak Plinije Stariji navodi neke metode po kojima se moglo vidjeti da li je gema prava, od dragog kamena ili staklena.

Danas se često žalimo da cijene zlata silno rastu i da je zlato skupo. Imamo li podatke koliko je zlato bilo skupo u Rimsko doba?

Pa imamo podatke da je bilo nedostupno, hajmo reći, da je bilo velike čistoće. U nakitu se miješalo sa određenom količinom srebra da bi se moglo lakše obrađivati, ali kod novca se koristilo to 24 karatno zlato. Vrijednost se mijenjala, isto kako kod unce.

Ova vaša zbirka ne samo da je vrijedna arheološki, ona je vrijedna već zbog vrste  materijala. Vrijede li za njezino čuvanje neka posebna pravila?

To se čuva naravno u posebnim trezorima, pod posebnim alarmima, za izložbu u vašem prostoru uvedene su posebne mjere sigurnosti. A vrijednost ovog nakita je da on, pred ostalog, služi i za stvaranje novih tipologija na antičkim nalazištima s kojih je potekao.