LINDAR: Jesam li ja mladić s mačem koji se sprema na ubojiti napad ili krilati lav koji proživljava zadnje trenutke života?

Ostaci lindarske utvrde okruženi su visokim borovima koji sprečavaju pogled na pazinsku kotlinu. Vodič kaže da je Lindar čuvao pazinski kaštel, s visine kontrolirao eventualne prodore neprijatelja u kotlinu. Prostor je oblikovan shodno obrambenim potrebama.

Istina, pored utvrde podignuta je crkva; između dva rata naši preci imali su i nešto vremena za dušu, kao danas.

Benečani i kraljevci tukli su se često i oštro kako dolikuje velesilama, a visoki borovi današnjice dokazuju da je mir moguć, treba samo vremena i strpljenja.

Oko starogradske jezgre Lindara širi se novo naselje, lijepe kuće, svaka sa svojim dvorištem i vrtom, a u vrtu luk, češnjak, salata, radič i krumpir.

Piše Mate Balota da je lindarska zemlja plodna i da se u Lindaru pije dobro vino. Pjesnik iz Raklja problematizira dodir i razliku između bijele, ilovačaste, ljepljive zemlje "koja vodu drži i ne propušta" i prhke, bogate ali suhe crvene zemlje "koja propušta vodu, brzo troši vlagu i kojoj vlage nije nikad dosta".

Potom zaključuje: "Još kao djetetu izgledala mi je u Pazinu granica između bijele i crvene zemlje kao granica između kontinenata, država, rasa. Tamo već iznad fratara, na Mečarima, u Starom Pazinu osjećao sam se doma, kao na svome, tu je bila crvenica, a već na Montrilju, na sajmištu, na kolodvoru i kod Trampuža, u Lindaru i na putu za Novake bilo je inozemstvo, novo, gdje djeluje drukčiji raspored prirodnih sila. Tu je bila glina".

Crkvica sv. Katarine

Prilikom jednog posjeta Lindaru susreli smo Lindarca koji ima kuću i konobu pored crkve i starih zidina. Ponudio nam je kapljicu dobrog vina, što potvrđuje Balotin sud.

Ako spojiš Lindar s Gračišćem dobiješ jedno od najljepših dijelova istarskog poluotoka. Pješačio sam puno ulicama starog Lindara, no tijekom zadnjeg posjeta stao sam pred izuzetnim spomenikom koji prije nisam primijetio.

Stari, ogromni dimnjak podignut na maloj kućici, po izgledu podsjeća na svjetionik. Određuje smjer kretanja pa ako ga nisam dosad primijetio znači da sam krivo plovio, predaleko od obale.

Dimnjak - svjetionik

Na ulazu u Lindar, pored crkvice iz 15. stoljeća, posvećene sv. Katarini stoji masivni kameni portun. Preko njega ulazi se u prostrano dvorište u kojemu dominira palača sa kulom. Mještani nam objašnjavaju da je pripadala imućnoj lindarskoj obitelji Baxa.

Izgradnju je pokrenuo Romano Baxa (1829. - 1912.), liječnik i admiral austrougarske ratne mornarice. Na lijevoj strani pročelja kule uzidan je krilati lav, simbol venecijanske Republike.

Malo je čudno s obzirom da je Lindar pripadao Pazinskoj grofoviji i slijedom toga habsburškoj monarhiji koja je s Venecijom najčešće ratovala. Kada je palača izgrađena, Venecije više nije bilo, no u 19. stoljeću krilati lav je često korišten kao simbol talijanskog, jadranskog iredentizma.

Lav sv. Marka u Lindaru podsjetio me je na tršćansku priču o najstarijoj i vrlo lijepoj gradskoj kavani San Marco. Kavana je otvorena 3. siječnja 1914. ulaganjem poduzetnika iz Funtane Marca Lovrinovicha.

Funtanjanski trgovac je bio iredentist. Puno se mučio da bi ishodio sve potrebne dozvole za lokal koji je u nazivu nosio srž iredentističke misli. Austrijska birokracija je bila tolerantna, na kraju su vlasti popustile i kavana San Marco je postala mjesto okupljanja tršćanskih iredentista. No, kada je Italija 1915. okrenula leđa savezniku i objavila rat Austriji, tršćanski je lokal doživio težak napad, devastiran je, a vlasnik uhićen.

Ne znam kako su članovi obitelji Baxa prošli kroz vojno-političke zavrzlame i rasplete s početka Prvog svjetskog rata. U Lindaru je rođen Romanov sin Carlo (1875. - 1951.). Krenuo je očevim stopama, ali jednog je dana prekinuo do tada uspješnu vojnu karijeru u austrougarskoj konjici, povukao se u Lindar i na imanju pokrenuo unosnu proizvodnju stolnog grožđa.

Carlo Baxa bio je vatreni talijanaš, oduševljeno je dočekao ulazak pobjedničke talijanske vojske. Kada se 1945. zavijorila petokraka, Carlo je napustio rodni kraj, cijelo je imanje nacionalizirano. Sklonio se najprije u Trstu i potom u Meranu gdje je umro 1951. godine...

Crvena petokraka i krilati lav stoje jedan naspram drugog, jedan pored drugog, promatram ih s distance, kao nijeme svjedoke epohalnog prevrata koji se dogodio na istočnoj obali Jadrana.

Tijekom jednog u nizu putovanja jedrilicom duž dalmatinske obale stao sam u korčulanskoj starogradskoj jezgri pred spomenikom koji je, vjerojatno 50-ih godina, podignut poginulim partizanima. Autor kamenog reljefa prikazuje borbu između venecijanskog lava i mišićavog mladića naoružanog mačem.

Djelo slikovito dočarava kratki spoj koji se dogodio između osobnog odrastanja u okrilju talijanskog odnosno venetskog kulturnog kruga u Rovinju i povijesti 20. stoljeća koja je izvršila radikalni prevrat etničkih odnosa u rodnom gradu.

U vječnoj igri poistovjećivanja pitam se: jesam li ja mladić s mačem koji se sprema na ubojiti napad ili krilati lav koji proživljava zadnje trenutke života?

Držim se starog dimnjaka-svjetionika, vatra na ognjišću je davno ugašena, ali on prkosi vremenu. Kad smo već bili u Lindaru skočili smo na kratko do Velanovog brijega, toponim s ugrađenim prezimenom naše obitelji. Balotina malvazija raste na preko 500 metara nadmorske visine.