LODOVICO RIZZI: od "Boškarice" do Rizzijeve, jedne od najdužih ulica Pule

Rizzijeva ulica, jedna od najdužih u Puli, koja od Bulevara pa preko Monte Cappellette i  Vidikovca vodi sve do zaobilaznice, ime je dobila po Lodovicu Rizziju. Riječ je o liku koji je, obnašajući funkciju podestata (gradonačelnika), na prijelazu između 19. i 20. stoljeća, ostavio važan trag u urbanom razvoju Pule, međutim, do primjene nove toponomastike (stradarija) grada Pule, njegovo je ime bilo većini žitelja grada Pule nepoznato.

I doista, mnogima je bilo teško prepoznati da se u neologizmu “boškarica”, koji su mnoge generacije Puljana koristile kada bi govorile o bolnici za duševne bolesnike u blizini Busolera, zapravo krije toponim bosco Rizzi, (Rizzijeva šuma) koja je pripadala obitelji Rizzi. Sam je Lodovico u toj šumici, u pulskom predgrađu Moncanor, 1898. izgradio Villu Rizzi u kojoj je nakon Drugog svjetskog rata smještena spomenuta mentalna ustanova “boškarica” i koja je nakon obnove 2001. preimenovana u Vilu Maria da bi i dalje pružala usluge skrbi odraslim osobama s mentalnim oštećenjem.

Uspon grada u doba Austro-Ugarske

Povijest nam pokazuje da Pula cvate kada se nalazi unutar nekog carstva. Tako je bilo u antici, za vrijeme starih Rimljana, a to se ponovilo za vrijeme austrougarskog carstva, čiji je dolazak u ove krajeve prekinuo višestoljetno propadanje Pule (ali ne i Rovinja, Poreča ili Kopra) u doba Mlečana.

Godine 1797. Habsburgovci preuzimaju Pulu od Venecije. U tom trenutku grad broji manje od 600 stanovnika, no ubrzo doživljava rapidni razvoj: postaje glavnom ratnom lukom Austrougarskog Carstva koja tijekom 19. stoljeća doživljava stalni uspon u svim segmentima urbanog života, počevši od demografije.

Nakon stoljeća austrijske uprave, 1918. u Puli je živjelo 58.000 stanovnika, gotovo sto puta više u odnosu na zalasku dugog mletačkog razdoblja. Premda s vrlo naglašenim vojnim predznakom, za vrijeme Austrije urbanizacija, industrijalizacija, trgovina, školstvo, znanost, kultura, prometna povezanost, ukratko – moderna se civilizacija nastanjuje se u gradu i čini ga privlačnim.

Sve je počelo kada je danski admiral Hans Birch Dahlerup, u potrazi za lokacijom u koju preseliti iz Venecije (koja će 1866. iz Austrije „preseliti“ u okrilje Italije, a to se dalo naslutiti i ranije) glavnu pomorsku bazu carstva, 1850. odabrao Pulu, a car Franjo Josip to prihvatio.

Glavna baza ratne mornarice

Nakon što je 17. ožujka 1852. godine car odobrio izgradnju arsenala, 1853. godine bečki je dvor proglasio Pulu za Zentralkriegshafen, glavnom ratnom lukom austrijske ratne mornarice. Tu počinje povijest nove Pule koja od tog trenutka bilježi 60 godina neprekidnog uzleta. To što će se desiti na urbanističkom i industrijskom planu u tim desetljećima, velikim djelom određuje i suvremenu Pulu.

Austrijska ratna mornarica i ratna luka Pula doživjele su svoj procvat kada je carev brat, nadvojvoda Ferdinand Maximilian (1832-1867), 10. rujna 1854.  imenovan zapovjednikom Austrijske mornarice.

Osnutak arsenala je potaknuo injekciju golemoga državnog kapitala u izgradnju moćne vojno-pomorske baze u Puli, a time i svekolikih popratnih vojnih, građevinskih, brodskih, pomorskih, lučkih i raznih inih gospodarskih djelatnosti izravno vezanih za vojnu, mornaričko-pomorsku komponentu glavne ratne luke i austrijske pomorske sile u nastajanju.

Ubrzo se broj radionica i arsenalska prostora, od proizvodnih do upravnih, množi. Ubrzo Ratna luka privlači stručnjake i radnike iz svih krajeva Monarhije i  zapošljava tri četvrtine uposlenoga stanovništva grada: tehničke inteligencije, vojnih konstruktora, mornaričkih stručnjaka, visokokvalificirane i kvalificirane radne snage, majstora i radnika. Od 1856. do 1918. u Arsenalu izgrađene je 54 ratna broda raznih vrsta i namjene: 1908. izgrađena je i prva podmornica, a 1910. prvi avion za potrebe mornarice.

Devet godina nakon što je odlučen novi austrijski status Pule, 1862., “naša pomorska baza Pula, bijaše selo”, piše u memoarima mornarički časnik Maximilian Rottauscher von Malata, a samo sedam godina kasnije, 1869. u Puli živi 10.473 stanovnika (1850. bilo ih samo 1.106).

Grad demografski raste na 25.173 stanovnika 1880., 36.227 na početku novog stoljeća i nevjerojatnih 58.562 četiri godine uoči Prvoga svjetskog rata. Status glavne pomorske baze Carske ratne mornarice pretvorio je Pulu u kozmopolitski grad.

Važna uloga ratne baze odrazit će se i na gospodarski i demografski uzlet civilne Pule. Austrija konačno poduzima mjere za konačno suzbijanje malarije: 1868. godine počela su isušivati močvarna zemljišta (Pra Grande, Tržnica, Punta), uslijed čega se Pula urbanistički širi izvan gradskih zidina koje su u potpunosti srušene još 1856. Nastaju nove građanske četvrti na Kaštanjeru, Monvidalu, Punti, Ozad Arene (ovaj se dio nazivao Kroacija jer je tu bila velika koncentracija gradskih Hrvata), padinama Monte Zara.

Nove gradske četvrti i sadržaji

Radničke se četvrti nalaze na Stoji (Barake), Šijani (gdje se 1886. Gradi gospa od Milosti, uz Gospu od Mora jedina crkva podignuta u Puli za vrijeme vrlo katoličke Austrije), Gregovici, Sv. Mihovilu i duže Medulinske ulice, ali i u prigrađu: Veli Vrh, Monte Serpo, Komunal, Valmade, Valdebek. Vojni elita stvara Novu Pulu na sv. Polikarpu, Verudi, Monte Cappelletti, gdje se grade časničke vile ili kvalitetnije stambene zagrade poput „Palazzina“ kod mornaričkog parka.

Urbanizaciju više razine doživljava i područje prema željezničkoj stanici gdje se gradi stambeni blok Ville Münz, niz od šest reprezentativnih trokatnih zgrada, s velikim luksuznim stanovima u kojima su, među ostalima, stanovali Franz Joseph Popp, jedan od osnivača i budući prvih direktora automobilske industrije BMW, i Dimitrije Konjević, budući osnivač prve jugoslavenske tvornice zrakoplova Ikarus. U Blizini se 1909 otvara reprezentativni Hotel Rivijera.

Počevši od 1854., kada je postavljena prva gradska rasvjeta, Pula dobiva gradske sadržaje: osnovnu infrastrukturu (groblje, plin, struju, vodu, telefon), zdravstvene institucije (bolnicu, rodilište), regulirani gradski i međugradski promet (tramvaj,  željeznica), škole (njemačke, talijanske, hrvatske; osnovne, gimnazije i industrijske), mjesta kulture i zabave (muzej, kazalište, kino, novine, tiskare), razonode i sporta (javna kupališta, koturalište Pattinaggio, biciklistički velodrom na igralištu kod žute škole), hedonizma (hotele, restorane, kavane, pivnice, bordele).

U vojnoj Puli civilnu vlast predstavljaju podestati, a Lodovico Rizzi (Pula, 20.II.1859. - Pula, 1.III.1945.), koji je obnašao dužnost podestata (gradonačelnik) od 1889. do 1904 kada je dao ostavku), jedan je od glavnih protagonista tadašnjeg razvoja Pule.

Rizzijevo doba

Odvjetnik, član Talijanske liberalne stranke (Partito Liberale Nazionale/Italiano), i zastupnik u Istarskom (pokrajinskom) saboru od 1894. te njegov predsjednik (pokrajinski kapetan) 1904.-16., ali i zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču od 1889. do posljednjih izbora 1914, svoj najdublji trag ostavlja upravo kao gradonačelnik.

Za vrijeme njegova mandata otvoren je pulski vodovod (1897.), počeli su radovi na izgradnji prve Pokrajinske bolnice (1896.), uvedena je gradska kanalizacija, otvoren gradski muzej (1902.) i Pokrajinski ženski licej (1902.), položeni su temelji za gradski električni tramvaj (do tada je gradski promet Pula rješavala sa 67 kočijaša i to sve do 1895. kada su kočijama posao počeli oduzimati omnibusi i tramvaji s konjskom zapregom) pokrenute prve telefonske centrale (1891.), imenovano je dioničko društvo za proizvodnju gradskog plina, izgrađena natkrivena tržnica (1903.), osnovana banka i štedionica, organizirane su sanitetske ekipe za brzo djelovanje u slučaju pojave epidemija, otvorena je nova osnovna škola sv. Martina (na poljani sv. Martina, nekad “Tone Peruško”)

Nova gradska tržnica

Jedna od većih zasluga koje mu pripadaju izgradnja je Glavne tržnice 1903. Ova secesijska zgrada od stakla i čelika, najbolje simbolizira razdoblje najvećeg gospodarskoga i demografskog uzleta grada.

Kada se već gradila ribarnica unutar tržnice Rizzi nije zaboravio, 18. listopada 1903., na upravnoj zgradi postaviti crnu mramornu ploču na kojoj je pisalo: Edificato dal comune nel MCMIII, Essendo podestà – Lodovico Rizzi, Ingegnere – Jacopo Ludovico Münz, Le opere in ferro dalle Offcine di Witowitz, ipakl zaboravljajući ispisati ime onoga koji je tržnicu osmislio, arhitekta Leopolda Nobisa.

Preseljenjem ribarnice i tržnice (s malog trga iza Komunalne palače i Augustovog hrama na današnju lokaciju), dakle istočno od Slavoluka Sergjievaca, u čijoj se blizini sve do 1891. nalazilo sajmište stoke, Pula zapravo seli svoj gradski centar izvan zidina. Oko tržnice stvara se novi stambeni građanski kvart.

Nakon što je Pula 1918. godine došla pod talijansku upravu, Rizzi je 1923. imenovan prefekturnim namjesnikom grada na čijem čelu ostaje do 1926. godine. Na kraju političke karijere obnašao je dužnost predsjednika Štedionice (Cassa di risparmio di Pola) koju je sam utemeljio.

Obitelj Rizzi je stara patricijska obitelj doselila se u Pulu iz Kopra: Lodovicov otac Nicolò (Kopar 1818.-Pula 1898.), također je bio gradonačelnik Pule: za vrijeme njegovog mandata (1864-69.) izgrađena škola na Danteovu trgu. Prema toj obitelj, uz navedenu šumu Bosco Rizzi, nazvano je i brijeg Monte Rizzi, a riječ je onom dijelu Vidikovca iznad tvornice stakla koje s južne strane omeđuje upravo Rizzijeva ulica.