Magdalena Vodopija: "Prolaznost je jedna od onih pojava koja me apsolutno ne muči"

Nakon posljednja dva pandemijska izdanja u prostorima bivše Arena trikotaže, pulski Sajam knjiga vraća se u Dom hrvatskih branitelja gdje se otvara ovog petka, 25. studenog i traje do one druge nedjelje 4. prosinca.

Koronu je ove godine zamijenio rat u Ukrajini i planetarni strah od nuklearnog sukoba koje će bitno potisnuti Svjetsko prvenstvo koje danas, previ put u povijesti izvan ljetnog termina, počinje u Kataru. Upravo s društvom i nogometom otvaramo razgovor s direktoricom sajma Magdalenom Vodopijom.  

Kako vi doživljavate današnju poziciju hrvatskog društva? Kako se osjećate kao građanka ovog društva? Što vas muči osim, da se našalim, prolaznosti?

Ja se neću šaliti, već smrtno ozbiljno priznati: prolaznost je jedna od onih pojava koja me apsolutno ne muči. Ona je luksuz ljudi srednjih godina, a kako prosječna životna dob u Hrvatskoj ipak nije veća od 100 godina, e tako više ni ja nemam pravo na taj luksuz. Znate, kada poredim svoju biografiju i TV kalendar, podsjetim se što se sve dogodilo za mog života. Nisam, naravno, svega bila svjesna, ponešto nisam razumijevala ili shvaćala dovoljno ozbiljno, ali to je ipak impresivan spisak: 1968., Hrvatsko proljeće, ustavne reforme u SFRJ 1974., Titova smrt, inflacija, energentska kriza, Domovinski rat, privatizacija, tranzicija, napad na WTC, recesija, pandemija, pa opet inflacija, energetska kriza, prijetnja nuklearnim ratom... Zbilja nema potrebe da mojim osjećajima više upravlja bilo što, računajući i to što nazivate hrvatskim društvom. Posebice pred Sajam i za njegovog trajanja. U ovo doba godine sam kao Margaret Thatcher. Ona je, naime, rekla da društvo ne postoji. Ja sam, ponekad mi se čini, građansko lice na autopilotu: plaćam svoje obveze, poštujem zakone, stalno se nadam boljem i nisam razočarana gorim.

Koliko su se naše društvo i Sajam promijenili od njegova prvog izdanja prije 27 godina. I ta 1995. godina,  s krajem rata, bila je velika, doslovno egzistencijalna promjena.

Svi smo se promijenili. Početak mira bio je doba optimizma, nade, velikih očekivanja... Sve je to ustuknulo pred razočarenjima, ali, ma kako kontradiktorno zvučalo, nisu sve promjene bile i promjene na gore. Da, istina je, nije sve kako smo očekivali, ma nije puno toga, ali s druge strane mi danas jesmo demokratičnije, otvorenije društvo u kojem svako određuje vlastitu granicu slobode. Nije to lako i nije bez posljedica, ali ljudi do kojih ja držim o tome ne brinu. Mi smo u Sajam krenuli kao u još jedan projekt knjižare Castropola, nismo imali nikakvu strategiju, niti smo mislili da će trajati desetljećima. Godinama smo skvotali po pulskim prostorima od kojih smo u neka ulazili i puštali publiku na vlastitu odgovornost. Ovo što Sajam opet, poslije pandemije, jest - liči na ono što je bio u početku, koliko i ostatak svijeta liči na stari svijet, samo što smo se mi ipak pokazali boljima no smo smjeli i zamišljati da ćemo biti.

Što je ono ključno što ste naučili od svog oca Boška Obradovića, pokretača sajma?

Boško je bio kreativna gromada i čovjek nepresušnih ideja. Izuzetan po tome što je, gotovo bez ikakvih uzora, te svoje ideje znao realizirati na jedinstven način - stvarajući, za to vrijeme, potpuno nove modele organizacije. Naučio me da pred ekipom ne izgovaram ideje ako ne znam kako bi ih realizirala. „Ne zamaraj ljude, prvo malo popričaj sama sa sobom, a onda nešto reci“. Tako sam počela analizirati ideje, u mislima ih pretvarati u stvarnost. Ubrzo sam shvatila koliko je u pravu. Uvijek je nešto nedostajalo: ili novac ili prostor ili ljudi s kojima je tu ideju moguće realizirati. I kad bih sve dobro postavila znao je reći: možeš ti i bolje, misli dalje. Kad je o idejama riječ, nije trpio prisvajanje tuđih („Tko sa mnom radi neće postati falsifikator“). Učio me "organizacijskom zanatu" na način da nikad, ali baš nikad ne uzimam sve zdravo za gotovo; da se stalno preispitujem (" Pripremi se, ovo što danas izgleda idealno, a možda i jest, sutra ti neće funkcionirati"). Tjerao me da razmišljam o svakom koraku u poslu i da nikako ono što sam propustila ne svaljujem na druge suradnike.

"Gdje je dno? Dno vam je ono iznad nas"

Ne daj bože da si kod Boška otkucavao nekog od kolega. Od ekipe je tražio solidarnost. “Ako netko od vas zabrlja, pokrijte ga, ne moraju svi vaši promašaji doći do mene, u stvari bilo bi idealno da nikako ne dođu“. Kad bi se netko od organizatora početnika bunio bez argumenata, omiljena rečenica mu je bila: „ Kad budeš nešto naučio, jer sad samo misliš da nešto znaš, kad preuzmeš potpunu odgovornost za ono što radiš - imaš pravo glasa. Do tada, gledaj i uči.“ Kad sam preuzimala Sajam od njega, naučio me onom ključnom: "Ako misliš uspjeti, tvoj je glavni posao posvetiti se ekipi s kojom radiš. Nemoj nikad pomisliti da si "glavna" ne napuhuj se u tom smislu. Zapamti, onakva si, kakav je najlošiji čovjek u tvojoj ekipi. I potrudi se da bude bolji, bit ćeš i ti bolja".

Kad ste radili s Boškom morali ste biti spremni na taj njegov direktan i nimalo „politički korektan“ način mentoriranja. Ali uz to, Boško je istovremeno bio čovjek velike topline i suosjećanja, za svoju ekipu bi učinio sve, imao je ogromnu energiju koja se na sve nas prelijevala i i znali ste da mu se uvijek možete obratiti, kako za ono što vas muči na poslu, tako i za probleme u privatnom životu. Ne samo ja, kao njegova kći, već i svi koji su s njim radili, mogu posvjedočiti da, koliko god nas je učio da preuzmemo odgovornost, na kraju je on preuzimao odgovornost za sve nas i štitio nas do krajnjih granica. Mogu na kraju reći - teško, u stvari nikako ne bih preživjela u ovom poslu da nisam imala tako velikog učitelja.

Koliko vam je u koncipiranju sajma izazov pratiti brze suvremene medijske tehnološke trendove koji dosta izguravaju knjigu kao medij?

Uopće nije. Ne postoji tehnološki napredak kojim, navodno, knjiga nije bila osuđena na smrt. Pa opet je preživjela - vidi se i po našem programu - sve: od radija do Wi-Fija. U konačnici, ako se već knjige pišu, tiskaju, objavljuju i čitaju, onda nema ni potrebe da se borimo protiv tehnologije čiji razvoj ionako ne možemo zaustaviti. Mi smo, prije i više od svega, autorski sajam i nama je važno da se čita, poželjno je s papira, ali može i s ekrana. Tko zna, možda će se jednoga dana na našim štandovima prodavati šifre za download knjige, ali će na pozornici i dalje biti živi ljudi i živa riječ.

Knjiga se čita, ali čita je manjina. Nećemo sad ‘eliitistički’ o značaju i društvenom utjecaju te manjine, no kako u tom svjetlu vidite budućnost sajma?

Goran Vojnović, slovenski pisac koji je ustvari i Puležan, u jednom davnom intervjuu rekao je da on nikada nije dozvolio da ga to što je manjina - nacionalna manjina u slovenskom društvu – na bilo koji način odredi. Da smo se držali statistike, nikada ne bismo održali niti jedan Sajam. Svaka vrhunska umjetnost je sama po sebi elitistička, dakle namijenjena manjini. Samo što ta manjina, ipak, nije tako mala, a i da jeste, rekla sam, brojnost nije presudna. Uostalom, sve progresivne ideje je većina prihvaćala nakon što bi ih manjina iznijela. Ne mislim, naravno, na onu etnički određenu, već, da tako kažem, intelektualnu manjinu. Uostalom, sve sajamske brojke pokazuju kako ta manjina nije zanemariva.

Posljednji pred-korona Sajam, onaj  održan 2019. godine pohodilo je oko 60.000 ljudi, više nego li Pula ima stanovnika. Što očekujete ovaj put?

Mi s našom publikom imamo odnos uzajamnog poštovanja. Kao što mi pravimo program svjesni odgovornosti pred njom, tako nam i ona uzvraća posjetama, zanimanjem za različite sadržaje, svakodnevnim suživljavanjem sa Sajmom... Kada čujem mlađe kako govore da Pulu ne mogu zamisliti bez Sajma - a tako je moja generacija nije mogla zamisliti bez PFF-a - onda znam da će posjeta biti velika. Možda, naravno, nešto malo manja od one iz 2019., a možda, zašto ne, i malo veća. No, kako su nama svi autori i autorice jednako važni, tako nam je važan i svaki posjetitelj i posjetiteljica.

Nakon dvije godine ponovno u Domu hrvatskih branitelja: 100 događaja i 200 sudionika programa

Koliki je, ukoliko imate podatke, udio mlade populacije u broju posjetitelja i koliko se taj udio razlikuje, primjerice, od Interlibera? 

Prije svega, Interliber je događaj primarno prodajnog karaktera, dok je Sajam dominantno autorski. Zatim, u Zagrebu živi četvrtina stanovnika Hrvatske, a gravitira mu više ljudi nego što Istra ima stanovnika. Samo zbog tih razlika mi se uopće ne možemo porediti. Sajam svoju mladu publiku stvara kroz programe koje realiziramo sa istarskim osnovnim i srednjim školama – Hop lektiru i PULikulArnu reformu - a taj proces započinje još sa Monte Librićem, Festivalom dječje knjige izraslim iz Sajma. Sada već viđamo one nekadašnje klince kako dolaze na različite programe, po knjige ili se javljaju za volontiranje. Ne znam koliko ih je, ali se nerijetko iznenadim kada čujem da je već na studiju netko tko je tu bio sa školom, a sada je aktivni pratitelj programa ili je od pomoći autorima i autoricama koje je otkrio kada je, umjesto na nastavi, bio u DHB-u.

Počeli smo pa i završimo s povratkom: najozbiljniji svjetski ekonomski akteri, pa i naš ministar financija, navode iduću godinu kao godinu ponovne recesije. Izgleda da kapitalistički svijet pohlepe nije ništa naučio iz krize 2008., a s obzirom na alarmantne klimatske promjene, ima li svijet šanse za povratak?

Parafrazirat ću još jednog čestog i dragog gosta Pule, Andreja Nikolaidisa koji je rekao: "Da je bolji svijet moguć, već bi ga netko napravio - imalo se vremena i imalo se kada".

Gdje je dno?

Dno vam je ono iznad nas.