Hrvatski redatelj Ivan Ramljak već godinama uspješno radi dugometražne dokumentarne filmove koji su vizualno građeni od materijala snimljenog u prošlosti.
U dokumentarcu "O jednoj mladosti" to su bile fotografije koje je davno snimio njegov pokojni prijatelj, dok je u sljedećem dokumentarnom filmu "El Shatt - nacrt za utopiju" također koristio arhivske fotografije praćene glasovima sudionika da bi prikazao realnost dalmatinskih zbjegova u El Shattu.
U svojem novom filmu "Mirotvorac", prikazanom sinoć u sklopu natjecateljskog programa hrvatskog filma, Ramljak ponovno koristi sličnu strategiju, samo što arhivske fotografije ovdje zamjenjuje video.
"Mirotvorac" je priča o ubojstvu osječkog načelnika policije Josipa Reihl-Kira i okolnostima koje su mu prethodile, dok je pokušavao spriječiti sukobe između lokalnih Hrvata i Srba sredinom 1991. godine.
Cijeli film napravljen je od autentičnih video zapisa, što je sigurno zahtijevalo veliki trud prilikom istraživanja i odabira kadrova iz arhive, a uz Ramljaka su kao koscenaristi potpisani novinari Hrvoje Zovko i Dragutin Hedl.
Oni vrlo pregledno i detaljno prikazuju kakva je bila situacija u Osijeku tih godina, kako su se regularnim policijskim snagama predvođenim Kirom suprotstavljale razne paravojne snage i kako je HDZ-ovska vlast u Zagreb zatvarala oči.
Naročito je istaknuta uloga zloglasnog gospodara života i smrti Branimira Glavaša, koji je osuđen za ratne zločine, ali ne i za ubojstvo Kira i njegovih suradnika, iako je svojim javnim djelovanjem itekako stvarao atmosferu u lokalnoj zajednici koja je potaknula tragediju.
Redatelj Ramljak i montažer Damir Čučić vrlo učinkovito slažu kadrove arhivskog materijala, spretno izmjenjujući akcijske sekvence sa sekvencama u kojima dominira ugođaj, a pritom ostavljaju i dodatne vizualne signale tog vremena, poput šuma analogne video kamere i sličnih grešaka, da bi postigli što veći dojam autentičnosti. Naratori (među kojima je i udovica Jadranka Reihl-Kir) se tijekom cijelog filma ne vide, nego samo čujemo njihove glasove koji prate arhivsku sliku.
Sličnim izlagačkim postupcima koristi se i poznati britanski redatelj Asif Kapadia u svojim dugometražnim dokumentarcima o slavnim pokojnicima ('Senna', 'Amy', 'Diego Maradona'), tako da vizualnu naraciju filma slaže samo od arhivskih video materijala, dok je zvučna naracija sastavljena od izjava njihovih suvremenika i poznanika.
"Mirotvorac" je jako dobro napravljen film, ujedno i društveno iznimno koristan u vremenima kad se čak sa saborske govornice mogu čuti ustaški pozdravi.
Dok je Ramljak zakoračio u noviju hrvatsku povijest, samo nekoliko desetljeća unatrag, jedan drugi mlađi hrvatski redatelj preskočio je u svojem filmskom vremenskom stroju više od jednog stoljeća.
Riječ je o Igoru Bezinoviću i njegovom hibridnom filmu "Fiume o morte!", mješancu dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog filma koji se bavi bizarnom povijesnom epizodom okupacije Rijeke od strane Gabrielea D’Annunzija (rujan 1919 – siječanj 1921).
O tom je filmu rečeno gotovo sve, od trijumfa na ovogodišnjem filmskom festivalu u Rotterdamu do kritičarskih pohvala i brojnih novinarskih tekstova posvećenih njegovom fenomenu.
Bezinoviću je ovih dana u Puli dodijeljena i nagrada Vedran Šamanović za inovativnost i pomicanje filmskog izraza u kontekstu suvremenog hrvatskog filma.
No, najveća zanimljivost u kontekstu tog filma je njegova gledanost. Osim što je nedavno oborio rekord kao najgledaniji hrvatski dokumentarac u kinima ikad, ni u Puli mu publike nije nedostajalo. Iako je proljetos imao nekoliko projekcija u pulskom kinu, Arena je i sinoć bila vrlo solidno popunjena. Znajući moduse ponašanja pulske publike, to spada u kategoriju gotovo nestvarnog.
Piše: Elvis Lenić
