Dikliću je najveće priznanje to što njegov glumački maraton istim geografskim prostorom i s iste, beogradske startne pozicije, i dalje traje. Nisu ga uspjeli prekinuti ni balkanski ratovi 1990-ih, pa se u međuvremenu smjestio u filmografije suvremenih bosanskohercegovačkih (Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica) i hrvatskih filmašica i filmaša (Snježane Tribuson, Danila Šerbedžije, Antonija Nuića, Igora Mirkovića, Borisa T. Matića), „propuštajući kroz sebe“ moćne uloge i različite priče, sjedinjujući imaginaciju i intuiciju sa zanatom
Dikliću je najveće priznanje to što njegov glumački maraton istim geografskim prostorom i s iste, beogradske startne pozicije, i dalje traje. Nisu ga uspjeli prekinuti ni balkanski ratovi 1990-ih, pa se u međuvremenu smjestio u filmografije suvremenih bosanskohercegovačkih (Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica) i hrvatskih filmašica i filmaša (Snježane Tribuson, Danila Šerbedžije, Antonija Nuića, Igora Mirkovića, Borisa T. Matića), „propuštajući kroz sebe“ moćne uloge i različite priče, sjedinjujući imaginaciju i intuiciju sa zanatom
Ovogodišnju nagradu Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filskih autora i producenata dobio je poznati glumac Bogdan Diklić. U nastavku je tekst iz kataloga Pula film festivala.
U pogovoru svoje sjajne knjige aforizama O glumi bez glume, koja je od 2010. doživjela nekoliko izdanja, sebe predstavlja ovako: „Rođen je 1953. godine u Bjelovaru i usuđuje se pomisliti da mu je u proteklih trideset pet godina, baveći se glumom, povremeno uspijevalo i da bude glumac.“
Bogdan Diklić odigrao je od te izjave nove predstave na beogradskim kazališnim pozornicama, nove uloge u TV serijama i filmovima u Srbiji i diljem postjugoslavenskog prostora, a unatoč njegovim sumnjama u vlastiti umjetnički identitet i poniznom pristupu svojoj profesiji, svi znamo da proteklih pola stoljeća nije samo glumio, već je bio i ostao Glumac.
Nešto o tome govore brojke koje kažu da je nastupao u oko 150 cjelovečernjih filmova i TV serija, započevši profesionalnu karijeru još kao student beogradske Akademije za pozorište, film, radio i televiziju sredinom 1970-ih godina.
Nastanivši se u Beogradu, na ekranima se pojavio gotovo istodobno s kinematografskim nastupom redatelja takozvane praške škole filma, generacije koja je nakon gušenja crnoga vala i zamora režimskih narativa počela oporavljati jugoslavenski film, otvarajući ga deideologiziranim pogledima na prošlost, humornim pogledima na suvremenost, žanrovima a time i publici, ulažući u njega zanatske vještine, a ne odričući se „autorstva“.
Diklićev start nije mogao biti bolji: našao se među odabranicima praškoga studenta Srđana Karanovića u legendarnoj TV seriji Grlom u jagode (1975.), a preuzeli su ga filmaši iz grupe, nimalo sličnih poetika – poput Emira Kusturice i Gorana Paskaljevića. Rajku Grliću (počevši od filma U raljama života, 1984) i Goranu Markoviću (od Nacionalne klase, 1976.) postao je takoreći kućni glumac, a za percepciju njegova glumačkoga, osobito komičarskog habitusa, bila je itekako bitna nezaboravna epizoda najmlađeg pogrebnika dinastije Topalović u Šijanovoj crnoj komediji Maratonci trče počasni krug (1982.).
Donoseći na ekran svoje pamtljivo i pomalo apartno lice, „lice s karakterom“, Diklić je tijekom vremena i sazrijevanja na njega sugestivno „vješao“ ‒ uz uvijek preciznu mimiku i gestu ‒ posve različite karaktere: od šeprtljavih i nesigurnih, pogrešno zaljubljenih i seksualno frustriranih mladaca, preko „običnih“ radnika, dobrohotnih susjeda, svećenika i bezličnih birokrata, do neurotičnih urbanih intelektualaca, zadrtih seljaka i autoritarnih vojnika.
I oni redatelji izvan praške grupe i oni koji su došli poslije, poželjeli su dati poseban začin svojim pripovijestima Diklićevim manjim ili većim epizodama u kojima besprijekorno vlada dijalektima različitih podneblja ex-Yu regije i mijenja kostime noseći ih, kako sam voli kazati ‒ „iznutra“. Tako je primjerice, nosio glavni lik depresivnog mostarskog penzionera razapetog između lokalne birokracije i sredine obilježene poslijeratnom nacionalnom podijeljenošću u Obrani i zaštiti Bobe Jelčića (2013.) koja mu je donijela i Zlatnu arenu za glavnu ulogu, jedno od brojnih zasluženih priznanja.
Dikliću je, međutim, najveće priznanje to što njegov glumački maraton istim geografskim prostorom i s iste, beogradske startne pozicije, i dalje traje. Nisu ga uspjeli prekinuti ni balkanski ratovi 1990-ih, pa se u međuvremenu smjestio u filmografije suvremenih bosanskohercegovačkih (Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica) i hrvatskih filmašica i filmaša (Snježane Tribuson, Danila Šerbedžije, Antonija Nuića, Igora Mirkovića, Borisa T. Matića), „propuštajući kroz sebe“ moćne uloge i različite priče, sjedinjujući imaginaciju i intuiciju sa zanatom.
Atmosferu projekcije filma Fiume o morte! nije poremetila ni kiša koja je u nekoliko navrata pokvasila gledateljstvo. Međutim, energija filma, snaga poruke te inventivnost i opuštenost izvedbe ove ultra zanimljive štorije, očarali su publiku koja je u najvećem broju ostala do samog kraja
Kao odgovor na još jednu važnu potrebu korisnika vozač Društva Igor Radolović postavio je privremenu sjedalicu na dizalicu za ulazak u more. Iako se ne radi o tvorničkom dijelu, koji je još uvijek u postupku nabave iz Njemačke, sjedalicu je izradio METALWORK – obrt za izradu proizvoda od metala iz Žminja
Cijeli film napravljen je od autentičnih video zapisa, što je sigurno zahtijevalo veliki trud prilikom istraživanja i odabira kadrova iz arhiva. Vrlo pregledno i detaljno prikazana je situacija u Osijeku tih godina, kako su se regularnim policijskim snagama predvođenim Kirom suprotstavljale razne paravojne snage i kako je HDZ-ovska vlast u Zagreb zatvarala oči * Iako je proljetos Bezinovićev "Fiume o morte!" imao nekoliko projekcija u pulskom kinu, Arena je i sinoć bila vrlo solidno popunjena
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
