Nova ravnateljica Pula Film Festivala: "Moj put odredio je film ‘Nebo nad Berlinom’ Wima Wendersa"

U nazivu javne ustanove Pula Film Festival je ključan pojam - film. Kad ste se zaljubili u film? Što je magično u tom mediju. Sjećate li se prvih filmskih gledateljskih iskustava?

Rođena sam sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, što znači da sam odrasla uz partizanske filmovima koje smo redovno reinterpretirali u dvorištu. Boško Buha mi je definitivno bio omiljen lik. Nedjeljom popodne smo obiteljski gledali filmske klasike, uglavnom komedije s Jerryjem Lewisom, Marilyn Monroe, Jackom Lemmonom i drugim hollywoodskim zvijezdama. Moji prvi odlasci u kino povezani su s nestašicom struje koja se isključivala po kvartovima. Tata i ja smo, držeći se za ruke, s mračne Verude odlazili u kino ‘Istra’ u osvjetljeni grad. Najviše se sjećam Stanlia i Olia i Charliea Chaplina. Iz ove perspektive mi se čini da smo bili sami u kinu, no vjerujem da nismo, svakako nije bila gužva. Kada sam bila malo starija, u večernjim satima, počela sam sama gledati filmove jer su moji rano odlazili spavati. ‘Psiho’ Alfreda Hitchocka me je obilježio zauvijek, pa ni dan danas ne gledam psihološke trilere i horore. Mašta mi je prebujna, posebno kada ostanem sama. Doslovno se bojim da mi je netko/nešto ispod kreveta ili u ormaru odnosno da će me zaskočiti pod tušem. No, film koji je definitivno odredio moj put k filmskom obrazovanju je ‘Nebo nad Berlinom’ Wima Wendersa. To je baš bilo WOW!

Vi ste se u Edinburghu završili filmsku režiju. Kakve ste uvjete imali? Što je najvrjednije što ste naučili?

Otišla sam 1993. u Veliku Britaniju s ciljem da godinu dana radim kao au pair (ispomoć obiteljima s djecom) i dobro naučim engleski jezik, no ostala sam punih deset godina i između ostalog studirala ‘Fotografiju, film i digitalne medije’ u Edinburghu. Prije odlaska u Škotsku, živjela sam u Londonu, no jako sam brzo shvatila da će studentski život u tako velikom gradu biti iznimno skup i da ću jako puno vremena trošiti na putovanje s jedne na drugu lokaciju. Prijavila sam se na fakultete diljem Britanije, uključujući i London i neke u vrlo malim sredinama.

Naposljetku sam se odlučila za Edinburgh jer sam ipak željela živjeti u gradu koji je bogat kulturom i gdje dolaze studenti iz čitavog svijeta. Moj smjer ‘Fotografija, film i digitalni mediji’ imao je zasebnu zgradu blizu parka Meadows. Bilo je iznimno opušteno, a opet ozbiljno, naravno kreativno i inspirativno. Balans između teorije i prakse je bio idealan. Baš sam uživala u svakom trenutku.

Teško je izdvojiti ono najvrijednije što sam uz zanatske sitnice ponijela sa sobom, a što mogu odvojiti od života općenito. Možda sam tijekom studija postala sigurnija u sebe, u svoju kreativnost i sposobnosti, a danas, 20 godina poslije, sposobna sam čak i pohvaliti sebe što nije nimalo lako i doista je rezultat dugog osobnog i profesionalnog puta.

Sjećam se vašeg hrabrog filma “Patchwork” o vašoj obitelji u nezgodno ratno vrijeme i brojanju krvnih zrnaca. Nema ga nigdje za pogledati.

'Patchwork' se, vjerovali ili ne, i dalje prikazuje na nekim festivalima. Na jednom od proteklih Dana hrvatskog filma uvršten je u program 10 najboljih filmova hrvatskih autorica i bio dostupan on line. Kolega Simon Hipkins, koji je sa mnom surađivao na filmu postavio ga je i na vimeo. Prije se mogao gledati samo uz lozinku, no mislim da je sada dostupan i za širu javnost. Evo linka https://vimeo.com/126800261 za one koji ga nisu pogledali, a željeli bi.

Šira javnost možda ne zna da ravnatelj Pula Film Festivala ne kreira umjetnički filmski program, to radi umjetnički ravnatelj, već da je vaša funkcija više menadžerski posao. Što radi ravnatelj PFF-a?

Osnovana početkom 2003. godine s ciljem cjelogodišnje pripreme i organizacije Pulskog filmskog festivala, JU PFF u 20 se godina svog postojanja nametnula kao važna kulturna institucija koja, uz Pulski filmski festival, priprema, realizira i/ili tehničko–logistički podržava čitav niz drugih događanja poput Adventa u Puli, obilježavanje Dana Grada, Pulske noći, Dana sv. Tome, odnedavno Dođi u grad! - Vieni in città! te upravlja Kinom Valli.

Posao ravnatelja je da organizira i realizira sve navedene događaje i manifestacije, komunicira s osnivačem Gradom Pula, Ministarstvom kulture i medija, Istarskom županijom; dogovara pojedinosti s umjetničkim ravnateljem Festivala, koordinira rad djelatnika Ustanove, predstavlja Ustanovu i njezine programe u javnosti te obavlja čitav niz drugih organizacijskih, administrativnih i kreativnih poslova.

Mišljenja sam da se funkcija ravnatelja može usporediti s onom kreativnog producenta iz filmskog svijeta koji, osim što osigurava financijske i druge logističke uvjete za produkciju filma, okuplja i nadgleda tim te također sudjeluje u njegovom umjetničkom segmentu.

Koje su vaše nove ideje, planovi koji su jučerašnjim jednoglasnim izborom dobili zeleno svjetlo?

Moj program je bio ispisan na 17 stranica, neće mi biti jednostavno sažeti ga u nekoliko rečenica, no pokušat ću.

Rastom broja programa iz godine u godinu porasla je i potreba za djelatnicima koji će te programe pripremati i ostvarivati. Neophodno je izraditi novu sistematizaciju, a s time i reorganizaciju postojećih radnih mjesta. Trenutna radna organizacija je funkcionalna, a s preustrojem će biti još produktivnija.

Zahvaljujući manifestacijama poput Adventa u Puli, Dođi u grad! i Dan Grada Ustanova se, tijekom mjeseci njihovog održavanja, pozicionirala kao središnja platforma za prikupljanje informacija o kulturnim i zabavnim programima u gradu.

Budući da ne postoji jedinstvena platforma putem koje bi se građani tijekom čitave godine informirali o svakodnevnim događanjima, a na temelju dosadašnjeg iskustva u tom području, jedna od potencijalnih novih zaduženja i Ustanove mogla bi biti i koordinacija takve mrežne baze. Za to bi svakako bila neophodna potpora i sinergija s gradskom upravom i Odjelom za kulturu i razvoj civilnog društva.

Prema statutu Pulskog filmskog festivala, umjetnički ravnatelj, kojeg imenuje ministar/ica kulture i medija, predlaže program Festivalskom vijeću koji ga usvaja, a ravnatelj Ustanove organizira i vodi cjelokupnu organizaciju.

Koliko ta pozicija možda otežava rad ustanove PFF?

Ovakva je podjela poslova teoretski možda logična, no u praksi nije uvijek lako provediva jer je Ustanova u nezavidnoj poziciji budući da odgovara za cjelokupnu manifestaciju, a nema nikakvog utjecaja na njezin program pa čak niti jedan glas u Festivalskom vijeću.

Isto tako, program Festivala može biti na zavidnoj razini, a njegova realizacija porazna. Za program Festivala odgovoran je umjetnički ravnatelj, a za njegovu organizaciju ravnatelj pa bi, prema tome, oboje trebali odgovarati za uspjeh ili neuspjeh pojedinog segmenta.

No nameće se pitanje može li se program doista izdvojiti od njegove organizacije? Uvjerena sam da ne može jer je riječ o dva integralna elementa koji čine cjelinu i imaju smisla jedino ako su isprepleteni. Festival može biti uspješan i kvalitetan ako se obje strane međusobno nadopunjuju i poštuju, a ne ako paralelno i neovisno obavljaju svoju zadaću.

Kako je to izgledalo u prošlosti?

U proteklom desetljeću svaki je novi umjetnički ravnatelj / savjet mijenjao statut Festivala prema vlastitim željama što je rezultiralo diskontinuitetom, raznim eksperimentima i neslavnim pokušajima, a Festival treba stabilnost.

Upravo zbog toga smatram da bi Ustanova trebala inzistirati da radna skupina sastavljena od predstavnika Ustanove, trenutnog umjetničkog ravnatelja i filmskih profesionalaca izradi kvalitetan i koncizan koncept programa Festivala, koji će u budućnosti minimalno varirati i svaki novi umjetnički ravnatelj / savjet / izbornici i Festivalsko vijeće će ga poštivati bez mogućnosti pretjerane intervencije. Jedino tako Festival može ostvariti kontinuitet, postojanost i izbjeći hirovite pokušaje uvođenja noviteta.

Naravno, taj se program može djelomično ili u cijelosti temeljiti i na postojećem programu jer iznimno cijenim trenutnog umjetničkog ravnatelja Pavu Marinkovića i njegove napore da Festival učini boljim. Jedino na čemu ću u svojem radu inzistirati je da taj program bude dugoročno održiv.

Brojne su mogućnosti kako unaprijediti i osnažiti poziciju Festivala kao i načina na koji Festival može doprinijeti boljoj vidljivosti hrvatskog filma u Hrvatskoj i šire. Kao najstariji nacionalni filmski festival na svijetu upravo Pula može biti pokretač inicijative umrežavanja filmskih festivala koji prikazuju domaće filmove.

Pula može organizirati konferenciju na kojoj će ugostiti iskusne predstavnike filmskih fondova, producente, distributere i druge filmske i PR stručnjake iz različitih europskih zemalja u kojima je nacionalni film gledaniji od američkog ili u kojima je svakako gledaniji nego što je to slučaj u Hrvatskoj i koji su, kroz sustavan razvoj i ulaganje, pronašli ključ uspjeha za plasman domaćeg filmskog proizvoda.

No kao što sam napomenula, program Festivala, pa i njezin industrijski dio je u domeni umjetničkog ravnatelja i ja na programskim novitetima neću inzistirati već ih predlagati. Pavo Marinković i ja imamo iznimno dobro komunikaciju i zajednički cilj, a to je ojačati Pulski filmski festival na lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini.

Iduće godine Festival obilježava 70. godišnjicu.

Tim povodom, u suradnji s Povijesnim i pomorskim muzejom Istre, koji skrbi o festivalskoj arhivskoj građi, sada bivša ravnateljica Gordana Restović pokrenula je inicijativu izrade prigodne monografije koja će predstaviti dostupne plakate  festivalskih izdanja, pružiti povijesni pregled i brojne važne podatke te niz drugih zanimljivosti. Posljednja takva monografija izdana je davne 1978. godine pod nazivom '207 festivalskih dana' autora Ranka Munitića. Nadalje, smatram da bi upravo ova velika obljetnica trebala biti povod implementacije trajnog festivalskog obilježja na Usponu Marjana Rotara.

Predložit ću da se u užem centru grada otvori filmska galerija u kojoj bi bila izložena bogata festivalska arhiva, uključujući audiovizualne materijale.

Pula Film Festival je stabilna i posložena Ustanova kojoj ne trebaju novi čudesni projekti i ideje, već se postojeće trebaju osuvremeniti, unaprijediti i reorganizirati. 

Često se novi ravnatelji javnih ustanova, nakon preuzimanja funkcije, znaju ponašati, pred svojim zaposlenicima i pred javnošću, kao da ta ustanova počinje od nule.

Svojim dolaskom na funkciju ravnateljice JU PFF nastavljam ono što je započela Zdenka Višković Vukić, a nastavila Gordana Restović, moje dvije sjajne šefice, a to je daleko od nule.