NEKA SAMO GORI! Pula ima daleko najbolji bend na prostoru bivše Jugoslavije, a da to ni ne zna

Naslov nije pretenciozan ni netočan, unatoč subjektivnoj fanovskoj poziciji novinara, unatoč olakoj poslovici da se o ukusima ne raspravlja.

Kada kroz 65 minuta umjetnički beskompromisnog poetsko-glazbenog putovanja - uz istodobno sjajno isprepletenu bendovsku energiju mantrične melodične repeticije i prljavo plesnog trip hopa - publika iz pjesme u pjesmu sve duljim pljeskom, na kraju i stojećim ovacijama isprati bend (čiji je novi materijal velikoj većini posve nepoznat!), jasno je da se prošlog vikenda u rasprodanom klubu ATC Nama u slovenskoj Škofjoj Loki dogodilo nešto što nadilazi i regionalne okvire.

Koncerti trija Još gori, rijetki i u malim punktovima nezavisne kulturne scene u regiji, već nekoliko mjeseci izazivaju ogromnu pažnju upućenih.

Naravno, glavni magnet je Aleksandar Stojković ST, pjesnik, pjevač, lider nekadašnjeg kultnog benda Goribor, no vrlo brzo postaje jasno da 'Još gori' nije povratak starog benda pod drugim imenom.

Nakon desetljeća i pol autorske hibernacije, ST je u svom novom umjetničkom početku pronašao idealne suradnike, koautore i glazbene prijatelje u kreativno nezaustavljivoj braći Sinkauz – Nenadu na gitarama i elektronici (ali i snažnim vokalnim dionicama) te Alenu na kontrabasu. Presudna je bila suradnja na zajedničkom projektu - uspješnoj kazališnoj predstavi „Malo je dovoljno“.

Ono što je nekoć bilo duboko uronjeno u osobnu tamu danas je otvorenije prema svijetu. ST je u jednom od naših razgovora rekao kako deset godina nije mogao napisati ni jednu rečenicu jer više nije imao što reći. Tek kada su se nakupila nova iskustva (pa i ono očinsko), ponovno je osjetio autorsko uzbuđenje. Upravo se ta promjena jasno čuje u novim pjesmama.

Njegovi tekstovi više nisu prvenstveno snažna ispovijest čovjeka koji vodi bitku sa samim sobom. Oni i dalje ostaju duboko osobni, ali sada govore o zajedničkom iskustvu, društvu, obitelji, ratu, prolaznosti i otporu.

"Otpor je u stvaranju", rekao nam  je ST proljetos u intervjuu uoči samog početka turneje. Upravo je ta misao možda ključna za razumijevanje ovog benda.

No, velik dio zasluga za novi umjetnički put pripada braći Sinkauz. Njihov glazbeni jezik nije tek pratnja poeziji nego njezin ravnopravan partner.

Kontrabas Alena Sinkauza nosi toplinu i dubinu zvuka, dok Nenad Sinkauz gitarskim dionicama i suptilnom elektronikom gradi širok prostor između trip-hopa, ambijentalne glazbe, minimalističke repeticije i diskretnih rock kulminacija. Upravo ta mantrička repetitivnost postupno uvlači publiku u gotovo hipnotičko stanje, bez potrebe za efektnim koncertnim gestama.

St bavi se temama koje dopiru do svakoga tko barem malo razmišlja: samoćom, borbom, individualnošću, slobodom, okovima, važnim 'malim' pobjedama.

Sve funkcionira kao jedinstvena cjelina, što nije čest slučaj kada se poezija pokušava spojiti s rock ili elektroničkim idiomom.

Koncert je otvorila sjetna "Soba", gotovo filmski uvod u novi svijet. Uslijedila je "Večnost", jedna od emocionalnih okosnica nastupa ("sve što imaš od boga je, sve što juriš od đavola je, sve što osećaš da tvoje je, večno je; sve što te mučilo, to te naučilo”), zatim duhovita, ironična i istodobno vrlo subverzivna pjesma  o herojima ratnih filmova i ljubavi iz pornića. 

"Nešto se promenilo" može se čitati i kao intimna i kao društvena dijagnoza vremena.

Vrhunac večeri ipak je bila "Raj na zemlji". Naizgled pastoralna, melankolična obrana života, prirode i ljudske bliskosti postupno prerasta u jednu od najsnažnijih pjesama koje je ST napisao posljednjih godina.

Kada  pjesmu posve iznenada oplemeni Nenadova gitara mandolinskog zvuka, stopi s elektroničkim slojevima i Alenovim kontrabasom, teško je i bezdušniku ostati ravnodušan. 

U Goriboru je ST-ova poezija bila snažno određena iskustvom borbe s unutarnjim demonima i odrastanja u rudarskom Boru, premda su iz tog razdoblja nastale bezvremenske pjesme poput "Sjajne niti", "Dalajlama me se sećaš", "Bez" (oživjet ćemo ovdje čuveni refren "Ja sam vernik bez crkve
građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara").

U Još gori ostaje ista pjesnička snaga i preciznost, ali pogled je danas širi. Više je života nego smrti, više ljudi nego samoće.

U njegovim stihovima prepoznaju se i oni koji nikada nisu dijelili ST-ova iskustva, što najbolje govori o snazi i univerzalnosti njegova pjesničkog glasa.

Još gori su novi bend s vlastitom estetikom i vlastitim razlogom postojanja, čiju jezgru i dalje čini ST-ova poezija, ali bez muzičkog svijeta braće Sinkauz ona ne bi imala isti domet.

Lijepo je što bend stvara u Puli, gradu koji je braću Sinkauz oblikovao rođenjem i odrastanjem , a ST ga odabrao za svoj dom. No Još gori odavno nadilaze lokalni kontekst. Njihove pjesme pripadaju svima koji u vremenu opće buke još uvijek traže prostor tišine, smisla i otpora.

Škofja Loka pokazala je da taj prostor već ima svoju publiku.

Jedva čekamo skori album.