"U Mirni je bilo dobro, samo ča je bilo jako teško, vajk u mokren. Ja nis bila u proizvodnji, ponavljan, ambalaža je bilo jedno, u ribi drugo, ma si vajk zadava [smrdio]. I noge i ruke i svi si bi vajk cili osan ur u vodi, to su žene jako bolesne, ča su tamo delale cili vek", kazala je M.A.P. * Matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih ne spominju ženska zanimanja čak ni u jeku tvorničkog razvoja kada u nekim sredinama čine više od 90 posto javne radne snage. Posebno je poražavajuće da u matičnim knjigama krštenih pored imena djeteta stoji ime oca. Time joj je i njena primarna funkcija, funkcija roditeljice, zanijekana
"U Mirni je bilo dobro, samo ča je bilo jako teško, vajk u mokren. Ja nis bila u proizvodnji, ponavljan, ambalaža je bilo jedno, u ribi drugo, ma si vajk zadava [smrdio]. I noge i ruke i svi si bi vajk cili osan ur u vodi, to su žene jako bolesne, ča su tamo delale cili vek", kazala je M.A.P. * Matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih ne spominju ženska zanimanja čak ni u jeku tvorničkog razvoja kada u nekim sredinama čine više od 90 posto javne radne snage. Posebno je poražavajuće da u matičnim knjigama krštenih pored imena djeteta stoji ime oca. Time joj je i njena primarna funkcija, funkcija roditeljice, zanijekana
"Nije sve tako ružičasto: Žene i rad u Istri" naziv je izložbe koja se u organizaciji Etnografskog muzeja Istre u četvrtak navečer otvorila u pazinskom kaštelu. Izložba je rezultat istraživanja ženskih radničkih iskustava i arhivskog materijala od 18. stoljeća naovamo.
Opisujući ženski rad u kući, u kampanji, na tržnici, u tvornici i za kompjuterom, izložba ukazuje na dvostruku opterećenost mnogih žena kako u prošlosti tako i danas. Koncept izložbe se temelji na povezivanju osobnih priča kazivačica s predmetima kao simboličkim nositeljima iskustava.
Autorice izložbe su kustosice dr. sc. Tamara Nikolić Đerić i dr. sc. Ivona Orlić, dok likovni postav potpisuje Kristina Kalčić Brajković - Studio KKA.
Slijede nešto skraćeni popratni tekstovi s izložbe koje su nam ustupile autorice.
Žene su teško vidljive u izvorima koji omogućuju saznavanje o prošlosti, što znači da je cjelokupan europski svjetonazor, koji se odražava u pisanim i vizualnim izvorima, imao muški predznak. Takav je društveni status bio utemeljen na tradicionalnome patrijarhatu koji je davao temeljno značenje socijalnomu životu. "Prihvaćanje predrasuda o ženskoj inferiornosti oblikovalo je znanstvene istine od filozofskih, medicinskih, bioloških i pravnih. Aristotelova teza o ženskoj ništavnosti uzimala se kao znanstvena paradigma do 17. stoljeća" (Čačinovič 2011: 105).
Kako bi saznale više o ekonomskom statusu žena u Istri, autorice su zavirile u matične knjige, koje predstavljaju bogat izvor za istraživanje društvene povijesti zato što bilježe različita zanimanja, a upravo je zanimanje, uz plemićke i građanske titule, određivalo društveni status pojedinca.
Matične knjige donose popise različitih zanimanja, to su: poljoprivrednik (agricola), zidar (murarius), zlatar (orefice), drvodjelac (faber lignarius), kovač (faber ferrarius), gostioničar (caupo), krojač (sartor), postolar (sutor), sluga (famulus), služavka (famula), bilježnik (notarius), sudac (iudex), svećenik (sacerdos), liječnik (medicus) i mnoga druga.
Samo je jedno žensko zanimanje, ono služavke. Je li zaista točno da su žene bile samo služavke?
Usmena predaja, bilježnički spisi i rijetki vizualni predlošci govore drugačije. Ovisno o zajednici, žena je gotovo u pravilu pratila supruga u radu. Ako je on bio poljoprivrednik, i ona je radila u polju, nosila drva i prodavala proizvode na tržnici, ako je bio ribar, ona je bila trgovac, ako je imao mlin, i supruga je zajedno s djecom sudjelovala u radu. Uz to, žena je bez iznimke vodila kućanstvo.
Unatoč svemu tome, matične knjige (rođenih, vjenčanih i umrlih) ne spominju ženska zanimanja čak ni u jeku tvorničkog razvoja kada u nekim sredinama čine više od 90 posto (javne) radne snage. Posebno je poražavajuće da u matičnim knjigama krštenih pored imena djeteta stoji ime oca. Time joj je i njena primarna funkcija, funkcija roditeljice, zanijekana.
Tradicionalan način života, posebno na selu, pruža uvid u kompleksnost ženskih djelatnosti tijekom vremena. Obrasci takvog patrijarhalnog reda i rada zadržani su do kraja Drugog svjetskog rata, ali i nakon tog razdoblja.
Od mame je naučila kuhati, prati, šivati i prati ručno, a od tate da se ne smije prigovarati.
Bi me bija anke stuka, nikad ni stija da stripljen. (Marčela, Musalež, 1955).
„Tradicionalni ženski poslovi oduvijek su, uz pripravljanje hrane i odjeće, sadržavali i mnoge fizičke poslove na gospodarstvu.“ (Sklevicky, 141, 2020.)
Među ženama je unutar obitelji postojala načelna podjela aktivnosti.
Mlađe žene i majke brinule su se o svojoj djeci (dojile ih, presvlačile, oblačile, odgajale, učile, mazile, hranile itd.), ali istovremeno su i radile u polju: kopale, sijale, žele, ubirale plodove. Uz to, brinule su se o blagu, čistile staju i pripremale gnojivo, bile su zadužene za pranje robe, nosile pitku vodu. Žene pomoraca, kao i one čiji su muževi za vrijeme ratova izbivali iz kuće, sve su poslove obavljale same.
Starije su žene, uz čuvanje unuka, vodile kućanstvo i okućnicu, posebno su bile zadužene za kuhanje, čišćenje podova, krpanje i pletenje odjeće, predenje, izrađivanje cipela, skladištenje namirnica, pospremanje postelje, brigu o sitnom granju i vatri itd.
Obrađivale su vrt u blizini kuće gdje su sijale salatu, kelj, poslije mrkvu, peršin, rajčicu itd. Brinule su se o peradi, o kozama, mačkama i psima. O lovačkim psima brinuli su se muškarci, lovci.
Sve što se je poleglo se je puštilo. (Ređina, Vraćari, 1925.)
U prizemlju je bila i kantina i štala, sve skupa, i svinje i kokoši i krava i vino. Puno dvorište kokoši, bilo ih je i po četrdeset. (Marčela, Musalež, 1955.)
Ja znan, treći mjesec smo sadili krunpir bosi, a sada bi se zledio. Nanke u školu nisan hodila ki san sadila krunpir. (Nina, Mala Huba, 1922.)
Ana je od svoje majke naučila krpati, šiti i plesti, a od tate kopati, brati pšenicu i žeti. Čuvala ih je teta, baka je umrla kada je imala 10 godina. Kuhale su mama i teta. (Valkari, 1927.)
Nina smatra da je sve naučila od mame: Meni gre sve od ruk. Ja jedanput da vidin, meni je dosta. Ja znan, kada san radila, san bila majstor. S obzirom na to da je bila iz bogatije obitelji, kada se udala mnogi su sumnjali u njene radne sposobnosti: O, je došla gospa simo, ne zna ništa. Ne zna uvako, ne zna unako. A ja san znala sve napravit. Sve! Uni put ni bilo mašine, je bilo ruke. A ja san znala u kući i iz kuće sve. A tata od moga muža, pokojni, ki je govorija da san gospa je zusta z manon a ne z onon ki je bila odo tu. (Mala Huba, 1922.)
Kad se ni moglo drugo delat, ali anke nedelju ujutro, onda vsaka na jenu kameru fregat na kolena. To se ga je ribalo do Boga. (Ređina, Vraćari, 1925.)
Mariju i njezinu braću sama je odgojila mama jer joj je tata bio pomorac. Od mame je naučila sve, i kuhati, i kruh mijesiti, i šiti, i čarape plesti. Od oca pak nisan naučila niš. Niš, ne. On je plovija i šolde zarađiva i materi sla doma. (Peruški, 1925.)
„Šezdesetih godina 19. stoljeća u ekonomskom i političkom rječniku svijeta pojavila se nova riječ: kapitalizam. (...) Bio je to trijumf društva koje je vjerovalo da se ekonomski rast zasniva na konkurentom privatnom poduzeću, na uspješnoj kupnji na najjeftinijem tržištu (što uključuje i kupnju radne snage) i prodaji na najskupljem“ (Hobsbawm 1999: 9). Međutim, kritike takvog sustava koji je manifestirao snažne socijalne nepravde stigle su vrlo brzo u obliku Marxova Kapitala (1867).
Istra u sklopu Austro-Ugarske Monarhije također prati globalni ekonomski razvojni put.
S ciljem ponovnog osnaživanja duhanskog monopola uspostavljenog 1784. godine, na nerazvijenim područjima Monarhije, koja karakterizira obilje nezaposlene radne snage, otvara se čak 12 tvornica duhana, a jedna od tih tvornica je i ona rovinjska.
Prema statističkim podacima iz 1852. godine, Rovinjke su radno aktivne i izvan obiteljskih djelatnosti, i to četiri žene rade u lokalnom hidrauličnom mlinu za masline, njih 18 u privatnim pekarama, pet su krčmarice i jedna je trgovkinja. Iako službeno nezaposlene, u bilješkama nailazimo na još osamdeset dvije žene koje tkaju za dvanaest rovinjskih tkalaca i krojača. Ipak, pravi se društveni preokret događa 1872. uspostavom Tvornice duhana Rovinj.
Za rad se tada predbilježilo oko 700 djevojaka, no zbog prostornih ograničenja i probne faze proizvodnje, zaposlen je samo 401 radnik. Među njima je bila 391 žena, a muškaraca je bilo svega 10; trojica su bila rukovodioci i nadzornici, a sedmorica radnici. Poražavajuća je činjenica kako su trećinu radne snage činile djevojčice mlađe od 14 godina.
Industrijalizacija donosi još veće razlike i društvene podjele. Mnoge su žene, posebno one siromašnije, sada bile trostruko opterećene.
Mi smo imali zemlje, pa je puno maminih kolegica... one najsiromašnije su dolazile raditi u kampanju [polje] nakon posla i mama ih je plaćala. Bile su gladne, a mama nije mogla sve sama jer je tata onda [pedesete godine 20. st.] već bio lošije. (F. Q.)
„Jako naporno je bilo, mogu reć da se jako puno radilo, bez obzira što ljudi danas govore... jako puno se radilo, jako puno se izvozilo(...). Tekstilna branša je jako puno rada, težak je rad fizički jer je u smjenama i po noći za ženski dio, sve su ženske tamo, ni jedna nije zdrava ostala koja je tamo radila i doživila penziju, sve imaju ili vene na nogama od stajanja, ili iskrivljenu kičmu ili vid loš.“
Onda je bilo vajk puno ribe, sardoni, je bila jena sala sve po tleh [podu], to je bilo triba delati. Dosta san provala, a doma u Leprinćanima puno zemlje [prije zaposlenja u tvornici]. Smo morali delati [tužnim glasom], itekako. Od 7 godina smo delali, čuvali blago po dažu i po zimi. Smo imeli blaga puno i zemlje, smo delali po čitav dan. Naš tata nas je tira delati, on je bia jako za to. To se mora danas upraviti ako moreš ako ne moreš. Delala sam doma previše, ča da van rečem, ne samo ja i mama i sestra i teta. (M. J.)
A tamo di san ja bila su bili teški uvjeti rada, ja san bila kod Brečevića [šef]. Ovako, mi smo solile barillice [bačvice] od drva. Tako 8 sati san stala. Od drva su bile i smo ih prale u sodi kaustiki [sumpornoj kiselini] i tu smo slagale ribu. Tako dvije su se dele naspro [glave su se slagale nasuprot]. (M. J.)
Vlažno, propuha i svega pomalo. I čuda nas je bilo i svaki ima svoje mišljenje. Teško je, nije lako, ali je takovih ljudi koji se daju na tebe, ponižavati. Ja san ono vajka bila nekako, jer san tako rođena. I onda ja san vajka bila druga, po svuda. Ni bilo lako ne.
Sve skoro na normu smo delale. Šefovi su nan bili muški, a ženske su bile samo kako su pregledavale da li u redu delaš ili ne... maeštre. (A. Č.)
U Mirni je bilo dobro, samo ča je bilo jako teško, vajk u mokren. Ja nis bila u proizvodnji, ponavljan, ambalaža je bilo jedno, u ribi drugo, ma si vajk zadava [smrdio]. I noge i ruke i svi si bi vajk cili osan ur u vodi, to su žene jako bolesne, ča su tamo delale cili vek. (M.A.P.)
Ja ti rečen da je bilo ružno oni put se sve ručno delalo, kad smo ribu rizali ledenu s frižidera ledenu i si si močija ruke, ledenu ribu si riza a ruke si si močija u toplu vodu. Dobro da nas ne bole ruke. (M. M.)
Za vrijeme Drugog svjetskog rata mnoge se žene pridružuju partizanskom pokretu, a ostale obavljaju sve poslove s obzirom na to da svijet u velikoj mjeri ostaje bez muške radne snage.
Ženama se priznaje snaga, izdržljivost i sposobnost koju su vjekovima čekale, međutim, takva je situacija trajala kratko. Nakon normalizacije stanja na svjetskoj geopolitičkoj sceni, sredinom 1950-ih ženu se ponovno pokušava vratiti u domenu kućnog.
„Kada se postupnim saniranjem privredne situacije i prelaskom na mirnodopsku proizvodnu logiku početkom 1950-ih godina očituje drastičan višak radne snage, ideološki će diskurs dopustiti da se na njegovim marginama vrati dignitet rada u domaćinstvu, ali naravno, samo za ženu.“ (Sklevicky, 213, 2020).
Već se tada jasnije ističu ogromne razlike među radnicama, koje su uglavnom klasnog predznaka. Dok su obrazovane pripadnice srednje klase glorificirale rad izvan kuće kao simbol realizacije i jednakosti, za žene nižih klasa plaćeni je rad izvan kuće bio egzistencijalna nužnost.
U svjetlu UN-ovih razvojnih ciljeva do 2030. godine rodna se ravnopravnost, s posebnim fokusom na poziciju žena na tržištu rada, pravo na jednaku plaću za jednaki rad te uspostavu ravnoteže između profesionalnog i privatnog života, sagledava kao preduvjet stabilne i transparentne demokracije.
Unatoč mjerama posljednjih godina, bitka se gubi kada je u pitanju nasilje nad ženama, ali i ekonomska i politička ravnoteža, konkretno, pitanje plaća i razine prisutnosti žena na ključnim pozicijama odlučivanja.
Činjenica da rodna ravnopravnost u svim segmentima, pa tako i u segmentu rada, nije dostignuta do 21. stoljeća, niti se rješenje nazire u bližoj budućnosti, svakako upućuje na potrebu ispisivanja povijesnog toka razvoja kritičkog promišljanja ženskog rada i neprestanog aktivnog propitivanja trenutnog stanja ravnopravnosti u svim segmentima, koje mogu poslužiti kao lekcije za budućnost.
Dokumentacija iz stečajnih postupaka pokazuje da tvrtke obitelji Banko nakon velikih prihoda nisu podmirivali dugove već su si unutar obitelji isplaćivali pozajmice, često i bez ugovorne podloge
Razgovarali smo s IDS-ovim kandidatom za načelnika Fažane, bivšim dugogodišnjim direktorom Pulaprometa Igorom Škatarom. Neće graditi kampanju na sukobu s aktualnim SDP-ovim načelnikom Radomirom Koraćem * Nastavljaju se poslovni problemi obitelji Banko iz Tinjana. Stečajni postupci u njihovim tvrtkama pokazuju da su uz višemilijunske dugove sami sebi davali milijunske pozajmice
Startnina od 10 eura bit će usmjerena Društvu invalida Poreč
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
