NIKOLA STRAŠEK: Poetska revolucija iz pakla narkomanije

- Zanima me samo književnost. Poezija povrh svega, ono što Marko Vešović naziva: Para iznad šolje čaja. Poezija je evolucijski cilj naše vrste. Ako je bitno sa što manje znakova izrazit što više, onda je poezija vrhunac ljudske komunikacije. U poeziji jezik govori kroz tebe, kaže Nikola Strašek, zagrebački pjesnik, pisac, filmski redatelj i kritičar te donedavni radnik u skladištu voća i povrća. 

U razgovoru često citira rusku pjesnikinju Marinu Cvetajevu. 

- Ona je najbolji pjesnik dvadesetog stoljeća: Zapisnik je njihov, vatra je moja. Ja ne znam bolju definiciju poezije, uvodno zaključuje.

Prošle godine za Ocean more objavio je zbirku poezije „Leptirići u trbuhu, glave na kolcima“. Na prvu bi se reklo da leptirići označavaju ljubavni dio zbirke, dok glave na kolcima označavaju bijes zbog nepravde sustava u kojem živimo. Pokazalo se da je cijeli naslov socijalnog backgrounda. Strašek je dugo vremena bio teški ovisnik o raznim narkoticima. Nakon komune zaposlio se u skladištu kojeg u pjesmama zove – rudnik. Višegodišnji mukotrpan rad značajno se odrazio na socijalni dio zbirke.

- Izašao sam iz komune, šest mjeseci sam se skrivao doma i izbjegavao kontakte. Onda sam se zaposlio u skladištu. Trećeg dana sam pitao šefa radim li dobro. Svi su umrli od smijeha, i dan danas se tome smiju. Šest godina sam ostao tamo. Utovari šleper, istovari šleper, složi paletu, presloži paletu. Prosjek je na ruke prenijet 15 tona dnevno i preći 15 kilometara. Rasturao sam posao. Problemi su nastali kad sam pokrenuo akciju za osnivanje sindikata. Mjesec dana nakon toga nisu mi produžili ugovor, kaže Strašek. 

Ipak, pokazalo se da je rudnik jako inspirativan. Poezija je za Strašeka poziv na evoluciju ali i revoluciju.

- Pjesme sam pisao u tramvaju, u pauzama, vrlo često inspiriran razgovorom s radnicima oko mene. I onda mi jednog jutra dođe mali Luka iz Kozari puteva koji u životu knjigu nije pročitao i konspirativno kaže: Osjećam leptiriće u stomaku, revolucija je blizu. On mi je dao naslov. Vrlo je bitno osluškivanje, objašnjava Nikola.

Poeziju je prvo počeo objavljivati na Facebooku.

- Facebook mi je pomogao jer kad bi ih stavio gore nije bilo šanse da ću ih povući. Zbog tih objava dobio sam nagradu Post scriptum koja mi je pomogla da objavim prvu zbirku, kaže. Dobar dio stvaralaštva oslanja se na njegovo narko iskustvo. Strašek često u pjesmama spominje grob. U pjesmi Raspjevana kaže "Tijelo mi je grob. Iskopan u gram".

- Ne radi se o lokalitetu. Tijelo narkomana je grob. Iskopan gramima droge. Tijelo je grob i kasnije u rudniku (skladištu op.a.) u kojem sam radio. Tamo sam se u fizičkom radu dosta potrošio. Posebno kičmu. Uz grob je vezana riječ smrt. Zamisli 4 suglasnika. Sve druge riječi imaju samoglasnik da se omekšaju. Ali ne i smrt. Tvrda je.

Nakon zbirke poezije Strašek je za istog izdavača objavio i roman „Heroin, kruh i rudnici sumpora“ u kojoj nemilosrdno opisuje svoje narkomansko iskustvo, komunu i resocijalizaciju. Uz zbirku poezije planira s još dva romana završiti trilogiju.

- Dobio sam stipendiju od Ministarstva kulture. Od nje živim. Snimam i dokumentarni film o rudniku. Za njega su najzaslužniji Nenad Puhovski i Factum. Kad sam izašao iz komune počeo sam s mobitelom snimati rudnik i rudarenje. Film će trajat oko pola sata, glazbu radi ST (Aleksandar Stojković iz grupe Goribor op.a.), najavljuje Strašek. Nema mobitel. „Obično kad sam zaljubljen cura ima mobitel pa sam onda i ja na lajni.“

Tijekom razgovora u jednom trenutku okreće se djevojkama za susjednim stolom i moli ih da mu posude mobitel jer želi pročitat pjesmu „Zapisi o čudu“ Abdulaha Sidrana. One mu izlaze u susret pa nam svima zajedno s njihovog mobitela čita pjesmu. Od tog trenutka i njih dvije postaju dio razgovora. Nakon što doznaju da smo obojica bivši ovisnici pitaju što je bilo toliko lijepo kod heroina. Ja odgovaram da mi je anestetizirao strah od odbacivanja i olakšavao komunikaciju s ljudima.

- Heroin mi je popunjavao prazninu egzistencijalne tjeskobe, sažeo je Strašek.

S obzirom da se deklarirao kao ateist, cure ga pitaju što mu sada pomaže.

- Ja volim. Dosta mi pomaže rad. Puknem pjesmu, igram šah ili rudarim. Pridržat vrata, pomoć drugome, učinit nešto za opće dobro. Makar jednoj osobi, odgovara bivši ovisnik Strašek.

Prije odlaska cure su prelistale zbirku i onda nam pročitale pjesmu koju je Nikola posvetio kćeri Nuši. (video)

                                                    EVOLUCIJSKA

                                                  Nuša je od priče

                                                  i onog boljeg

                                                  u svima

                                                  zato imamo djecu

                                                  da ne budu mi

U nedavnoj recenziji Strašekovog romana Sanela Pliško je ustvrdila: Heroin, kruh i rudnici sumpora je roman čiji je ton razgolićen, a jezik izravan i brutalan. Autor se odbija predstaviti na način da bi se dopao. Strašek ne traži opravdanje ni sažaljenje, nego iznosi priču kakva jest: neugledna, sirova i prije svega - ljudska.

Nikola Strašek na Dan pobjede, 9. svibnja gostuje u Puli, točnije u baru Okus Pokus, u Šijanskoj šumi. Uz njega na večeri poezije nastupa i pulski kolektiv Berge Vanga.