Partizanski grafiti po Istri žive i nakon 80 godina - za njih su se riskirali životi

"Pisali smo svuda: Grafiti iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri" naziv je predavanja koje će doktorand Eric Ušić održati sutra u 18 sati u Domu antifašista Pula, u organizaciji Istarskog povijesnog društva i Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Pule. 

Trenutno na ljubljanskom Fakultetu za društvene znanosti priprema doktorsku disertaciju na ovu temu. Središnji je fokus Ušićeve disertacije na preživjelim grafitima, na dvojezičnim natpisima koji su i danas vidljivi i čitljivi, na koje se može naići diljem Istre.

Parola u Raši (foto: Eric Ušić)

Na fasadama kuća diljem Istre mnogi se antifašistički, komunistički i narodnjačko-nacionalni grafiti mogu pronaći i pročitati skoro 80 godina od njihova nastanka. Ispisivani najčešće crvenom bojom i na vidljivim mjestima, grafiti su nastajali u Drugom svjetskom ratu i poraću. 

- Najmasovnije akcije ispisivanja grafita u Istri organizirane su prilikom dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje 1946. godine. Funkcija takvih parola bila je izražavanje projugoslavenskih stavova i zahtjeva za priključenjem poslijeratnoj Jugoslaviji. Kvantitativno, postoji podatak da je uoči dolaska Komisije ispisano čak 850.650 grafita u Istri. Brojka se čini možda preuveličanom, ali s obzirom na protok vremena i broj preživjelih grafita,  taj je broj teško osporiti, ali i potvrditi. Primjerice, tadašnji mediji redovno objavljuju brojke grafita, poput primjerice 67.000 parola ispisanih samo u Labinu, tako da je zaista moguće da se u tom periodu ispisalo i po nekoliko stotina tisuća parola, veli ovaj rođeni Vodnjanac.

- Koliko su grafiti bili izraz autentične volje onih koji su ih ispisivali, a  koliko posljedica diktata 'odozgo'?

- Ispisivanje parola zasigurno je bila organizirana akcija i sastavni dio šireg projugoslavenskog propagandnog projekta čije je provođenje potaknuto odozgo, konkretno od samog Edvarda Kardelja. Međutim, treba imati na umu da su parole ispisivane i tijekom rata, a u neposrednom poraću ista praksa poprima drugačiji predznak. Većina autora poslijeratnih grafita jesu i autori partizanskih, ratnih grafita, tako da između te dvije faze postoji jasna poveznica. Borba za priključenje Istre Jugoslaviji nakon rata za većinu autora grafita predstavlja nastavak borbe drugim sredstvima. To se na koncu, primjećuje i u sadržaju grafita, poput česte parole: "Mi smo se borili da živimo u Jugoslaviji". Stoga, iako su akcije organizirane, mislim da su ih autori ispisivali iz vlastitih uvjerenja i težnji. Meni su osobno preživjeli kazivači, autori parola, govorili da su to činili s entuzijazmom, svojevoljno, bez prisile i bez materijalnog interesa. Ovo posljednje posebno su mi naglasili svi protagonisti s kojima sam razgovarao.

Oprtalj - na talijanskom i ćirilici (foto Eric Ušić)

- Zašto baš ova tema?

- Subkulturom grafita sam se bavio i prije, što kroz organizaciju hip hop manifestacija, a što kroz istraživanja tijekom studija kulturologije u Rijeci. Otud vjerojatno određeni senzibilitet za ono što piše na zidovima. Pored toga, živim u Vodnjanu koji na svojim zidovima ima jednu od većih koncentracija grafita  koje sam dosad dokumentirao. Doslovno, živim 20-ak metara od kuće na kojoj je ispisan jedan od najvećih grafita na koje sam naišao u Istri, na talijanskom jeziku: "Vogliamo che sia rispettata la Carta Atlantica", "Sempre con Tito" ("Tražimo poštivanje Atlantske povelje", "Uvijek uz Tita"). Grafite sam viđao, ali ih nikada nisam dublje promišljao, do jednog trenutka kada sam zaključio da godinama kraj njih prolazim uzimajući ih zdravo za gotovo, bez ikakvog znanja o značenjima i razlozima njihovog ispisivanja. To je bio ključni 'okidač'. Treće, kada sam počeo malo kopati uvidio sam da tema nije uopće obrađena, što me iznenadilo i potaknulo na ozbiljnije proučavanje teme. U povijesnom smislu, pored razgovora s protagonistima, proučavam i memoare, zapisana sjećanja, arhivsku građu, kao i sekundarnu literaturu, pojedina književna djela, te filmske i fotografske zapise. 

Koliko ste mjesta u Istri dosad istražili?

Kroz tri godine prohodao sam kroz više od 250 mjesta u Istri i dokumentirao grafite u njih 142, raspoređenih u svim dijelovima Istre. Sveukupno, pronašao sam više do tisuću preživjelih grafita. Većina je sačuvana u cjelovitom obliku i njihov je sadržaj čitljiv i razumljiv, dok je određen broj fragmentaran ili sačuvan samo u obrisima.

Grdoselo (Foto: Eric Ušić)

Koliko su autori parola riskirali vlastite živote ispisivajući ih tijekom rata?

Partizanski grafiti su se ispisivali pretežito noću. Opasnost je bila velika, autori su se izlagali velikom riziku od hapšenja, mučenja pa i strijeljanja. Postavljale su se straže, iako sam nailazio i na pismena svjedočanstva aktivista koji su zanemarivali opasnost i ispisivali parole ne misleći pretjerano na vlastitu sigurnost. Nerijetko se na ove aktiviste pucalo. Bilo je tu i hrabrog nadmetanja između grafitera, jer su pojedini aktivisti htjeli pisati parole čim bliže neprijateljskim garnizonima kako bi dodatno uznemirili fašiste i naciste. Nakon rata, u Zoni B nema više opasnosti, ali u Puli, kao dijelu Zone A, postojao je rizik da grafitere uhapse savezničke vlasti i zadrže ih u zatvoru nekoliko dana ili par tjedana. Naime, savezničke vlasti službeno su, zakonski, zabranile pisanje po zidovima u Zoni A.

Čime su pisali?

Bilo je više tehnika - od kombinacije vapna i boje u prahu, ili korištenja standardnih soboslikarskih pitura i teških industrijskih boja poput blaka, preko miješanja crvene zemlje, vapna i vode, pa sve do korištenja zgusnute krvi iz klaonica, što mi je otkrio jedan kazivač i autor grafita koji je djelovao na području Labinštine, naglasivši da je istu "farbu" koristio i u poslijeratnom ispisivanju. Ipak, rekao bih da je najčešće korištena boja ona dobivena iz boksita, i to osobito nakon rata.

"Viva Stalin" u Vodnjanu

Tko ih najviše piše?

Za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, grafite većim dijelom ispisuju mladi aktivisti i aktivistkinje SKOJ-a, AFŽ-a i USAOH-a.

Gdje je formula skoro 80 godina postojanosti tih parola na zidovima? Ustraju, ne daju se.

Ne znam. To se i ja često pitam, taj mi je aspekt zapravo fascinantan, i dobrim dijelom teško objašnjiv. Čini mi se da su ovi grafiti kroz vrijeme normalizirani i apsorbirani u prostor svakodnevice na način da ih mnogi više i ne primjećuju, kao da su se stopili s krajolikom.

Da su izvan Istre, odavno ih ne bi bilo.

Moguće, ali pronašao sam ih i u drugim dijelovima Hrvatske, ne doduše u tolikom broju kao u Istri, ali ima ih i drugdje.

Buje (Foto Eric Ušić)

Kako na ostatke parola reagiraju ljudi koji žive u njihovoj neposrednoj blizini?

Kad bi ih pitao o grafitima, mnogi su bili začuđeni i zabavljeni time što se njima uopće bavim, ali i zato što se mnogi od ljudi s kojima sam na terenu razgovarao sami nisu nikada osvrnuli na natpise. To je, zapravo, vrlo česta reakcija. No, kad razgovor jednom krene, reakcije ljudi variraju: od znatiželje i osobnih, obiteljskih sjećanja, preko kritičkog osvrta i određenog političkog pozicioniranja, pa sve do indiferentnosti, ili do zasad rijetkih odbijanja daljnjeg razgovora. To mi potvrđuje da je tema i dalje živa, da potiče različite reakcije i mišljenja. Na koncu, rekao bih da je najčešći smjer promišljanja preživjelih grafita onaj koji kreće od njihove povijesne pozadine i vrlo brzo skreće u kritiku današnje društveno političke situacije i, općenito, postjugoslavenskih ekonomskih i društvenih procesa.

"Živjela narodna vlast" - Slum (foto Eric Ušić)

Milotski Brijeg (foto Eric Ušić)

Što s hrvatskim jezikom grafita budući da je bio zabranjen i eliminiran iz javnog prostora za vrijeme fašizma?

Rekao bih da su grafiti predstavljali jedan od prvih prodora hrvatskog jezika u istarski javni prostor, imamo li na umu da su već 20-ih godina sva slavenska obilježja i natpisi uklonjeni i zabranjeni. Uz to, budući da su postojale samo škole na talijanskom jeziku, autori grafita koje sam intervjuirao prisjetili su se svojih poteškoća prilikom pisanja parola na hrvatskom jeziku.

Znači, tu je razlog što su neki grafiti nepravilno ispisani?

Da, to je zasigurno jedan od razloga, no u tome vidim i autentičnost grafita. Omaške i jezične nepravilnosti ukazuju na određenu autonomiju i spontanost u pisanju, i čine ove preživjele natpise specifičnim dokumentima jednog vremena. Stoga su, po mom mišljenju, ovi preživjeli grafiti i zapisi prošlosti vrijedni dokumentiranja, proučavanja, arhiviranja, pa i eventualnog očuvanja ovog iznimno raritetnog i unikatnog povijesnog i kulturnog nasljeđa.