Istarski pisac Radenko Vadanjel: ISTINA JE UVIJEK SAMO OSJEĆAJ, NIKAD RACIO!

Neopravdano u odnosu na jedinstvenu autorsku poetiku, kvalitetu opusa te beskompromisnu dosljednost i posvećenost umjetnosti i umjetničkom djelu, pisca i pjesnika Radenka Vadanjela ne fokusiraju književni medijski reflektori, a u razgovoru s ovim piscem koji sa suprugom spisateljicom Tatjanom Gromača živi u Puli nismo zaobišli ni pitanje koliko je 'autsajderstvo' i njegov/njihov izbor. 

Povod razgovoru nova je Vadanjelova knjiga "Čovjek igračka" u izdanju Sandrofa, koja čitatelju u formi minieseja donosi neka od svojih literarnih sučeljavanja s vječnim filozofskim pitanjima egzistencije i metafizike, čovjekova položaja i mjesta u svijetu, odnosa Boga, čovjeka i vremena, oblikovanja ljudske stvarnosti, promišljanja o pitanjima i doživljajima pojmova kao što su smrtnost, strah, emocije, ljubav, ali i o običnim danima, moru, prirodi, i, naročito, o glazbi...

Prozaik i pjesnik Radenko Vadanjel završio je Studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zbirku pjesama "Lekcija o postojanosti" objavio je 1999., roman "Dnevnik besposličara" 2006., zbirku pjesama "Čovjek s tri pupka" 2010., zbirku priča "Mišomor za rođake" 2013. godine,  roman "Zdravo, dragi ubojice!" 2017. te roman "Sakramenti i kotlovina" 2019. godine.

Vaša nova knjiga sadrži, među ostalim, vaše misli o smrti, strahu, samoubojstvu, ljubavi, starosti, milosti, putu prema Bogu... Je li ovo više autobiografska knjiga,  svojevrsni vaš svjetonazorski, duhovan, pa i religiozan autoportret, ili ga bolje iscrtavaju vaše pjesme i prozna djela?

Moja knjiga “Čovjek igračka”, moram napomenuti, obuhvaća zapravo literarne minijature s esejističkim elementima u sebi, nikako se tu ne radi o klasičnoj esejistici. Najpoznatiji takav poetizirani, literarno filozofski esejizam zacijelo je onaj mađarskog pisca Béle Hamvasa, ili dramskog pisca Eugènea Ionescoa ili filozofa Bachelarda... Podnaslov knjige glasi: 'Zapisi o smrti, postojanju i milosti'. "U osnovi postoji samo strah od smrti", izjavio je u jednom od svojih filozofskih traktata francusko-rumunjski filozof Émil Cioran, naglašavajući kako većini ljudi nedostaje svijest o polaganoj agoniji koja prethodi konačnom ulasku u Ništa, odnosno u ništavilo smrti. Moja želja i namjera bila je da ovom knjigom pokušam pronaći utočište i nadu u tom ljudskom kolopletu strahova od neumitnosti vlastite smrtnosti, koja nam obilježava čitav život. Ta zasigurno metafizička tema straha od smrti i njegovog mogućeg kompenziranja osvještavanjem i ublažavanjem tog straha, naznačena je i u mojim prethodnim knjigama romanima "Zdravo, dragi ubojice!" i "Sakramenti i kotlovina", ali je u knjizi "Čovjek igračka", produbljena i proširena, neuvjetovana fabulom i likovima kao što je slučaj s romanima.

Jedan vam je esej naslovljen "Znakovi pored puta" kako glasi i knjiga misli o životu i smrti Ive Andrića. Koliko ste se njome nadahnuli? Je li poticaj za esejom stigao još od nekih autora, ili je posrijedi spontan autonoman motiv iz nutrine? Andrić je bilježio "Znakove pored puta" cijeli život; kako su u vašem slučaju nastajali ovi eseji?

Naslov tog jednog zapisa koji spominjete, preuzeo sam iz istoimene Andrićeve knjige, između ostaloga. zato jer me oblik tog zapisa, svojom formom nizanja kratkih misli, podsjeća na tu meni važnu knjigu. Inače zbirka poetskih misli "Sveske", zapravo tom od tri knjige, francuskog pjesnika Paula Valéryja, u izboru i prijevodu čuvenog, sada već pokojnog prevoditelja Kolje Mićevića, formom pisanja kraćih misaonih fragmenata, zgusnutih misli, što se protežu na stranici-dvije teksta, prva je u meni osvijestila i senzibilizirala tu novootkrivenu slobodu pisanja, oslobođenu od književnih žanrova i oblika.

Dosta je eseja u vašoj novoj knjizi posvećeno glazbi, koje mi se svojom ‘literarnom recenzijom’ posebno sviđaju, od konkretnih skladbi Erika Satiea, Händela, Čajkovskog, Bacha do Rahmanjinova i Nine Simone. Koliko glazba svojom 'nematerijalnom' snagom i poetikom utječe na vaše pisanje?

Svjedočeći čudu života, kao jedina svjesna bića u našem univerzumu, istovremeno smo svjesni i naše prolaznosti u njemu. Glazba koju slušam, od Cheta Bakera, Nine Simone, do Bacha i Satiea, je na neki način transcendentalna, i ona me atmosferom koju oživljuje, približava Istini koja je uvijek samo osjećaj, nikada racio. Glazba mi je neophodna za život poput vode i poput zraka.

Bavljenje tamnijom stranom ljudskih sudbina i melankoličnom ljudskom dušom te jezgrovit, zgusnut, pomno dotjeran stil osnovne su značajke vašeg pisanja. Možete li nam približiti svoj autorski senzibilitet i motiviranost (pretežitog) pisanja o patnji, boli, usamljenosti, gubitništvu, odbačenosti? Je li njihovo umjetničko osvjetljavanje potvrda našeg pravog, autentičnog života, a što se u običnom životu izbjegava i trpa pod tepih iz malograđanskih, a na književnoj sceni često iz komercijalnih razloga?

Da bih odgovorio na vaše pitanje posegnuti ću za vlastitom knjigom pa ću citirati tekst iz zapisa naslovljenog 'Politika i metafizika': "Mali je broj ljudi koji metafizičko osjećaju, a još je manji broj onih koji potiskuju svoje općeprihvaćeno društveno mjesto, prepuštajući se melankoliji i tjeskobi metafizičkog. Upetljani, uronjeni u kolotečinu života, u svakodnevnicu neprekidnih, intenzivnih 'poduhvata', fokusirani prema vlastitoj samopromociji, ne primjećujemo da se naš svijet preobražava u jedno strašno mjesto gdje su ljudski odnosi dovedeni do apsurda, uslovljeni bešćutnim, samoživim obrascima ponašanja. Politika, kao nikada do sada, sustavno se baveći čovjekom, perfidno i ciljano poništava metafizičko u njemu. Metafizička pitanja o vlastitoj svrsi, o Bogu, o apsolutu, o smrti i smrtnosti, o „temeljnim uzrocima stvarnosti izvan granica iskustva”, sve to hlapi iz naših misli, iz naših interesa…. Vlastita afirmacija u društvu izobilja i spektakla slabi naše dublje potencijale i mi se pokoravamo osrednjem, da bismo se svidjeli što većem broju ljudi, da bismo uspjeli „utržiti“ tu društvenu masku čije smo krinke izaslanici, glasnogovornici i slugani."

U pitanju stila i jezgrovitosti, koliko vam je kao autoru važna fabula, a koliko originalnost umjetničkog izraza?

Fabula me nikada nije previše zanimala. Narativna proza koja je fokusirana prvenstveno na lijepo, zanimljivo ispričanu priču, ostavlja me indiferentnim, ravnodušnim. Stil je onaj koji determinira moju impresiju. Kada uzmem neku knjigu i pročitam nekoliko nasumice uzetih rečenica, one su mi najčešće dovoljni putokaz, egzemplar čitave knjige, i ja mogu osjetiti njezinu snagu, a da nisam upoznat s njezinom pričom, njezinom fabulom.

Najprobitačniji, najkomercijalniji, najuspješniji od svih književnih formi je roman, moramo se složiti, i to upravo roman s čvrstom fabulom. Ali takvo je djelo prečesto konstrukt, spajanje, rezanje, prilagođavanje, a premalo potraga za istinom. Istina je u fragmentarnoj prozi, koja je bljesak misli, osjećaja, trenutak nadahnuća ili točnije - hip prenošenja, otvaranja metafizičkih "vrata" u nama, koja moguće uvjetuju izravnu prisutnost nečeg onostranog u ovom našem neupućenom, limitiranom, materijalnom svijetu, na višoj, razigranoj, oslobođenoj društvenih uzusa, visini. Fragmentarna proza može se poput mozaika spojiti u jedinstvenu sliku većeg književnog formata, na primjer romana, koji onda nije predodređen lijepo ispričanoj priči, događaju, sudbini, već je nešto dublje i bliže nama samima, bliže istini.

U jednom ste intervjuu rekli da niste do sada knjigama uspjeli stvoriti neku veću prepoznatljivost, po čemu će vas javno identificirati kao autora, kazavši: 'Postojim, ali kao da me nema'. Koliko je vaša pozicija književnog autsajdera i dobrovoljna, jer ste se svjesno sa suprugom spisateljicom Tatjanom Gromačom odlučili nastaniti, mimo Zagreba, u 'autsajderskoj' Puli?

Pisati iz pozicije autsajdera zaglavljenog u provinciji, može se protumačiti barem dvoznačno, kao pisanje iz pozicije marginalca i gubitnika, ali i kao pisanje iz pozicija izopćenika i individualista, onoga koji nije srednjostrujaš, niti je u nekoj interesnoj skupini, nije okružen takmičarskom atmosferom koja iscrpljuje i pojednostavljuje čin stvaranja… Takva pozicija "skrajnutog" autora, zacijelo je dobrodošla za samo stvaranje djela, neopterećeno vanjskim, svakodnevnim kuloarskim tračevima, klišejima, senzacionalizmima, dodvoravanjima…ukratko bespotrebnim trošenjem energije, ali je istovremeno pogubna za piščevu javnu prisutnost i percepciju njegova djela. Živimo u svijetu površnosti i samopromocije, gdje je temeljni cilj prodati sebe za što veću cijenu, sadržaj je manje važan, već interpretacija, promocija i prisutnost djela u medijima.

Premda, sve je to, moja izoliranost, velikim dijelom rezultat mog svjesnog izbora. Kao primjer uzimam činjenicu da ja i Tatjana više od desetak godina nismo imali promocije objavljenih knjiga, a objavili smo ih podosta. Našem izdavaču isprva je to bilo mrvicu čudno, ali je tu činjenicu prihvatio kao naš osobni stav, našu osobnu distancu, i više i ne inzistira...

.