Kultura

INTERVIEW U POVODU NOVE KNJIGE "ČOVJEK IGRAČKA"

Istarski pisac Radenko Vadanjel: ISTINA JE UVIJEK SAMO OSJEĆAJ, NIKAD RACIO!

Mali je broj ljudi koji metafizičko osjećaju, a još je manji broj onih koji potiskuju svoje općeprihvaćeno društveno mjesto, prepuštajući se melankoliji i tjeskobi metafizičkog. Upetljani, uronjeni u kolotečinu života, u svakodnevnicu neprekidnih, intenzivnih 'poduhvata', fokusirani prema vlastitoj samopromociji, ne primjećujemo da se naš svijet preobražava u jedno strašno mjesto gdje su ljudski odnosi dovedeni do apsurda, uslovljeni bešćutnim, samoživim obrascima ponašanja. Politika, kao nikada do sada, sustavno se baveći čovjekom, perfidno i ciljano poništava metafizičko u njemu


 
8 min
Zoran Angeleski
Radenko Vadanjel (fotografije: Tatjana Gromača)

Mali je broj ljudi koji metafizičko osjećaju, a još je manji broj onih koji potiskuju svoje općeprihvaćeno društveno mjesto, prepuštajući se melankoliji i tjeskobi metafizičkog. Upetljani, uronjeni u kolotečinu života, u svakodnevnicu neprekidnih, intenzivnih 'poduhvata', fokusirani prema vlastitoj samopromociji, ne primjećujemo da se naš svijet preobražava u jedno strašno mjesto gdje su ljudski odnosi dovedeni do apsurda, uslovljeni bešćutnim, samoživim obrascima ponašanja. Politika, kao nikada do sada, sustavno se baveći čovjekom, perfidno i ciljano poništava metafizičko u njemu

Neopravdano u odnosu na jedinstvenu autorsku poetiku, kvalitetu opusa te beskompromisnu dosljednost i posvećenost umjetnosti i umjetničkom djelu, pisca i pjesnika Radenka Vadanjela ne fokusiraju književni medijski reflektori, a u razgovoru s ovim piscem koji sa suprugom spisateljicom Tatjanom Gromača živi u Puli nismo zaobišli ni pitanje koliko je 'autsajderstvo' i njegov/njihov izbor. 

Povod razgovoru nova je Vadanjelova knjiga "Čovjek igračka" u izdanju Sandrofa, koja čitatelju u formi minieseja donosi neka od svojih literarnih sučeljavanja s vječnim filozofskim pitanjima egzistencije i metafizike, čovjekova položaja i mjesta u svijetu, odnosa Boga, čovjeka i vremena, oblikovanja ljudske stvarnosti, promišljanja o pitanjima i doživljajima pojmova kao što su smrtnost, strah, emocije, ljubav, ali i o običnim danima, moru, prirodi, i, naročito, o glazbi...

"U osnovi postoji samo strah od smrti", izjavio je u jednom od svojih filozofskih traktata francusko-rumunjski filozof Émil Cioran, naglašavajući kako većini ljudi nedostaje svijest o polaganoj agoniji koja prethodi konačnom ulasku u Ništa, odnosno u ništavilo smrti. Moja želja i namjera bila je da knjigom "Čovjek igračka" pokušam pronaći utočište i nadu u tom ljudskom kolopletu strahova od neumitnosti vlastite smrtnosti, koja nam obilježava čitav život

Prozaik i pjesnik Radenko Vadanjel završio je Studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zbirku pjesama "Lekcija o postojanosti" objavio je 1999., roman "Dnevnik besposličara" 2006., zbirku pjesama "Čovjek s tri pupka" 2010., zbirku priča "Mišomor za rođake" 2013. godine,  roman "Zdravo, dragi ubojice!" 2017. te roman "Sakramenti i kotlovina" 2019. godine.

Vaša nova knjiga sadrži, među ostalim, vaše misli o smrti, strahu, samoubojstvu, ljubavi, starosti, milosti, putu prema Bogu... Je li ovo više autobiografska knjiga,  svojevrsni vaš svjetonazorski, duhovan, pa i religiozan autoportret, ili ga bolje iscrtavaju vaše pjesme i prozna djela?

Moja knjiga “Čovjek igračka”, moram napomenuti, obuhvaća zapravo literarne minijature s esejističkim elementima u sebi, nikako se tu ne radi o klasičnoj esejistici. Najpoznatiji takav poetizirani, literarno filozofski esejizam zacijelo je onaj mađarskog pisca Béle Hamvasa, ili dramskog pisca Eugènea Ionescoa ili filozofa Bachelarda... Podnaslov knjige glasi: 'Zapisi o smrti, postojanju i milosti'. "U osnovi postoji samo strah od smrti", izjavio je u jednom od svojih filozofskih traktata francusko-rumunjski filozof Émil Cioran, naglašavajući kako većini ljudi nedostaje svijest o polaganoj agoniji koja prethodi konačnom ulasku u Ništa, odnosno u ništavilo smrti. Moja želja i namjera bila je da ovom knjigom pokušam pronaći utočište i nadu u tom ljudskom kolopletu strahova od neumitnosti vlastite smrtnosti, koja nam obilježava čitav život. Ta zasigurno metafizička tema straha od smrti i njegovog mogućeg kompenziranja osvještavanjem i ublažavanjem tog straha, naznačena je i u mojim prethodnim knjigama romanima "Zdravo, dragi ubojice!" i "Sakramenti i kotlovina", ali je u knjizi "Čovjek igračka", produbljena i proširena, neuvjetovana fabulom i likovima kao što je slučaj s romanima.

Jedan vam je esej naslovljen "Znakovi pored puta" kako glasi i knjiga misli o životu i smrti Ive Andrića. Koliko ste se njome nadahnuli? Je li poticaj za esejom stigao još od nekih autora, ili je posrijedi spontan autonoman motiv iz nutrine? Andrić je bilježio "Znakove pored puta" cijeli život; kako su u vašem slučaju nastajali ovi eseji?

Naslov tog jednog zapisa koji spominjete, preuzeo sam iz istoimene Andrićeve knjige, između ostaloga. zato jer me oblik tog zapisa, svojom formom nizanja kratkih misli, podsjeća na tu meni važnu knjigu. Inače zbirka poetskih misli "Sveske", zapravo tom od tri knjige, francuskog pjesnika Paula Valéryja, u izboru i prijevodu čuvenog, sada već pokojnog prevoditelja Kolje Mićevića, formom pisanja kraćih misaonih fragmenata, zgusnutih misli, što se protežu na stranici-dvije teksta, prva je u meni osvijestila i senzibilizirala tu novootkrivenu slobodu pisanja, oslobođenu od književnih žanrova i oblika.

Dosta je eseja u vašoj novoj knjizi posvećeno glazbi, koje mi se svojom ‘literarnom recenzijom’ posebno sviđaju, od konkretnih skladbi Erika Satiea, Händela, Čajkovskog, Bacha do Rahmanjinova i Nine Simone. Koliko glazba svojom 'nematerijalnom' snagom i poetikom utječe na vaše pisanje?

Svjedočeći čudu života, kao jedina svjesna bića u našem univerzumu, istovremeno smo svjesni i naše prolaznosti u njemu. Glazba koju slušam, od Cheta Bakera, Nine Simone, do Bacha i Satiea, je na neki način transcendentalna, i ona me atmosferom koju oživljuje, približava Istini koja je uvijek samo osjećaj, nikada racio. Glazba mi je neophodna za život poput vode i poput zraka.

Bavljenje tamnijom stranom ljudskih sudbina i melankoličnom ljudskom dušom te jezgrovit, zgusnut, pomno dotjeran stil osnovne su značajke vašeg pisanja. Možete li nam približiti svoj autorski senzibilitet i motiviranost (pretežitog) pisanja o patnji, boli, usamljenosti, gubitništvu, odbačenosti? Je li njihovo umjetničko osvjetljavanje potvrda našeg pravog, autentičnog života, a što se u običnom životu izbjegava i trpa pod tepih iz malograđanskih, a na književnoj sceni često iz komercijalnih razloga?

Da bih odgovorio na vaše pitanje posegnuti ću za vlastitom knjigom pa ću citirati tekst iz zapisa naslovljenog 'Politika i metafizika': "Mali je broj ljudi koji metafizičko osjećaju, a još je manji broj onih koji potiskuju svoje općeprihvaćeno društveno mjesto, prepuštajući se melankoliji i tjeskobi metafizičkog. Upetljani, uronjeni u kolotečinu života, u svakodnevnicu neprekidnih, intenzivnih 'poduhvata', fokusirani prema vlastitoj samopromociji, ne primjećujemo da se naš svijet preobražava u jedno strašno mjesto gdje su ljudski odnosi dovedeni do apsurda, uslovljeni bešćutnim, samoživim obrascima ponašanja. Politika, kao nikada do sada, sustavno se baveći čovjekom, perfidno i ciljano poništava metafizičko u njemu. Metafizička pitanja o vlastitoj svrsi, o Bogu, o apsolutu, o smrti i smrtnosti, o „temeljnim uzrocima stvarnosti izvan granica iskustva”, sve to hlapi iz naših misli, iz naših interesa…. Vlastita afirmacija u društvu izobilja i spektakla slabi naše dublje potencijale i mi se pokoravamo osrednjem, da bismo se svidjeli što većem broju ljudi, da bismo uspjeli „utržiti“ tu društvenu masku čije smo krinke izaslanici, glasnogovornici i slugani."

U pitanju stila i jezgrovitosti, koliko vam je kao autoru važna fabula, a koliko originalnost umjetničkog izraza?

Fabula me nikada nije previše zanimala. Narativna proza koja je fokusirana prvenstveno na lijepo, zanimljivo ispričanu priču, ostavlja me indiferentnim, ravnodušnim. Stil je onaj koji determinira moju impresiju. Kada uzmem neku knjigu i pročitam nekoliko nasumice uzetih rečenica, one su mi najčešće dovoljni putokaz, egzemplar čitave knjige, i ja mogu osjetiti njezinu snagu, a da nisam upoznat s njezinom pričom, njezinom fabulom.

Najprobitačniji, najkomercijalniji, najuspješniji od svih književnih formi je roman, moramo se složiti, i to upravo roman s čvrstom fabulom. Ali takvo je djelo prečesto konstrukt, spajanje, rezanje, prilagođavanje, a premalo potraga za istinom. Istina je u fragmentarnoj prozi, koja je bljesak misli, osjećaja, trenutak nadahnuća ili točnije - hip prenošenja, otvaranja metafizičkih "vrata" u nama, koja moguće uvjetuju izravnu prisutnost nečeg onostranog u ovom našem neupućenom, limitiranom, materijalnom svijetu, na višoj, razigranoj, oslobođenoj društvenih uzusa, visini. Fragmentarna proza može se poput mozaika spojiti u jedinstvenu sliku većeg književnog formata, na primjer romana, koji onda nije predodređen lijepo ispričanoj priči, događaju, sudbini, već je nešto dublje i bliže nama samima, bliže istini.

Središnja Istra s Pazinom u središtu, posljednja je enklava humanog prostora na poluotoku!

Rođeni ste u Puli gdje živite dugi niz godina, no vaše djetinjstvo i odrastanje vezano je uz Pazin. Iz te dvostruke perspektive i iskustva, kako ocjenjujete današnji trenutak ovih gradova i cijele Istre? Uništena su mnoga snažna industrijska postrojenja, igra se samo na kartu turizma, uz sve jači duh rentijerstva, zbog čega djeca manje upisuju fakultete.

Sustav vrijednosti je izokrenut naglavačke, kao u Istri, tako i cijeloj državi. Slikovito kazano, nekada su idoli mladih bili košarkaši, studenti, rock and roll glazbenici, buntovnici, a danas su to vlasnici kafića, obiteljskih hotela, profesionalni nogometaši i njihova ergela automobila, cajke, kod "buntovnije" mladeži, i hrvatska takozvana zabavna glazba za one manje "buntovne".

Opet, gledajući naš poluotok koji se uz obalu, od Umaga do Pule, od Pule do Rapca, stihijski pretvara u ogromnu scenografiju jednog strašnog Disneylanda, poligona masovnog turizma, a domaće stanovništvo postaje nezaštićena kolateralna žrtva i puki statist tog neinventivnog, sirovog, ružnog i primitivnog kapitala koji devastira prostor, prometnice, život po mjeri čovjeka koji je nekada na tim prostorima opstojao … ali sve to vrijeme središnja Istra s Pazinom u središtu, niskim općinskim i gradskim proračunima, ugašenom industrijom i poljoprivredom, s novonastalim manjim obiteljskim gospodarstvima, ipak kako tako opstaje , i nažalost ostaje posljednja enklava humanog prostora na poluotoku, u koji ljeti zaluta po koji autobus turista, koji opet, osupnuti mirom i tišinom, i sami postaju odjednom manje nervozni, s više osobnosti i plemenitosti u sebi. To se naprosto osjeća

U jednom ste intervjuu rekli da niste do sada knjigama uspjeli stvoriti neku veću prepoznatljivost, po čemu će vas javno identificirati kao autora, kazavši: 'Postojim, ali kao da me nema'. Koliko je vaša pozicija književnog autsajdera i dobrovoljna, jer ste se svjesno sa suprugom spisateljicom Tatjanom Gromačom odlučili nastaniti, mimo Zagreba, u 'autsajderskoj' Puli?

Pisati iz pozicije autsajdera zaglavljenog u provinciji, može se protumačiti barem dvoznačno, kao pisanje iz pozicije marginalca i gubitnika, ali i kao pisanje iz pozicija izopćenika i individualista, onoga koji nije srednjostrujaš, niti je u nekoj interesnoj skupini, nije okružen takmičarskom atmosferom koja iscrpljuje i pojednostavljuje čin stvaranja… Takva pozicija "skrajnutog" autora, zacijelo je dobrodošla za samo stvaranje djela, neopterećeno vanjskim, svakodnevnim kuloarskim tračevima, klišejima, senzacionalizmima, dodvoravanjima…ukratko bespotrebnim trošenjem energije, ali je istovremeno pogubna za piščevu javnu prisutnost i percepciju njegova djela. Živimo u svijetu površnosti i samopromocije, gdje je temeljni cilj prodati sebe za što veću cijenu, sadržaj je manje važan, već interpretacija, promocija i prisutnost djela u medijima.

Premda, sve je to, moja izoliranost, velikim dijelom rezultat mog svjesnog izbora. Kao primjer uzimam činjenicu da ja i Tatjana više od desetak godina nismo imali promocije objavljenih knjiga, a objavili smo ih podosta. Našem izdavaču isprva je to bilo mrvicu čudno, ali je tu činjenicu prihvatio kao naš osobni stav, našu osobnu distancu, i više i ne inzistira...

'Tatjana mi je dala na ogled svoj takoreći gotov roman; bio mi je nedovoljno dobar,i Tatjana ga se bez trunka žaljenja riješila, izbrisala'

Je li vam supruga prvi čitatelj. Koliko je urednik vaših djela, a koliko pravedan i strog kritičar? Koliko je lako odnosno teško kad dva pisca žive zajedno?

Teško je u umjetničkom svijetu pronaći vrsnog, zrelog i suptilnog kritičara, koji će ujedno biti i dobronamjeran da vam iskreno ukaže na eventualne slabije točke vašeg još neobjavljenog rukopisa, i da po mogućnosti ponudi rješenje. U tom smislu ja i moja supruga, koja je isto pisac, jedan smo drugome uvijek prvi čitači i recenzenti, i premda su nam poetike prepoznatljivo drugačije, oboje imamo izgrađeni senzibilitet i istančani osjećaj za dobrim tekstom… Jednom prilikom, čisto da ilustriram obostrano povjerenje koje imamo jedan prema drugome kao pisci, Tatjana mi je dala na ogled svoj takoreći gotov roman koji je paralelno pisala s pričama koje sam čitao. Roman je bio nedovoljno dobar, i Tatjana ga se bez trunka žaljenja riješila, izbrisala, prihvaćajući moje sugestije.

.


Fotografije: Tatjana Gromača

Nastavite čitati

Istra
 

ZA TROFEJNE ROGOVE JELENA AKSISA LOVCI NA BRIJUNIMA PLAĆAJU I DO 10 TISUĆA KUNA Novi šef Brijuna Eduard Kolić odbacuje optužbe o ilegalnim lovačkim seansama: 'Zapošljavanje moje kćeri i zeta na Brijunima nema veze sa mnom!'

Bavio sam se zebrama, Lankom, tovarima, ovcama i 'drugim životinjama', ali nisam ubijao. Lovci uplate spavanje u vili koja košta 500 ili 600 eura po jednoj noći. Idu na čeku, uglavnom se fotografiraju i idu dalje. Znaju stajati i do tri dana, a da ništa ne upucaju. Ja nikad nisam ubio niti jednu životinju, iako imam lovačku iskaznicu. Sada sam u poziciji da neke stvari mogu promijeniti osobito što se tog lovnog turizma tiče koji Brijunima donosi prihod od možda 50 tisuća kuna godišnje što je zanemariv iznos.

Istra
 

IDS predstavio anketu za stambeno zbrinjavanje i prijedloge za proračun Poreča

U prijedlog je uvršten nastavak uređenja starogradskih ulica, poput Trga Marafor, a u planu je i obnova Cimare, odnosno Trga Joakima Rakovca. U starom gradu, stavit planira se staviti u funkciju palaču Becich uz zadržavanje vlasništva * Predložili smo i dogradnju Doma za starije osobe, kao i nastavak izgradnje objekata nogometnog kampusa u zoni Košambra", rekao je Roland Kosinožić

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.