Pogled na omiljenu pulsku šetnicu iz Rovinja: Lungomare je prelijep, nemojte ga dirati!

Kasno popodne otišli smo u Pulu prošetati se na Lungomare, hvatati svjetlo pred zalazak sunca. Priznajem, djeluje poprilično bizarno. Kad sam najavio putovanje prijateljima u Rovinju stekao sam dojam da su pomislili da sam malo skrenuo.

Objasnio sam: svaki dan nešto pročitam o tom šetalištu, o namjeri izgradnje hotela u neposrednoj blizini, o suprotstavljenim mišljenjima i, posljedično, o teškim političkim konfrontacijama u najvećem gradu na istarskom poluotoku. Želim to vidjeti, barem jedanput, poštujući osnovno novinarsko pravilo. Osim bolnice, vojarne na Musilu gdje sam služio dio vojnog roka, Arene i tržnice, Pulu ne poznajem.

Pula očima stranca

Istina, dugo godina u središtu Pule na rivi nalazili su se uredi firme (Glas Istre) u kojoj sam proveo preko dvadeset godina no, iz redakcije najduža šetnja je bila do gostionice Dva Ferala.

Hoću reći: objektivno, mogu slobodno razgledati Pulu očima stranca, kao da sam došao iz druge države ili s drugog kontinenta. Kad stupi na neko novo područje, stranac ne pita zašto, jednostavno skuplja u sebi ono što mu osjetila nude.

Prostor u kojemu dominira grad, na jugu poluotoka, je ogroman. Lungomare je tek sitni detalj, nešto više od dva kilometara asfaltirane ceste koja vijuga između borove šume, stijena i mora: plavo, bijelo i zeleno u kontinuitetu.

Doima se kao savršena cjelina, tu se nema što dodat. Sad mi je jasno zašto Puležani vole ovaj dio obale, kao što Rovinježi vole šetnicu preko Zlatnog rta do Škarabe. Ali, Rovinj ima tek 12.000 stanovnika, a Pula preko pedeset tisuća...

Pulski Lungomare je percepcijski daleko bliži, bez obzira na drugačju konfiguraciju obale, tršćanskoj Barcoli, omiljenom šetalištu Triještina. Poput Triještina i Puljani dolaze do šetališta autom, parkiraju i potom se uvlače u prirodu. Gradska dimenzija prikazuje se na licima, u pokretima, u način hodanja šetača, uvjek me fascinirala ta urbana konfiguracija Puležana.

Pašareta s pogledom na more

Prije šetnje popili smo piće u kafiću Šumi more: jedna pašareta i malo pivo 34 kune, nije pretjerano s obzirom na “pogled na more”.

Triještini odlaze u Barcolu, poput Puležana na Lungomare, da bi sudjelovali u predstavi prirode i čovjeka u prirodi. Jednom sam pratio dva gospodina koji su stigli na šetalištu autom, a na krovu dvije bicikle. Bili su savršeno odjeveni, kao profesionalci na Tour de France. Bicikli su ostali na krovu, njih dvojica sjeli su na terasu kafića, naručili vino i tamo ostali sve do zalaska sunca.

Lungomare je prepoznatljiva cjelina, kao nepopravljivi griješnik koji se pokušava ekološki iskupiti, kratko poručujem: pripazite na opuške cigareta, stavite ih u džep, ne bacajte, Pula je prevelika da bi Lungomare mogao apsorbirati sve opuške pulskih pušača.

Umjesto novog građenja, plan preuređenja

Gianni je sve vrijeme slikao, skakutao po stijenama, čekao je na zalazak, hvatao detalje između sjene i svjetla. Jako lijepo.

Snimio je i ružno zdanje na obali, preko puta Lungomarea, mislim da je to hotel Splendid. Građevina je tipični proizvod socijalizma, ružan je, trebalo bi ga srušiti i podignuti nešto primjerenije ljepoti obale.

U biti rezultat kratke posjete Lungomareu je slijedeći: kao i ostatak Istre, Pula ne traži nove građevine nego ozbiljan plan preuređenja, obnavljanja postojećeg.

Da bi došao do obale morao sam proći preko naselja (nazivi su mi nepoznati) koji se stiskaju do borove šume. Slijepih ulica ima na sve strane, kuće izgledaju razbacane bez nekog smislenog plana.

S obzirom na dimenzije čini se kao da je grad, koji se širi prema obali i nevinom Lungomareu, plod oštrog sukobljavanja arhitekata i urbanista, sve je kaotično i poprilično neuredno.

Sad, u toj bi šlampariji htjeli graditi novi hotel, vjerojatno po primjeru na veliki prodajni centar koji je izgrađen u rupi kamenoloma. Osjećam da bi se snage trebale usmjeriti na čišćenje nereda, a ne na dodavanje kristalne čaše na stolu prepun prljavih mižola i mižolića.

To je izuzetno subjektivan sud no, stranac ne može drugačije i zato, nakon kratke posjete zaključujem: Lungomare je prelijep, nemojte ga dirati.