- Mi u Poreču smo imali sjedište pilotske službe - 'Porečki peoti' su navodili brod iz Venecije u Poreč i pratili brodove iz Levanta koji bi prošli kroz Poreč i stigli u Veneciju po venecijanskim sprudovima. Redovnici koji su bili na otoku bili su dužni po noći paliti vatru, pri čemu su izmjenjivali stražu. I tako sve do 19. stoljeća kad je na vrh postavljena velika lanterna, priča ravnateljica Zavičajnog muzeja Poreštine Elena Uljančić
- Mi u Poreču smo imali sjedište pilotske službe - 'Porečki peoti' su navodili brod iz Venecije u Poreč i pratili brodove iz Levanta koji bi prošli kroz Poreč i stigli u Veneciju po venecijanskim sprudovima. Redovnici koji su bili na otoku bili su dužni po noći paliti vatru, pri čemu su izmjenjivali stražu. I tako sve do 19. stoljeća kad je na vrh postavljena velika lanterna, priča ravnateljica Zavičajnog muzeja Poreštine Elena Uljančić
Prvi susjed grada Poreča, ali i njegov prirodni lukobran je otok Sveti Nikola. U 9. stoljeću nastanili su ga grčki redovnici. Izgradili su crkvicu te njoj i otoku dali ime Sveti Anastazije. Nakon njih došli su benediktinci a u 15. stoljeću mletački redovnici svetog Nikole od Lida, javlja HRT, a prenosi Morski.hr.
Na otoku koji je tad dobio svoje današnje ime, mletački senat dao je sagraditi svjetionik. Danas je to najstariji sačuvani svjetionik na Jadranu, koji je u svoje doba služio navođenju brodova po porečkim šekama i kao pomoć pilotskoj službi.
- Mi u Poreču smo imali sjedište pilotske službe - 'Porečki peoti' su navodili brod iz Venecije u Poreč i pratili brodove iz Levanta koji bi prošli kroz Poreč i stigli u Veneciju po venecijanskim sprudovima. Redovnici koji su bili na otoku bili su dužni po noći paliti vatru, pri čemu su izmjenjivali stražu. I tako sve do 19. stoljeća kad je na vrh postavljena velika lanterna - priča ravnateljica Zavičajnog muzeja Poreštine Elena Uljančić.
Otok koji se prostire na nevelikih 12 hektara nekad se smatrao najsjevernijim otokom na Jadranu, od Venecije udaljen stotinu mletačkih milja.
- Poreč i moreplovstvo uvijek su se vezali jedno za drugo. Tako je i otok imao poveznicu s morem ne samo zbog položaja nego i zbog funkcije. Na otoku Sveti Nikola bila je karantena srednjovjekovnih brodova koji su pristajali u Poreč. Morali su neko vrijeme provesti na otoku kako ne bi zadužili sam grad Poreč. Bila je poznata i uzanca da su novosagrađeni brodovi dobivali blagoslov u crkvi sv. Nikole. Dodjeljivala im se medalja koja je na jednom licu imala prikaz Bogorodice a na drugom sv. Nikole - dodaje Uljančić.
Otok su prema postojećim zapisima svojedobno koristili i hodočasnici iz srednje Europe na putu prema Svetoj Zemlji. A njegov se kamen iskorištavao još u doba Rima.
Nemoguće je govoriti otoku o Svetog Nikole, a ne spomenuti obitelj koja ga je kupila krajem 18. stoljeća. To je poznata obitelj markiza Polesini. Dan danas imamo posljednjeg potomka te obitelji u Udinama i to je najstarije istarsko plemstvo. Najsnažniji trag Polesinijevih na otoku je kaštel Izabela koji je Benedetto Polesini, prvi predsjednik Istarskoga sabora 1861. dao sagraditi 70-ih godina 19. stoljeća. Posvetio ga je svojoj supruzi Isabeli Locatelli.
Kaštel je danas u turističkoj eksploataciji baš kao i čitav otok. Sve je počelo 70-ih godina 19. stoljeća kad je Poreč prepoznat kao elitno turističko odredište. U tom je razdoblju za potrebe kupača na otoku organizirano prvo javno gradsko kupalište. Muškarci i žene zasebno su se kupali, po odvojenim satnicama.
Porečani su iznimno povezani sa svojim otokom. Najljepša su sjećanja ipak vezana uz vrijeme kad se tamo moglo slobodno kupati. A osim što je povijesno zanimljiva, porečka diga ima posebno mjesto u njihovim sjećanjima.
- Diga je spoj s otokom sagrađen 1902. kako bi zaštitio grad od nevremena. Svi mi Porečani kad smo naučili plivati morali smo utvrditi plivačke vještine i otplivati od gradskog kupališta do dige. Tko je to uspio zaista je bio plivač.
Diga se na kraju spaja s malom hridi na kojoj je do 19. stoljeća bila mala crkvica s preslicom i zvonom, posvećena sv. Rafaelu. Zato se hrid zvala Sarafel a porečani su je zvali i Confetini. Crkvice nema već 150 godina, ali spomen na nju kod nas itekako postoji - priča Elena Uljančić.
Bez obzira na njegove mijene kroz vrijeme, otok Sveti Nikola, dobri stari Scoio, istinski je identitet svakog Porečana.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.