PRIČA IZ LABINA Danas je neofašizam datost, a ljevica apstrakcija

Giorgia Meloni, lider talijanske desnice kaže da trojstvo BOG - DOMOVINA - OBITELJ (DIO - PATRIA - FAMIGLIA), nije politički slogan već najljepši proglas ljubavi koji se provlači kroz stoljeća i čini temelj zapadne civilizacije. Dodaje da se ovo sveto trojstvo nalazi pod rušilačkim nasrtajima ljevice.

Crne rupe

S obzirom na utvrđenu nazočnost crnih rupa, otišao sam u Labin da bih na licu mjesta osvježio što to konkretno znači ljevica jer, danas je neofašizam datost, a ljevica apstrakcija.

Grad na istarskom istoku ima tu terapeutsku moć. To je izuzetno subjektivan pogled na Labin, ne bih znao što objektivno reći o njemu, mogao bih se eventualno zadržati na geografske koordinate položaja u prostoru uz napomenu da je to bio, nekad, rudarski grad, da je starogradska jezgra koja dominira dolinom jedna od najljepših u Istri, da je industrija Labinštine doživjela u zadnjih 30-40 godina teške udarce...

Ono što imponira u Labinu je slijed neponovljivih povijesnih likova. Nećete ih naći na drugim mjestima, oni su svijest i savjest Istre.

Razgovarao sam s prijateljem o vezi između Boga i Nacije: utvrdili smo da veza ne postoji, a ipak... taj se spoj provlači kroz stoljeća; Meloni ima pravo, to je nepobitna činjenica.

Valja se pitati zašto ljudska povijest spaja nespojivo? Iz dosade? Da bi plastično odgovorila, s nizom dokaznih materijala, na pitanje što Bog nije. Dakle, obrnutim redoslijedom: ne što Bog jest, nego što Bog nije.

Gianni je slobodno snimao detalje labinske starogradske jezgre, zamolio sam ga tek da mi snimi grobnicu i rodnu kuću Giuseppine Martinuzzi (1844- 1925). Labinska revolucionarka već je u mladosti raskrstila sa svetim trojstvom 'Bog-Domovina- Obitelj', a odgajana je u krugu talijanskih nacionalista iliti iredentista za koje je Nacija svetinja i najbliža Bogu.

Prigrlila socijalizam

Odrekla se aksioma i prigrlila socijalizam. Posjetio sam njezinu grobnicu da bih obnovio nekoliko materijalističkih načela koji su izumrli: prisjetio sam se pojma internacionalizma tvrde materijalne logike koja jednostavno utvrđuje da je socijalna emancipacija preduvjet nacionalne, a nikako obrnuto.

Na središnjem labinskom trgu svratio sam u 'Velo kafe' i popio 'miću biru'. Kod gradske palače cesta prolazi pored Martinuzzijeve rodne kuće; ulaz se nalazi na početku kamenog stepeništa u predjelu koji se naziva Rialto. Na glavnoj fasadi dominira venecijanski krilati lav simbol talijanstva dalekog Ottocenta.

U velikoj rodnoj kući Giuseppina je mogla mirno nastaviti s lagodnim životom u krugu dobrostojeće obitelji, ali zavirila je u mrak rudnika i život rudara. Rekla je zbogom naciji i prigrlila socijalnu problematiku.

Rodna kuća Giuseppine Martinuzzi

Cijeli je život radila kao nastavnica, veći dio života u Trstu, zaposlena u pučkim školama u svakodnevnom dodiru sa sinovima radnika, težaka. Širila je kulturu, učila ih je pisati i čitati, borila se protiv nepismenosti kao "instrumentum regni" - sredstvo vladavine. Kad je u pitanju veza Boga i 'svete obitelji', zavirio sam u osobnu arhivu i preuzeo kratki odlomak.

Naporni rad

U veljači 1923. godine u Slumu, na Ćićariji, ondašnje novine bilježe dirljivi događaj: nakon 20 godina rada slumski učitelj odlazi, biva premješten u drugo selo. Neimenovani prosvjetni radnik stigao je u Slum 1903. godine i sad, u krucijalnoj godini za hrvatsko školstvo u Istri, kada se proces zatvaranja i talijaniziranja hrvatskih škola dovršava, mještani popraćuju sljedećim riječima odlazak njihovog nastavnika: "On je bio prvi naš narodni učitelj. Svu nadu i sve naše želje uprli smo k njemu. A on, došao je k nama mlad, vatren, pun života i snage. Došao je k nama pun ljubavi i u čvrstoj vjeri odlučio da će se svim svojim bićem posvetiti našoj djeci. Došao je k nama u tmini. Svuda oko nas je bila noć. Nismo znali ni pisati ni čitati. Naporan je bio njegov rad. Morao je orati tvrdu ledinu, još nikada izoranu njivu. Otvarao je srce povjerenoj djeci, svome narodu. Otvarala su se srca njegovih učenika. U toj duševnoj tami, postala nam je škola jedinim svjetlom. U tom mrtvilu i neznanju postao nam je on živom iskrom. Dao se svim silama na posao oko kulturnoga napretka i odgoja našega naroda. Nije poučavao samo malenu školsku djecu, nego i starije mladiće i djevojke. Nije žalio truda, produljio bi svoju obuku večernjim tečajevima i pohađanjem škole u nedjeljama. Naučio nas je upoznati našu milu, ali slatku narodnu pjesmu, što je odavna spavala na dnu naših srca..."

Giuseppina Martinuzzi (Labin, 1844 - Labin, 1925)

Giuseppina Martinuzzi bavila se upravo tim napornim radom: “Orala je tvrdu ledinu, još nikada izoranu njivu”. Predavala je, pisala udžbenike, koncipirala programe širenja pismenosti i izvan nastavnih programa. 1921. napustila je socijaliste i učlanila se u tek osnovanu Komunističku partiju Italije.

Sahranjena bez fašista

Zadnje godine života, nakon što je umirovljena, provela je u rodnom gradu. U studenome prošle godine na Facebooku sam pronašao kratku notu kolege Marijana Milevoja. Piše Marijano: “Nije li neobično da na Gradskom vijeću Labina nije svojedobno prošao prijedlog da osamostaljena gradska knjižnica nosi ime velike labinske humanistkinje, učiteljice, pjesnikinje i revolucionarke Giuseppine Martinuzzi. Navodno zbog ideološke  obojenosti tog prijedloga!”

Kada je umrla, cijela je Labinština bila na pogrebu, osim labinskih fašista koji su bili na vlasti. Nadam se da je stvar konačno riješena jer, osobno, ne vidim razloga da se toj instituciji uskrati ime velike Labinjonke kojoj je kultura bila vrjednija od nacije, a svakako bliža nebu.