PRIJE 109 GODINA POTONUO "BARON GAUTSCH:" Danas je olupina "istarskog Titanica" omiljena kod ronioca, ali je brodolom bio prava strahota

Bio je to najljepši parobrod austrijskog Lloya, elegantan, brz, luksuzan: danas, a tako je već 109 godina, od njega je ostala olupina koja leži na 40 metara dubine, 7 milja sjeverno od Brijunskog otočja, gotovo nasuprot Rovinju.

Baron Gautsch bio je jedan od najljepših od 157 putničkih brodova koji su plovili Jadranom početkom 20. stoljeća; u to vrijeme nije bilo automobila, zrakoplova, željeznička mreža bila je nerazvijena, a brodovi su bili najraširenije prijevozno sredstvo.

Baron Gautsch izgrađen je prema narudžbi austrijskog Lloyda sa sjedištem u Trstu, i to zajedno sa sestrinskim brodom "Prinz Hohenlohe", u brodogradilištu Gourlay Brothers & Company u Dundeeju u Škotskoj. Kada je ušao u službu 16. lipnja 1908., njegovi su motori još uvijek radili na ugljen, no 1911. izvršena je konverzija na pogon naftom.

O tragičnom brodolomu Barona Gautscha postoje dva vrlo zanimljiva video priloga. Jedan je dokumentarni film HRT-a “Potonuće putničkog parobroda 1914.g. BARON GAUTSCH “ iz serijala “Veliki brodolomi Jadrana”, a drugi je izvanredna "youtube" naracija talijanskog youtubera Alberta Bonata. Potonji je video na talijanskom jeziku, a priča se temelji na dokumentima istrage.

Bio je to moderan brod, s panoramskim staklenim stijenama koje su na mostu štitile promenadu od vjetra, s elegantnom blagovaonicom za 96 ljudi koja je bila ukrašena rezbarenom hrastovinom. Već je postojao sustav grijanja, hrana se čuvala u  rashladnim komorama. Ipak, još je uvijek bila na snazi razlika između razreda, a za putnike trećeg razreda nije bilo kabina.

Njegova redovna ruta, s polaskom iz Trsta, doticala je Pulu, Mali Lošinj, Zadar, Split, Hvar, Gruž (Dubrovnik) Herceg Novi te Kotor kao najjužnija točka austrougarskog carstva. Upravo na toj ruti Baron Gautsch je postavio brzinski rekord za putničke brodove, dosegnuvši prosječnu brzinu od 17 čvorova (oko 30 km / h) koji će ostati neoboren sve do 1997. godine.

Brod je bio dug 85,4 i širok 11,64 metra, a na njemu je bilo mjesta za 300 putnika, uz 64 članova posade. Registriran u Trstu, nosio je ime koruškog baruna Paula Gautscha von Frankenthurna, političara koji je nekoliko puta bio ministar u austrijskoj vladi.

Nažalost, Baron Gautsch ući će u povijest kao najveći putnički brod potopljen u Jadranu (talijanski “Principe Umberto”, koji je bio veći, 1916. potonuo je u Otrantskom kanalu, tik izvan Jadrana,) a osobe koje su poginule u potonuću „istarskog Titanica“ prve su civilne žrtve Prvog svjetskog rata.

Brodolom koji počinje u Sarajevu

Poseban povijesni trenutak koji će dovesti do tragedije Baruna Gautscha zapravo počinje u Sarajevu, gdje student Gavrilo Princip, pripadnik tajne srpske i projugoslavenske nacionalističke organizacije Crna ruka, 28. lipnja u atentatu ubija nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

U ono doba to ubojstvo doživljeno je teže nego li mi možemo danas pojmiti: ubijen je prijestolonasljednik Austro-Ugarske, a to je posredno bio i napad na monarhijski sustav, na što su posebno bile osjetljive Engleska i Njemačka gdje su vladale dinastičke obitelji. Bilo bi to strašno i za Rusiju, gdje je ipak dinastija Romanov na sve to gledala nešto blaže obzirom da je njegovala posebnu vezu sa Srbijom (koja je bila optužena da stoji iza ubojstva Franza Ferdinanda) koja je, poput Rusije, bila slavenska i pravoslavna.

Za Habsburgovce gubitak je bio težak, obzirom da je uz ostalo postojala i svijest da je car Franjo Josip, koji je vladao već 66 godina, u tom trenutku imao 84 godine. Znalo se da neće još dugo, a kruna je ostajala bez onog nasljednika koji je po političkom iskustvu a i po dobi bio spreman za titulu novog cara. Franz Joseph umro je dvije godine kasnije, 1916.

Nakon atentata u Sarajevu, 23. srpnja Austro-Ugarska poslala je Srbiji vrlo oštar ultimatum koji je u Londonu britanski ministar vanjskih poslova Edward Gray opisao kao "najoštrijim dokumentom koji je jedna država ikada uputila drugoj državi". Začudo, Srbija je prihvatila ultimatum 25. srpnja, ali je Austro-Ugarska, koja je zapravo i željela obračun sa Srbima koji su bili prijetnja austrijskoj vlasti u Bosni, tri dana kasnije svejedno objavila rat Kraljevini Srbiji.

To je pokrenulo igru savezništva među državama, s Rusijom, koja je već bila u savezu s Francuskom, koja se mobilizirala na strani Srbije i Njemačkim carstvom koje je, naprotiv, stalo uz bok austrijskih rođaka. Pored toga, Njemačka, čije su industrija, gospodarstvo, tehnika ali i kultura po prvi put u povijesti nadmašile Engleze i Francuze, u ratu je vidjela priliku da se prometne u dominantnu silu Europe.

Willy i Nicky

Ruski car Nikola II Romanov, njemački kajzer William Von Hohenzollern i engleski kralj George V., otac nedavno preminule kraljice Elizabete II., bili su prvi rođaci, a baka im je bila slavna engleska kraljica Viktorija.

Između 29. i 31. srpnja njemački kajzer i ruski car razmijenili su frenetičnu seriju osobnih komunikacija s ciljem izbjegavanja rata, pišući na engleskom i oslovljavajući jedan drugoga nadimcima "Nicky i Willy". Međutim, ni blisko srodstvo između „velikih igrača“ nije uspjelo zaustaviti rat: 1. kolovoza Willy objavljuje rat Nickyju.

Nijemci su, pored toga, uspjeli poremetiti početnu neutralnost Engleske, koja je sigurnost Belgije - čije su luke bile njezina vrata prema europskom kontinentu -  postavila kao uvjet svoje neutralnosti. Usprkos tome, kajzerovi su vojnici izvršili invaziju Belgije kada su 4. kolovoza napali Francusku.

Militarizacija broda, a potom zadnje isplovljavanje

Dan prije objave rata Srbiji (neprijateljstva će započeti 1. kolovoza), austrougarska je vlada već 27.srpnja militarizirala mnoge putničke brodove za prijevoz vojske u Crnu Goru, u blizini fronta sa Srbijom, a na povratku su se ti brodovi koristili za evakuaciju diplomatskog osoblja i članova njihovih obitelji. Tijekom četiri putovanja pod ugovorom o najmu ratnoj mornarici Baron Gautsch je preplovio 1810 nautičkih milja i prevezao 2855 osoba.

Nakon kratkog razdoblja militarizacije, mornarica je vratila Baron Gautsch Lloydu koji ga je preuzeo u Kotoru. Prekrasne bijele palube bile su prefarbane u maskirne boje i, unatoč povratku u civilnu uporabu, brod se u plovidbi i dalje morao držati vojnih uputa.

I tijekom posljednje, kobne plovidbe, na brodu su se i dalje ukrcali diplomatsko osoblje, državni činovnici i drugi civili koji su morali biti evakuirani iz ratnih područja, a budući da je bilo dogovoreno da nitko ne smije biti ostavljen kopnu (ukrcaj je bio moguć i bez putničke karte) točan broj putnika na posljednjem putovanju nije poznat ni dan danas. Zna se da je bilo 64 članova posade, no prema nekim svjedocima putnika je bilo mnogo više od maksimalno prihvatljivih 300, vjerojatno ih je bilo i 500, među kojima i stotinjak djece. Zbog toga je  točan broj poginulih u brodolomu ostao nepoznat, a svakako je veći, vjerojatno i puno veći od 177 koliko ih je službeno utvrđeno. Valja napomenuti da je u sličnim operacijama evakuacije tijekom rata Lloyd izgubio još pet brodova.

Promjena rute zbog žurbe

Tog 12. kolovoza, u danu kada je Engleska objavila rat Austriji, brod je isplovio iz Kotora, a morao je stići u Trst za 23 sata. Sutradan kasno ujutro zaustavio se u Velom Lošinju, ali nije u Puli, premda je trebao, jer je kasnio sat vremena: kao što se posada nagrađivala za točnost, tako bi bila i kažnjena u slučaju kašnjenja, a upravo se u toj žurbi treba prepoznati jedan od uzroka tragedije.

Kapetan broda bio je 43-godišnji Paolo Winter iz Trsta. Kad je brod prilazio Istri otišao je sa zapovjedničkog mjesta kako bi ručao i malo se odmorio prije manevara pristajanja u Trstu, gdje je brod trebao doploviti u 18 sati. Komandnu palicu prepustio je prvom časniku Giuseppeu Luppisu, no on će nedugo nakon toga zapovjedne ovlasti predati drugom časniku Giuseppeu Tenzeu. I tu počinju problemi.

Vjerojatno (ali to nećemo nikad saznati obzirom da je Tenze poginuo u brodolomu), znajući da brod kasni i želeći izbjeći sankcije, Tenze je naredio pilotu skretanje udesno, približavajući se na taj način obali kako bi skratio put, i to unatoč vojnim naredbama prema kojima je trebalo ploviti najmanje 12 milja od obale.

U isto vrijeme austroguraski minopolagač Basilisk, po prvi puta od objave rata, postavljao je polje morskih mina za zaštitu pulske luke, glavne baze austrijske ratne mornarice, i Rovinja.

Tijekom istrage koja je uslijedila, Winter i Luppis, koji su već u Kotoru bili obaviješteni o skorom postavljanju mina u moru kod zapadne Istre, kategorički su zanijekali da su naredili Tenzeu promjenu kursa te su izjavili da nisu vidjeli signale upozorenja koji su dolazili s Basiliska čija je posada primijetila da je Baron Gautsch opasno promijenio kurs. Brod se mimoišao i s drugim brodom, Prinzom Hohenloheom, koji je plovio južno prema dalmatinskim otocima više od 3 nautičkih milja podalje od obale nego Baron Gautsch. Ni upozorenja nekoliko putnika nisu uspjela natjerati Tenzea da promjeri smjer plovidbe.

Nalet na minu i strahote brodoloma

Prekrasan sunčan dan, koji je putnicama ulijevao mir i vedro raspoloženje, u  14.45, sedam milja sjeverno od Brijuna, pretvorio se u veliku, mračnu i strašnu tragediju. Nalazeći se skroz na pogrešnoj ruti, Baron Gautsch je s lijeve strane udario u jednu od najudaljenijih mina koja je, da drama bude veća, vjerojatno položena neposredno prije dolaska Gautscha.

Rupa u trupu stvorila se na području kotlova, dakle velikog otvorenog prostora u koji je odmah ušla ogromna  količina vode koja se u kratkom vremenu popela i na najviše palube, poplavivši kabine, i to do te mjere da se brod gotovo odmah naslonio na bok. Električna energija je nestala, prvi su stradali članovi posade u kotlovnici, opečeni jakom i vrućom parom iz kotlova.

Kada govorimo o brodolomima, ili uopće o tragedijama, često to činimo samo kao da bilježimo neku činjenicu, nekakav događaj koji će vremenom postati statististički podatak, ne razmišljajući o strahu, užasu i boli koje su žrtve doživljavale, a niti o scenama smrti koje su zapravo najstrašniji ishod drame.

Nakon eksplozije odmah je nastala panika. Premda je brod zadovoljavao sve sigurnosne standarde, imao 8 čamaca za spašavanje sa 30 sjedala, 13 šlaufa, 166 pojaseva za spašavanje, sva sve ta oprema pokazala od vrlo male koristi.

Naime, brod je potonuo u roku od 5, maksimalno 10 minuta: u tom kratkom vremenskom razdoblju posada je uspjela spustiti samo jedan čamac za spašavanje, broj 8, na kojem se spasilo nekoliko članova posade, uključujući prvog časnika Luppisa i nekoliko putnika. Kasnije je ustanovljeno da se u tom čamcu ukrcalo više članova posade nego putnika, što prvima ne ide na čast.

Druga su dva čamca za spašavanje mornarima pala u more prazna te su ubrzo potonula progutana vrtlogom koji je izazvao brod koji je nedugo zatim i sam potonuo. Čamac za spašavanje broj 7, oko kojeg su se angažirali i članovi posade i putnici, nije spušten jer je njegova dizalica bila zahrđala, a konopi su bili suhi te su usporavali klizanje čamca izvan sjedišta; kad je konačno ovaj čamac bio spreman za spuštanje u more, brod se nagnuo i svaki pokušaj učinio uzaludnim.

Slučaj s pojasevima za spašavanje je apsurdan: nalazili su se u sanduku koji je bio zaključan kako bi se spriječilo da ih putnici trećeg razreda koriste kao jastuke. Mornar Paolo Paliaga imao je ključ i držao ga je oko vrata, ali ga nije uspio upotrijebiti. Zapovjednik Winter, koji je samo nešto više od mjesec dana ranije, 7. srpnja, preuzeo zapovjedništvo nad brodom Baron Gautsch, rekao je na suđenju da, u svojstvu još novog zapovjednika broda, nije želio promijeniti apsurdno pravilo da pojasevi za spašavanje budu zaključani.

Premda je prema nekim svjedočenjima posada, predvođena Tenzeom, pokušala pomoći putnicima (ali postoje i svjedočenja koja govore nešto sasvim drugo), uspjela je učiniti vrlo malo, a ljudi su prepušteni sebi samima. Neki su očevi bacali svoju djecu u more u nadi da će ih netko spasiti, no to se nažalost nije dogodilo. Skupina djevojaka iz Malog Lošinja povukla se u sobu na molitvu s časnim sestrama, ali su potonule s brodom.

Na moru je nastao pakao: oko broda koji je tonuo stvorile su se velike mrlje nafte, mnogi su brodolomci ostali gotovo zarobljeni u njima te od isparavanja plinova nisu mogli disati i utopili su se. Drugi su živi izgorjeli u požarima koji su buknuli na tim naftnim mrljama na površini mora.

Strah, užas, nemilosrdna borba za preživljavanje i morski pas

Strah i užas bili su neopisivi, šok je u ljudima probudio instinkt nemilosrdne borbe za preživljavanje: tršćanski dnevni list "Il Piccolo" prenijet će svjedočenje jedne žene koja je rekla da su se putnici odjednom pretvorili u "ljudske zvijeri".

Kruno Zupčić, hrvatski hidroarheolog, u spomenutom dokumentarcu HRT-a čita "Novi List" od 18. kolovoza 1814. Novine prenose riječi putnice Fanny Keslter koja je sa svojom 9 godišnjom kćeri preživjela brodolom te spomenula “neopisivu paniku” i izjavila kako je “strahovito bilo slušati vrisak i plač mnogobrojne djece“. Opisala je i najstrašniji prizor koji je vidjela vlastitim očima: „dvadeset metara od mene prolazio je jedan čamac krcat ljudima, jedna se žena držala jednom rukom za čamac, dok je u drugoj držala dijete moleći ljude iz čamca da uzmu barem to dijete. Najednom opazih kako se komad drva, čini mi se veslo, spustilo se na glavu djetetovu. Lubanja je pukla a zatim su i dijete i majka potonuli”.

Da bi stvar bila još gora, pojavio se i morski pas. Poznato je da je usmrtio brodskog mehaničara Giovannija Bettegela, ali ne samo njega. Činjenica je utvrđena jer je nedugo nakon brodoloma taj morski pas ulovljen na području Rovinja, a u njemu su pronađene hlače Bettegela, ali nažalost i dječje cipelice. Uz horor ponekad ide i pohlepa: taj isti morski pas bit će izložen javnosti u Trstu za cijenu od jedne krune.

Potresno je i svjedočanstvo preživjelog putnika Hermana Pfeiffera: njegova je unuka Ingrid Pfeiffer dvije njegove bilježnice s bilješkama o brodolomu objedinila u knjiškom izdanju naslova "Drži se čvrsto za mene i požuri" koje je 2014. predstavljeno na Sajmu knjige u Puli.

Kao što smo već spomenuli, točan broji ljudi koji su izgubili život je nepoznat, sigurno je veći od 200 a vjerojatno i 300, dok se pouzdano zna da su mnogi od utopljenika bili žene i djeca.

U pomoć stigli vojni i ribarski brodovi

Srećom, brodolomcima Baron Gautscha, koji su se u moru hvatali za drva, bačve pa i mrtvace koji su još plutali,  u pomoć su odmah priskočili austrijski ratni brodovi Balaton, Triglav, Csepel, ali i ribari sa svojim ribarskim brodovima. Tenze je poginuo u brodolomu, a zapovjednik Winter i časnik Giuseppe Leva koji su, kako nalaže pomorska tradicija, ostali na brodu do kraja te ih je brod koji je tonuo povukao pod vodu, uspjeli su se vratiti na površinu, gdje su plivajući našli spas na brodu Balaton. Winter je odmah odveden u Pulu gdje je dao iskaz i uhićen. Spašeno je 159 ljudi.

Zaključak istrage: nitko nije kriv

Kad su ga ispitali u Puli, zapovjednik Winter je rekao da je znao kako je skrenuo s kursa, no kasnije je na suđenju povukao svoj iskaz izjavivši da je u Puli bio uzrujan pa se krivo izrazio. Tijekom cijelog saslušanja, Winter – kojeg je jedno svjedočenje optuživalo da se povukao u kabinu s jednom ženom, što nije nikad dokazano, a niti su istražni suci to uzeli u obzir – kao odgovornog je jasno označio Tenzea, koji se nije mogao braniti jer je bio mrtav. Tenze je bio taj koji je promijenio kurs a da mu nitko nije dao takvu zapovijed. Ipak, mora se, barem iz etičkih razloga, spomenuti nedvojbenu Winterovu zapovjedničku odgovornost.

Sudska istraga okončana  je razočaravajuće za žrtve: kapetanu Winteru spočitalo se samo to što nije pokazao smirenost i samokontrolu, dok vlasnik broda Lloyd nije optužen obzirom da je spasilačka oprema bila u skladu s pravilima; tragediji su, dakle, kumovali Tenzeova greška i brzina kojom je brod potonuo.

Nikakva odšteta preživjelima i rodbini žrtava

Austrijsko ministarstvo trgovine je 21. lipnja 1918. dodijelilo 200.000 kruna za odštetu žrtvama, ali su vrlo komplicirana pravila usporila isplatu.

Mnoge su obitelji u brodolomu izgubile glave obitelji koje su osiguravale prihode domaćinstvima, te su tim gubitkom, a ostavši bez odštete, osuđene na siromaštvo koje je zbog rata bjesnilo još žešće. Pri kraju rata u Beču se doslovno umiralo od gladi.

Nekoliko mjeseci kasnije Austrija je izgubila rat, Trst i Istra pripala su Italiji, s vremenom je isplaćeno samo 68.800 od 200.000 kruna, a slučaj je pao u zaborav.

Unatoč opsežnoj i temeljitoj istrazi, suđenje nije nikad privedeno kraju. Mnogi dokumenti istrage uništeni su u požaru Palače pravde u Beču 1927., dok oni spisi koji su se čuvali u kancelariji židovskog odvjetnika Shapira nestali su nakon što su ga 1938. nacisti uhitili

U konačnici, pored toga što su izgubili svoju rodbinu u brodolomu koji se mogao izbjeći, rodbina stradalih pretrpjela je i nepravdu neisplaćene štete.

Neizvjesnosti oko vlasnika olupine

Prvi zaron u potrazi za olupinom broda Baron Gautsch dogodio se nekoliko dana nakon brodoloma, ali je jedan ronilac izgubio život jer mu se zapetljala zračna cijev.

Potom je položaj olupine Gautscha ostalo nepoznat sve do 1958. godine, kada je pronalazi tršćanski ronilac Libero Giurassini. Zajedno sa svojim sugrađaninom Giacomo Stocca, pretragu je započeo još 1951. Olupinu su pronašli na način da su težak lanac dužine od jednog kilometra spojili na dva broda i plovili spojeni sve dok jaružanjem po dnu nisu nabasali na ostatke Barona Gautscha.

Giurassini je s Ferrucciom Torcellom i Bartolom Priogliom, iz tvrtke Compagnia Industriale Mercantile iz Trsta, kupio olupinu broda Gautsch od osiguravajućeg društva Generali koje je u međuvremenu steklo vlasništvo. Talijani su htjeli olupinu izvući na površinu (projekt je bio spreman), ali su jugoslavenske vlasti to spriječile, tvrdeći da se olupina treba smatrati jugoslavenskim državnim vlasništvom jer nalazila 6 milja od obale, dakle u vodama bivše federacije, dok je Giurassini smatrao da leži na 9 milja, odnosno na udaljenosti od kopna koja je tada bila granica teritorijalnih voda, a koja je kasnije pomaknuta na 12 milja.

No, budući da su Brijuni postali rezidencijom Tita, plovidba i ronjenje bili su zabranjeni u širem akvatoriju, a „vađenje“ olupine, koje je 1968. pokušalo  poduzeće Brodospas, ostat će zabilježeno samo kao nerealizirani plan.

Olupina koju sportski ronioci najviše vole

Od 1990. stvari se mijenjaju nabolje. Ronioca Sinišu Nađa iz Rovinja angažirao je ribar sa zamolbom da mu oslobodi mrežu koja je mu se zaplela oko nečega na dnu mora. Tom je prigodom Nađ naletio na olupinu Barona Gautscha.

Danas Republika Hrvatska, uz plaćanje naknade, dopušta turističko ronjenje na olupini. Ona je pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske  (zaštićeno kulturno dobro) i dopušteno je roniti samo s autoriziranim ronilačkim centrom.

Do danas do olupine Baron Gautscha zaronilo je tisuće ronilaca, više nego do bilo koje druge na Jadranu, smatrajući da je jedna od fascinantnijih.

Daniel Frka, povjesničar i podvodni fotograf koji proučava jadranske olupine, u dokumentarnom filmu HRT-a objasnio je da je zbog jakih struja i morskih osobina sjevernog Jadrana olupina jako obrasla spužvama, koraljima, te da na njoj ima puno riba i zapetljanih ribarskih mreža. No, svejedno, ronioci iz cijelog svijeta oduševljeni su olupinom tog nekad lijepog ali i nesretnog broda.

Obzirom da su neodgovorni ronioci, vjerujući u mit o blagu Baruna Gautscha, tijekom 1970-ih i 1980-ih godina opljačkali olupinu, važno je napomenuti da se danas predmeti izvađeni u službenim istraživačkim zaronima povjeruju na brigu Restauratorskom zavodu.

Ovdje naša priča o Baronu Gautsch završava, uz napomenu, kako je naglasio Alberto Bonato u svom videu, da olupina nikad nije samo komad željeza na dnu mora, ona je priča o posadi i putnicima, u ovom slučaju dramatična priča koja se ne smije zaboraviti.