Prekrasna i, vjerujemo, mnogima dosad nepoznata veduta Pule s prve polovice 18. stoljeća, prije godinu dana, točnije 25. svibnja 2023., prodana je na aukciji engleske aukcijske kuće Sotheby's, jedne od prestižnijih na svijetu, za izuzetnu visoku cijenu od 107.950 dolara.
Vrlo je izgledno da je među ostalim nama poznatim radovima u kojima je prikazana Pula, upravo ova umjetnička slika, djelo talijanskog autora Antonija Jolija (Modena, 1700 - Napulj, 1777.), postigla najvišu cijenu ikad, obzirom da vrijedna i znana djela o Puli drugih važnih autora (Giovanni Battista Piranesi, Louis-François Cassas u 18. st, te Thomas Allason i Klaus Thomas Ender u 19. stoljeću) ili su objavljena u putopisnim knjigama, ili se odavno nalaze u muzejima. Primjera radi, tri Piranesijeva crteža u Sjedinjenim su američkim državama: crtež Arene čuva National Gallery of Art iz Washingtona, dok one Augustovog hrama i Slavoluka Sergijevaca nalaze se u Metropolitan Museum of Art u New Yorku.
Točan datum nastanka Jolijeve vedute Pule nije poznat, no prema njegovim biografskim podacima vrlo je izgledno da potječe iz tridesetih ili ranih četrdesetih godina 18. stoljeća. Tada Antonio Joli, koji djeluje kao slikar i scenograf, radi u sjevernoj Italiji, a najviše u Veneciji, dok će od 1744. do 1749., nakon kraćeg posjeta Dresdenu, boraviti u Engleskoj, potom, sve do 1756. u Španjolskoj, da bi se konačno nastanio na jugu Italije gdje će, u Napulju, preminuti 1777. godine.
U Veneciji upoznaje Canaletta (Giovanni Antonio Canal), koji se, uz Francescaa Guardija, smatra najvećim majstorom venecijanskih veduta iz doba kasnog baroka i rokokoa koji se očituje u bogatstvu detalja. Od Canaletta Joli uči složenu perspektivu te djelomično preuzima tehniku sfumata kojom postiže – danas bi rekli – bloor efekt u svojim djelima.
Antonio Joli, Venecija - foto Wikipedia
Joli je za sobom ostavio velik broj veduta Venecije, Rima, Napulja, Madrida, Londona, a među velikima našla se u Pula.
U doba kad ju je Joli nacrtao, negdje između 1732. i 1744., razdoblje tijekom kojeg je Pula pripadala Republici Veneciji (1331.-1797.) bližilo se kraju, no grad ne izgleda baš onako oronuo i devastiran kako se često opisuje u historiografiji. Tada je Pula brojila nešto manje od 1000 žitelja.
Jolijevo djelo, koje pored umjetničke ima i svoju informativni vrijednost, pokazuje nam nekoliko stvari. Jasno se vidi kako se Arena nalazi izvan gradskih zidina, a zidine su još tu, sa svojih 12 vrata od koji su pet s morske strane. Najjasnije se vide vrata Porta del Torchio (Vrata preše za masline), poznata kao i Porta Barberia, koja su se nalazila nešto sjevernije od ulaza u brodogradilište Uljanik i parka Grada Graza, mogli bi reći „tamo negdje kod Ćapalije“.
Zapadnije, u dijelu u kojem zidine čine zub u smjeru istok-zapad, vidi se Porta di Riva (Vrata Rive), poznata kao i Porta del Foro (Forumska vrata), a istočnije Porta della Badia (Opatička vrata), kod današnje Opatičke ulice.
Jednom kad je Pula postala glavnom ratnom bazom Austrijske mornarice, 1856. donesena je odluka o rušenju svih gradskih zidina, a samo je rušenje započelo 1857. godine. Poznato je da je manji dio zidina i danas očuvan (premda, djelomično, nadograđen i restauriran) na potezu između Dvojnih i Herkulovih vratiju i na južnom dijelu Giardina.
Antonio Joli - Pula
Nadalje, jasno se vidi da je tada grad postojao samo unutar zidina, a na gradu najbližem brežuljku – prenaglašenom u crtežu – tj. brežuljku Svetog Mihovila, na čijem se području danas nalaze razni objekti Opće Bolnice, naziru se ostaci opatije sv. Mihovila koja je propala 1458. godine i crkve sv. Klementa. Smatra da se da je upravo u toj opatiji, početkom 14. stoljeća boravio talijanski književnik Dante Alighieri koji je u svojoj Božanstvenoj komediji spomenuo Pulu i njene sarkofage koje je vidio na području Pragrandea, gdje su se nekad ukopavali pokojnici. Za crkvu svetog Klementa drži se da je služila kao mauzolej za pokapanje istarskih markgrofova. Prema natpisu koji se čuva u pulskom Arheološkom muzeju zna se da je u njoj je pokopan i ugarski kraj Salomon.
Konačno, u crtežu se jasno i vidi kako je nekad uskim kanalima more ulazilo dublje u predjelu između Valelunge i Mandraća (današnji potok Valfabion), te na području novog djela sadašnje pošte i početka bulevara, gdje se vidi i most: to se močvarno područje protezalo, ispod Monte Zara, sve do Pragrandea i stoljećima je predstavljalo izvor zaraze, ponajviše malarije.
Naravno, ima tu netočnosti. Iz, valjda, autoru poznatih (estetskih? kompozicijskih?) razloga, zapadni (lijevi) dio slike nije realno prikazan, pogotovo kod crtanja obrisa obale Valelunge. Nema ni otočića Uljanik.
Spomenimo na kraju da je Jolijeva slika pripadala istoj obitelji kroz sedam generacija, obitelji čiji je najpoznatiji predstavnik Hector Louis François Pessard, francuski intelektualac i novinar koji je među svoje prijatelje ubrajao Victora Hugoa i Emilea Zolu. Jolijevo djelo prodano je po prvi puta privatnom kolekcionaru 1978. da bi opet promijenio vlasnika 2018, te konačno prošle godine.
Postoje još dvije vedute Pule Antonija Jolija: jedna se nalazila u zbirci grofova od Winchelsea i Nottinghama, prodana u Londonu, Sotheby's, 9. prosinca 1987., a druga u zbirci vojvode od Buccleucha i Queensberryja.
