Tko je jučer za lijepog proljetnog dana potegnuo put zagrebačke Tvornice kulture, pritom donekle upućen u opus Public Image Ltd i tolerantan za 70 ljeta Johna Lydona, (a iz Pule ih je bilo bar 20), svjedočio je koncepcijski fino osmišljenom i izvođački korektnom dvosatnom nastupu važnog postpunk benda predvođenog vitalnim i energičnim, a sada i iznenađujuće optimističnim Johnom Lydonom, kojeg šira glazbena javnost prije svega doživljava kao nekadašnjeg frontmena Sex Pistolsa.
Glas ga, kao i duhovno raspoloženje, relativno dobro služi, a što nije bio slučaj za nekih nastupa u prošlosti. Dobro je interpretirao pjesme, uz poneka razumljiva 'štekanja', primjerice za čuvenog stiha "I could be wrong, I could be right" u najvećem hitu PiL-a "Rise".
Zapanjujuće je k tome urlao 120 minuta, a kako se da vidjeti u video objavljenom na Facebook stranici benda, to je nastavio i u svlačionici, urlajući, kao njihov navijač, ime Arsenala, novog prvaka najjače nogometne lige na svijetu, a nakon što je tijekom koncerta Manchester City kiksao na gostovanju kod Bournemoutha.
U rijetko viđenoj sceni na stageu, bio je okružen s čak četiri monitora, što je nagnalo pulskog producenta Edija Cukerića Cukija na šalu da je Rotten možda oglušio. Pojedini, pak, 'robotski' pokreti u kraćim plesnim dionicama aludirali su na slične pokrete Trumpa.
Za dobar koncert zaslužna je i aktualna postava s dobrim gitaristom Luom Edmondsom (izvornim članom PiL-a od 1986. do 1988.), basistom Scottom Firthom te bubnjarem Markom Robertsom, ali i korištenje elektronike u drugom, boljem, glazbeno zanimljivijem dijelu koncerta. Pokazala je to i najbolja reakcija publike na pjesmu "Warrior".
Oni cure i dečki koji su 1979. nadalje stasavali i uz čuveni album PiL-a "Metal Box", na kojem su bitan autorski pečat ostavili gitarist Keith Levene i basist Jah Wobble, nisu sinoć (unatoč sjedinama, borama i raznim egzistencijalnim brigama) ostali ravnodušni na pjesme "Poptones" kao i "Death Disco", kojima su prije 47 godina avangardno probijali ondašnje žanrovske okvire, od eksperimentalnog rocka, new wave, duba.
Izveli su i "World Destruction" koju je John Lydon 1984. unutar projekta Time Zone izveo s Afrikom Bambataatom, koji nas je napustio prije nešto više od mjesec dana, uz i dalje aktualne stihove: "Tvoj život nije ništa, ljudska rasa postaje sramota, bogati postaju bogatiji, siromašni postaju siromašniji, fašističke, šovinističke vladine budale"
Pored očekivanih hitova "Rise", "This Is Not a Love Song" (i jedinu autentičnu pankersku pjesmu s glasom bivšeg frontmena Sex Pistolsa - "Public Image"), najbolji dio koncerta je, što je bilo ugodno slušno i plesno iskustvo, bio završni niz bitno elektronskog, mantričnijih skladbi iz novijeg razdoblja, počevši od "Flowers of Romance", spomenuta "Warrior", "Shoom" te "Open Up" koju je s svojedobno snimio s britanskim elektroničkim duom Leftfield.
- Peace, poručio je priliko odlaska s pozornice Lydon, a odmah iza toga, kao Rotten, "Piss off"!
U dobro popunjenoj Tvornici, u kojoj je PiL posljednji put gostovao prije 13 godina, odličan je bio izbor glazbene pozadine pri dolasku i odlasku s pozornice.
Sve je počelo pjesmom njujorške nasljednice Florence Foster Jenkins (u istoimenom filmu iz 2016. glumila ju je Meryl Streep), koja je unatoč užasnom pjevačkom glasu sanjala da postane operna pjevačica. Budući da su ga kroz karijeru pratile kritike na njegove vokalne sposobnosti, Lydon se našalio da je kod nje išao na sate pjevanja.
Odjava je, pak, pripala super vedroj pjesmi Billyja Cottona "The Marrow Song" iz 50ih godina prošlog stoljeća. Za pozitivnu, vedru noć - optimalan izbor.
Home
Know Now
World Destruction (Time Zone cover)
This Is Not a Love Song
Poptones
Death Disco
Corporate
Flowers of Romance
Warrior
Shoom
Open Up (Leftfield cover)
Bis:
Public Image
Rise
Annalisa / Attack / Chant