Pustolov ljepote s otoka Silbe

Piše Tatjana Gromača Vadanjel

Traži liepo i budi mu vjeran!, tako u jednom svom zapisu poručuje stari hrvatski prevoditelj, pjesnik i filozof, Ton Smerdel. Zaboravljen, pa evo nedavno pronađen, objavljenih zapisa "Stvaralačka radost", nakon što su 80 godina čamili u mraku gotovo potpune anonimnosti dosadašnjeg prvog i jedinog izdanja.

Sada se tog pjesnika - filozofa s otoka Silbe može ponovno pronalaziti, uživati u čistoći i blistavoj istinitosti njegovih riječi i misli, zahvaljujući nakladniku "Jesenski i Turk" iz Zagreba, i uredniku, priređivaču Ognjenu Strpiću.

Rieč, kako bi kazao Smerdel, inače prevoditelj pjesnika drevnog i prebogatog latinskog svijeta, klasični filolog i profesor. On u jednom svom zapisu iz te knjige kaže kako trebamo biti pustolovi ljepote. Što bi to značilo?

Možda baš obrnuto od onoga kako se uvriježeno misli – to neće biti onaj koji s džepom punim novca krstari svijetom, plovi morima na luksuznim jahtama, svjetlucavim kruzerima osvaja čudesne riznice svjetskih bogatstava…

Smerdel kaže da je pustolov ljepote siromah, jer mu ne treba mnogo, jer zna kako je bit u jednostavnosti.

Iz takve jednostavnosti dohvaćaju se životni zanosi, sposobni da u mnogo toga iznađu ljepotu. Baš ti zanosi za ljepotom od čovjeka čine pustolova – slijedeći ih, on kreće putem koji je uvijek nepoznat, jer ničim nije unaprijed zadan.

Zanosni siromasi

No u očima većine drugih ljudi pak, baš ti ga zanosi čine siromahom. Sada je već jasnija veza između siromaštva i pustolovnosti ljepote.

O njoj su pisali mnogi, mnogi su te veze bili svjesni. Na pamet mi pada srednjovjekovni filozof Boetije, koji o toj vezi piše u svom čuvenom djelu "Utjeha filozofije". Ili Goethe, koji je u svojim razgovorima koje je vodio s prijateljem Eckermannom, kazao da čak i ukoliko stekne bogatstvo, čovjek ljepote, čovjek njoj posvećen, to bogatstvo treba pritegnuti, na jedan ga način odmaknuti od svog života.

Jednostavnost i siromaštvo povezani su s bogatstvom, plodnosti stvaralaštva, ne samo umjetničkog, već duhovnog općenito. Nama ovdje bliska kršćanska teologija, ali i svi drugi religiozni nauci, o tome govore - svaki na svoj način, kroz svoj jezik, tradiciju, učenje.

Ono što naglašava Smerdel, to je da takav siromah nije isto što i bijednik, dapače.

Bijednik je u svom očaju i poništenosti zaboravio na ljepotu, baš kao što je u svojoj raskalašenosti na nju zaboravio bogataš. On je, i kada mu se ona gura pred nos, nije kadar prepoznati, ili, ukoliko ipak možda gdjekad i jest, biti će je spreman smjesta proglasiti nečim ozloglašenim, što treba uništiti, ili protjerati na sud, robiju, po mogućnosti doživotnu – baš kako je robijom i nasilnom smrću, pogubljenjem, okončao i spomenuti filozof Boetije, ili kako su u vrijeme ratova i pogibija okončali mnogi veličanstveni spomenici, građevine - na žalost, ne samo oni.

Ljepota kao najveći protivnik gluposti

Ton Smerdel piše kako je ljepota najveći protivnik gluposti, ali da nije toliko moćna da je glupost uvijek iznova ne bi ismijala. Ipak, ljepota na svoj način nagriza glupost, premda on veli kako u pustinji života glupost caruje.

Čovjek obdaren duhom, obdaren stvaralačkom voljom, djeluje kako bi ljude podsjetio na ono, što su nošeni vjetrovima života, nošeni pa ispljunuti i izbačeni, ponovno podignuti i ponovno poneseni, katkada i opet bačeni, zaboravili.

Njegov je usud takav, da ih okrene ka onome što oni najviše preziru, čega se najviše plaše, a to je susret s istinom.

On sam, piše Smerdel, često istinu također ne vidi, ali ustrajno ka njoj ide. Odvažnost i pustolovnost njegova puta čini ga odabranikom, koji nije drugo negoli također samo čovjek, pa ipak, neumoran u tome da sebe preda onome višem, tajanstvenom, što će biti kadro da od njegova života učini poeziju, kadro da njega samoga učini pjesnikom koji poeziju spušta u život, na razinu onih bijednika koji sjede pred nekim supermarketom i piju pivo.

I od takvih prilika, koje govore o ljudskome siromaštvu, netko je sposoban kroz riječi uskrsnuti nešto više. Davno smo to čitali kod jednog pjesnika, kako su radnici koji sjede pred nekim dućanom od pivskih čepova bačenih na zemlju sačinili veliko sazviježđe. Viđali smo takva sazviježda, viđamo ih i danas, možda još i više negoli nekad.

Dan Europe, dan bratstva i jednakosti u siromaštvu i radosti

Promatrajući ta sazviježđa i one koji ih grade u prolazu, pitamo se o vezi i razlikama između bogatstva i siromaštva, pravde i nepravde, jednakosti i potlačenosti, bratstva i zlorabljenja…

Obilježavamo ovih dana Dan Europe, dan i naše Europske unije, koja nas na ovom kontinentu ujedinjuje u osjećanju ljudskoga bratstva i jednakosti, solidarnosti, pjevajući divne Schillerove stihove, uglazbljene Beethovenovom glazbom, a koji govore isto ovo što je govorio i zaboravljeni, nepoznati filozof s otoka Silbe - kako će se bijednikom zvat baš onaj koji na te vrijednosti zaboravi, uskraćen za ono najljepše, čemu svatko žudi - a to su samo obične radosti življenja.