Recenzija filma ‘Purple Hearts’: Romansa o glazbi i ratu kojoj ne vjerujemo u potpunosti

‘Purple Hearts’ film je redateljice Elizabeth Allen Rosenbaum, prema istoimenom romanu spisateljice Tess Wakefield.

Od početka emitiranja, među deset je najgledanijih Netflixovih filmova, a već poduže drži drugo mjesto po gledanosti u Hrvatskoj. Purpurno srce (Purple Heart, PH) najstarije je odlikovanje za hrabrost koje se dodjeljuje u vojnoj službi ranjenim ili poginulim pripadnicima američke vojske.

U središtu radnje ljubavne romanse je brak pjevačice u usponu Cassie Salazar (glumi je glumica i pjevačica Sofia Carson) i mladog marinca Lukea Morrowa (Nicholas Galitzine) koji upravo odlazi u rat u Iraku.

Suprotnosti tipičnih američkih karaktera

Liberalna feministica latinoameričkog podrijetla Cassie, protivi se američkoj vladi, posebice vojsci, a i opsjednuta je kontrolom, pa se ne želi prepustiti ljubavnoj vezi, slaveći svoj samački život.

Nedavno joj je dijagnosticiran dijabetes tipa 1. Liječenje inzulinom je skupo, te si ga ona uz plaćanje stanarine, radeći u baru i gradeći pjevačku karijeru s bendom, ne može priuštiti.

Samozatajni i konzervativni domoljub, bijelac Luke, uvrijeđen je Cassienim stavovima, no od prvog trenutka susreta, jasno pokazuje da mu se ona sviđa. On je nekada bio ovisnik, koji još uvijek duguje dileru, a zbog nedoličnog je ponašanja u zategnutim odnosima sa svojim ocem, također bivšim marincem.

Dvoje ljudi koji se naizgled ne podnose, uskoro se vjenčaju jer će im to oboma osigurati financijsku pomoć. Oni svoj brak moraju i opravdati jer je vojni sud vrlo strog, znajući da su mnogi brakovi namješteni, posebice oni sklopljeni tik pred odlazak marinaca u boj.

Solidno postignuta napetost popušta uslijed pretvaranja priče u sladunjavo razočaranje, gdje romantika otapa očekivanja. Naime, ova je tipična moderna priča o ljubavnicima u početku protivnicima, posve predvidljivog narativnog linearnog toka.

Američka srednja klasa

Socijalno osviještena Cassie predstavlja ukorijenjenu opresiju sustavu, a činjenica da nije u stanju financirati svoje liječenje progovara o socijalnom realizmu današnjeg SAD-a.

Luke, odgojen u patrijarhalnom društvu koje ga ismijava, ne odobravajući ni jedan njegov postupak, pokušava zadobiti izgubljene poene kod svog oca i zaslužiti njegovu naklonost.

Narativ ima mnogo manjkavosti, iako je prijemčive teme i psihološki dobro postavljenih likova. Realistično oslikava ne samo financijske i poslovne mogućnosti (i prepreke) pripadnika američke srednje klase unutar kojih postoje velike razlike, već i njihove unutarnje dvojbe zbog nepravde, licemjerja i apsurda sustava u kojem su prisiljeni obitavati.

Film ima potencijal istražiti priču o kojoj bi mnogi ljudi ove generacije mogli svjedočiti, no prevelikim naglaskom na romansi gubi se psihološka čvrstina narativa.

Video poziv supruge i vojnika odvija se recimo u javnoj prostoriji zajedno s drugim vojnicima, u što je vrlo teško povjerovati, jer se takve stvari rade obično u osami, sa slušalicama.

Baveći se socijalnim problemima valja naglasiti da afektiranje, posebno kod lika Cassie, daje dojam da priča nije stvarna.

Njezina maska i kostimi, i mimika lica, posebno previše pudera (a možda i filera u koži?), nisu dramaturški usklađeni s njezinim karakterom, kao ni društvenim statusom. Cassie je feministica, no spotiče se, postavivši sama sebi prepone svojim predrasudama. U tom bi smislu, kao i uslijed činjenice da je kreativka koja razvija svoj glazbeni stil i svijet, tražeći svoj prostor na sceni; maska i kostim trebali biti ležerniji. Cassiein automobil scenografski je element koji najvjernije opisuje njezin, sa samom sobom sukobljen karakter.

Cassie

Lukeova se naivnost i želja da ispravi svoje greške jasno čitaju iz njegovog scenskog pokreta, govora kao i vizualnih elemenata. Galitzine je solidno iznio proces oporavka nakon što je ranjen i operiran, koji je istovremeno bio bolan fizički i psihički.

Luke je dobro osmišljen karakter mladog patrijarhalno odgojenog muškarca koji možda i nije posve razumio prohtjeve svoje pobunjene supruge, ali ju je volio i kroz ljubav prema njoj prihvatio te i otopio njenu pretjeranu odbojnost prema stereotipima.

Glazbeni i vizualni koncept

Glazbenici Toni Kanal i Blake Neely su napisali glazbu za film, a Justin Tranter je producirao soundtrack od osam pjesama koje izvodi Carson, a na četiri je i koautorica. Početkom kolovoza Sofia Carson objavila je glazbeni video za pjesmu “Come Back Home”.

Valja napomenuti da se preglumljenost u Cassijinom scenskom nastupu također očituje i u njezinom dahćućem pjevanju, koje pomalo kvari pjesme koje izvodi. To može biti konceptualni dio njenog karaktera, što je genijalno ako jest, no nije posve jasno je li to tako ili je pak samo glumičina usiljena ekspresija.

Izvrstan moment sarkazma je kad je afroamerikanac Frankie (Chosen Jacobs) dao život za domovinu Ameriku u ratu u Iraku; kao i afroamerikanac marinac Armando koji glasno izražava rasističke stavove prema Arapima u Iraku.

Sofijino vješanje američke zastave na balkon (dva mjesta pored je LGBT zastava u duginim bojama), kako bi opravdala ‘pravovaljanost’ svog braka s marince također je odlično prikazan sarkazam u slici.

Luke

Njezina inspiracija, kako se Luke šali, da je on njezina muza, postaje upravo on, njezin suprug marinac, kojem ona piše pjesme te tako s bendom počne doživljavati ogroman uspjeh i medijsku popularnost.

Veliku transformaciju likova kao i razrješenje koje donosi mnogo dobra, iznjedrila je Lukeova ljubav za Cassie, te njegova upornost i predanost.

Film je dostupan na Netflixu od 29. srpnja, s hrvatskim podnaslovima.

Ocjena filma 3.5/5