Šime Vidulin: "Da ne govorim koliko je Luka pomogao da se tada JNA ne uknjiži na Brijune i na Premanturu, jer su to silno htjeli!"

Dokumentarni film ''Živjeti kao Luka" redatelja Eduarda Hemara, pretpremijerno prikazan prošlog četvrtka u pulskom Kinema Pubu, predstavlja danas 88-godišnjeg Luku Belića, nekad istaknutog pulskog i istarskog političara, gospodarstvenika i sportskog djelatnika.

Najviše ga se pamti kao dugogodišnjeg direktora građevinskog poduzeća Bojoplast, istaknutog partijskog funkcionera i glavnog tajnika SOFK-e, Saveza organizacija fizičke kulture Općine Pula.

U filmu ga se upoznaje kroz njegovu osobnu priču o odrastanju u rodnom Loparu na otoku Rabu, školovanju u Rijeci, dolasku u Istru krajem 1950-ih godina i svestranom djelovanju u Puli više od pola stoljeća.

Luka Belić bio je blizak s Matom Parlovom

Belić u filmu ističe da je tadašnja općina Pula, kao i Istra u cjelini, bila po svim pitanjima, po gospodarskom razvoju, po plaćama, 100 posto ispred ostatka Jugoslavije, a svega pet posto iza Slovenije.

Svjedoči da je 1990. godine bilo u politici velikih pritisaka, puno dodvoravanja, cinkanja, guranja na poziciju, te da su mnogi bivši komunisti bili zločesti.

"Uzeli smo kartu Pule i žuto ucrtali sve što je tada imala JNA. Rekli smo im: "Pa zar vam nije dosta to što imate?"

Najzanimljiviji dio filma svakako je izmjenično filmsko svjedočenje Luke Belića i Šime Vidulina, istaknutog istarskog gospodarstvenika i političara, nekad člana partije, direktora u socijalizmu, predsjednika Skupštine općine Pula, da bi ranih 90-ih postao istaknuti HDZ-ovac. U filmu je Vidulin tituliran samo kao odvjetnik i kipar. Nakon moždanog udara u filmu govori sporo i otežano:

Šime Vidulin: "A da ne govorim koliko je Luka pomogao da se tada Jugoslavenska armija ne uknjiži na Brijune i na Premanturu, jer su to silno htjeli!".

Šime Vidulin

Luka Belić: "Gradska vlast je prije našeg mandata dala dozvolu JNA da gradi na prostoru Premanture to njihovo veliko, da li odmaralište ili neki vojni objekti. Tako da smo ja i on poduzimali stalno mjere da se to ne ostvari".

Šime Vidulin: "A mi nismo dali jer smo smatrali da to mora ostati narodno, kao što je uvijek bilo, od Austrougarske nadalje".

Luka Belić: "Koristili smo tu i generala Miškovića koji sad ima 105 godina. Živio je  u Premanturi i znali smo koristiti njegove savjete što se tiče odnosa s JNA".

Šime Vidulin:"I kad nismo mogli drukčije, jer je bilo onih koji su to jako zagovarali, uzeli smo kartu Pule i žuto ucrtali sve što je tada imala JNA. Ta karta je bila tako šarolika da smo tada on i ja, i drugi u Puli pametni ljudi rekli: 'Pa zar vam nije dosta to što imate?'".

O Beliću u filmu pohvalno govore brojni istaknuti pojedinci iz javnog života (Ljubo Španjol, Mladen Živković Žika, Olindo Bulešić, Dario Koraca, Radojka Pliško, Asim Čabaravdić), ali i sin Igor Belić, odvjetnik, koji govori o svojoj pokojnoj majci, Lukinoj supruzi Clari Mariani Belić, kćerki Lina Marianija, pulskog antifašiste, partizana i sindikalista.

Lino Marijani, Antonio Salgari i Mario Lussi ubijeni su 3. siječnja 1947., dok je Pula još bila pod angloameričkom upravom, dok su pokušavali spriječiti talijanske vlasnike da iz mlina odnesu strojeve u Italiju.

Njihov sin Igor u filmu govori da mama nije imala ni pet godina kad je izgubila oca, a njena sestra ni četiri mjeseca.

- Ostavio je udovicu, moju nonu od 33 godine. Često se govori da je on bio radnik koji je štitio strojeve, štitio svoje radno mjesto, međutim to nije tako. On nije bio radnik Elektromlina. Bio je radnik u jednoj drugoj tvornici, sindikalni aktivist i član Komunističke partije Italije, po čijem nalogu je s ostalim radnicima otišao obraniti strojeve. Dakle, nije poginuo za svoje strojeve, strojeve svoje matične firme, već za ideale, za održavanje rada i prava na rad, kaže unuk Lina Marianija.

Autor filma Eduard Hemar (Zagreb, 1972.) nije obrazovani filmaš, iza njega je tek jedan također dokumentarni 19-minutni film "Homo duplex", o uglednom pulsko-istarskom pravosudnom sucu i sportskom djelatniku Stanku Hautzu, kojim je otvorio ciklus filmova o zaslužnim Puljanima

Redatelj filma Eduard Hemar (foto Facebook)

"Ljudi koji su ostavili dubljeg traga u ovom gradu zaslužuju javnu pažnju. Ja sam realist. Nisam ideološki opterećen. Čovjek je u nekim drugim vremenima puno pomogao zajednici", kaže nam autor Eduard Hemar, koji je Luku Belića upoznao dok je pisao njegovu biografiju za Istarski sportski biografski leksikon. Naime, Hemar je izdavač, dosad je objavio 15 autorskih knjiga, monografija i leksikona s područja povijesti sporta i iseljeništva.

I taj je faktografski pristup odredio ritam i kronološki koncept filmske biografije o Luki Beliću.

Film "Živjeti kao Luka" nastao je u potpuno nezavisnoj produkciji Istarskog kulturnog centra, čiji je osnivač Eduard Hemar. On potpisuje scenarij i režiju, snimatelj je Alen Špionjak, montažer Davor Poldrugo, a autor glazbe Luka Demarin.

Voljenu suprugu Claru, Luka Belić upoznao je 1962. godine na maturalnoj zabavi u Circolu:

Clara Mariani Belić bila je kćer Lina Marianija

Pokojna supruga Clara Mariani Belić, inače kćer Lina Marianija

Luka Belić rođen je 1937. u Loparu, otok Rab. Učiteljsku školu završio je u Rijeci.  Uz rad je diplomirao na Višoj ekonomskoj u Puli i Ekonomskom fakultetu u Rijeci.

U Istru se doselio 1958. a nakon kraćeg djelovanja u Savičenti i Vodnjanu od 1961. živi u Puli. Obnašao je brojne društveno-političke dužnosti za vrijeme Jugoslavije.

Između ostalog bio je predsjednik Gradskog komiteta Komunističke partije u Puli od 1986. do 1990. Sudionik je zadnjeg izvanrednog 14. kongresa KPJ u Beogradu početkom 1990. nakon koga je uslijedio raspad Jugoslavije.

Kao gospodarstvenik bio je dugogodišnji direktor i nakon privatizacije većinski vlasnik pulskog građevinskog poduzeća Bojoplast koje je s velikim uspjehom djelovalo na tržištu Hrvatske, bivše Jugoslavije i u brojnim zemljama Europe, Azije i Afrike.

Dao je veliki doprinos razvoju sporta kao dugogodišnji glavni tajnik Saveza organizacija fizičke kulture Općine Pula.  Za svoje djelovanje dobitnik je velikog broja društvenih nagrada i priznanja.

Plakat filma