Slučaj 670 tisuća kuna: Da bi se otklonile sumnje u nečastan posao, nije dovoljno da se gradonačelnik Zoričić pozove na izuzeće članova Kulturnog vijeća

Ne sumnjajući unaprijed u poštene namjere aktera, nije dovoljno pozivanje pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića na izuzetost članova Kulturnog vijeća prilikom odlučivanja o financiranju njihovih udruga da bi se njihovom fizičkom izuzetošću otklonile sumnje u mogući nečasni posao.

Jer, u konačnici, troje od petero članova pulskog Kazališnog vijeća za razvoj scenske, dramske i filmske umjetnosti izuzeli su se prilikom dodjele 670.000 kuna godišnjih sredstava, dva člana su iz Teatra Naranče odnosno jedna članica iz Kazališta dr. Inat i PUF festivala, no na kraju je udrugama iz kojih trojac dolazi dodijeljeno čak 595.000 kuna.

Pri takvom iznosu, uz nevjerojatan podatak da u 5-članom vijeću 2 člana (dakle 40 posto sastava Vijeća!) pripadaju članovima iz Teatra Naranča Majklu Mikoliću i Luki Juričiću, sumnja u obostrano poguravanje, kolikogod ti odlazio van prostorije dok se odlučuje o novcima za tebe, žilavo ostaje.

To je nagnalo na javni istup pulsku kulturologinju Irenu Boljunčić Gracin da ustvrdi da su članovi Vijeća dodijelili novce sami sebi, odnosno organizacijama koje predstavljaju u Vijeću.

Njen istup, pak, pojedinci s druge strane (ne javno) osporavaju tvrdeći da joj je motiv u tome što je njena udruga Čarobnjakov šešir na sjednici istog vijeća dobila 10.000 kuna.

Stvari ne mijenja ni činjenica da je članove svih šest kulturnih vijeća imenovao 18. veljače 2020. godine sada bivši pulski gradonačelnik Boris Miletić 2020., i to na četverogodišnji mandat, jer takvu se odluku, zbog gornje deformacije, može osporiti i raspustiti pojedine članove vijeća, što dopušta i Zakon o kulturnim vijećima u 6. članku.

Ali, i da hipotetski (kao uostalom i gornje sumnje) otklonimo posve sumnje u čast svih članova ovog i ostalih pet Kulturnih vijeća, ostaje daleko važniji, strukturalan problem u ovoj dugoj priči, koju ne pojašnjava ni priča o malom bazenu kulturnjaka za popunu vijeća, pa time i neizbježnih sumnji u sukob interesa jer, eto, mnogi kulturnjaci imaju svoje udruge i kulturne organizacije. Koji su, usput, sujetni na svoje opuse i kulturna poslanja.

Taj je problem netransparentnost.

Da bi se rastjerala sumnja u međusobno pogodovanje po onoj "vrana vrani oči ne kopa", nužno je, a što sad nije pulski slučaj, objaviti javnosti sve zapisnike sa sjednica vijeća te sva bodovanja, sve bodovne liste  sa svih kulturnih vijeća. To nalaže već prvi članak Zakon o kulturnim vijećima: "Rad vijeća je javan".

U Puli ipak nije javan, jer da jest, donji obrazac bio bi ispunjen i kao takav svima dostupan na stranicama grada. Obrazac Kulturnog vijeća za scensku, dramsku i filmsku umjetnost jest ispunjen ali nije javno dostupan. Takav je slučaj s preostalih pet kulturnih vijeća.

Javno dostupan mora biti podatak tko je sastavio ove obrasce, a još više tko je i  po kojima vrijednosnim kriterijima utvrdio novčane iznose za pojedina kulturna vijeća.

Cjelovito informirani građani (pogotovo oni koji vole i posjećuju kulturna događanja) mogli bi, da je sve gornje javno dostupno, sudjelovati u javnoj raspravi o poboljšanju tog sustava te demokratski i legitimno i konstruktivno vršiti pritisak na lokalne vlasti, čime bi se u perspektivi stvar razriješila u pravcu optimalnog modela, time i kulturnog razvoja cijele zajednice.

Dotad, dodjela novaca u kulturnom polju ostaje labirint moći za političke i kulturne aktere, a labirint u kojem se gube neinformirani građani koji cijeli pogon financiraju.