'Smrt bez samoglasnika' Sofije Kordić oblikovana je kao dijalog između nje i njega.
Njezin glas dolazi iz ovostranog, njegov iz onostranog, nakon samoubojstva kojem su prethodile godine depresije. Njihov razgovor u tekstu postaje pokušaj naknadnog razjašnjavanja onoga što za života nisu mogli izreći, onoga što su mislili jedno o drugome, u čemu su se razumjeli, gdje su se razilazili i što ih je, unatoč svemu, povezivalo.
Njezina je strana obilježena tugom, krivnjom i naknadnim pokušajem razumijevanja, dok se njegova depresija tijekom razgovora pokazuje kao iskustvo vlastitog života.
O sebi, međutim, ne govori kao o čovjeku određenom samo bolešću. Predstavlja se kao netko tko je snažno želio život, užitak, kretanje, nova iskustva, prijateljstva, odnose i mogućnost da si ugodi. Ta hedonistička crta nudi drukčiji pogled na depresivnu osobu, izvan stereotipne i nerealne slike čovjeka trajno odsječenog od radosti i interesa za svijet. No iz njegova se govora razabire i crnilo koje se stalno razlijevalo ispod tih nastojanja, pa mu je život, koliko god za njim posezao i gdje god ga tražio, stalno izmicao.
Njezin dio razgovora uključuje i priznanje da ga je u jednom trenutku počela namjerno izbjegavati, kao i naknadno kajanje. O sebi govori ispovjedno, o krivnji, udaljavanju i nemoći, ali i kroz obiteljske odnose.
Rečenica njezine bake "Jadna moja Anica, nije joj bila suđena škola, kao ni meni" uvodi pitanje naslijeđene i usađene krivnje, ali i onoga što se prenosi i podnosi ženskom linijom.
U istu se cjelinu uklapa i slika obitelji koju društvo smatra "zdravim načinom obiteljskog života", premda je jasno da se "brak održavao zahvaljujući maminoj nevidljivosti, bezizražajnosti i nezahtjevnosti".
Kod njega se prošlost veže uz gubitak posla, pritisak neoliberalnog društva koje čovjeka mjeri korisnošću i odnos prema ocu kojemu je smetalo što mu sin, prema njegovu mjerilu, nije bio dovoljno jak.
"Cijeli život ganjamo impresiju koju drugi imaju o nama" sažima njegov odnos prema tuđem pogledu, osobito očevu.
Obiteljske pozadine ne služe kao popis razloga koji bi trebao objasniti njegov kasniji slom, ali pokazuju kako različiti ljudi drukčije nose ono što ih mori. S jedne je strane ona koja pokušava biti prisutna, ali se suočava s granicama vlastite pomoći; s druge on, zaglavljen u krugu depresije.
Zato se uz žalovanje javlja i krivnja koja nije nastala tek nakon njegove smrti. Je li mogla učiniti više? Tekst ne prebacuje krivnju ni na nju ni na prijatelja ni na one koji su ga voljeli ni na obiteljsku povijest, iako upravo on povremeno nudi oblik utjehe i razrješenja: "Zaboravi na grižnju savjesti. Ja se više ne mučim. Kad misliš na mene misli samo na to". Knjiga ipak ne donosi konačno oslobođenje od tog osjećaja. Iz nje proizlazi nelagodno saznanje da nitko pojedinačno ne može preuzeti cijeli teret nečijeg života i smrti.
"Smrt bez samoglasnika" dobra je i promišljena knjiga, pažljiva prema onome o čemu govori. Njezina važnost proizlazi iz načina na koji se bavi nelagodnim temama koje se i dalje često svode na površne zaključke, osobito emocionalnom iscrpljenošću ljudi koji žive uz depresivnu osobu, granicama pomoći i pravom na vlastite emocije.
Te se teme ne pretvaraju u utjehu, pouku ni uredan zaključak. Knjiga dopušta da pitanja ne dobiju umjetan odgovor i čitatelja suočava s činjenicom da se neka iskustva mogu samo djelomično razumjeti, kao što se ni neki razgovori, koliko god dugi bili, nikada ne mogu dovršiti.
Sofija Kordić, Smrt bez samoglasnika, Naklada Jesenski i Turk, 2025., 111 str.
